Lejla Somun Krupalija: Šta bi dao da si na mom mjestu - biti osoba sa invaliditetom u BiH

Radiosarajevo.ba
Lejla Somun Krupalija: Šta bi dao da si na mom mjestu - biti osoba sa invaliditetom u BiH

Piše: Lejla Somun Krupalija

Čime se danas bave osobe sa invaliditetom? Demonstracijama, upadanjem u sjednice parlamenata i skupština, bojkotima i izražavanjem stalnog nezadovljstva njihovog statusa, stanja i položaja u bh. društvu. Cilj je dobiti novac za invalidninu, tuđu njegu i pomoć, saveze i udruženja osoba sa invaliditetom, donaciju za projekte.

Kako to izgleda u Evropi? Organizacije osoba sa invaliditetom se bave lobiranjem, zalaganjem za izjednačavanje mogućnosti u društvu, praćenjem primjene međunarodnih i domaćih zakonodavnih i političkih okvira.

Zašto se ovako ponašaju naše organizacije u odnosu na one evropske?

Osoba sa invaliditetom, npr. intelektualnim ili težim tjelesnim invaliditetom, koja se ne može starati sama za sebe nalazi se u Pazariću ili Čirkin polju, gdje i pored najboljih namjera zaposlenih žive na rubu ljudskog dostojanstva, kao žrtve segregacije u institucijama u kojima su osuđeni na doživotnu robiju, pardon, izolaciju.
Ista osoba u Evropi može živjeti u kućama samostalnog stanovanja, gdje joj se putem personalne asistencije i drugih servisa za osobe sa invaliditetom pruža mogućnost urednog života i jednakih mogućnosti kao svakom drugom građaninu ili građanki. Ista osoba u Evropi može pohađati redovne škole uz podršku asistenta za edukaciju i prilagođene individualne programe, učila i obrazovni kadar senzibilan na pitanja osoba sa invaliditetom. Ista osoba u Evropi može se kretati slobodno, prići i ući u prodavnice, pozorište, stadion ili opštinu.

Naravno, niti su svi restorani u Helsinkiju pristupačni, niti su svi gradovi u BiH u potpunosti nepristupačni za osobe sa invaliditetom.

Pored uobičajenih finansijskih razloga (pare i vrijeme su uvijek najbolji izgovor za sve) evo osnovna dva problema zbog kojih nam evropski standardi života osoba sa invaliditetom izgledaju stoljećima daleko.

Kao prvo, razjedinjenost pokreta osoba sa invaliditetom na svim mogućim šavovima i različitostima: po vidu invaliditeta (slijep, gluh, autizam, distrofija, itd.), po uzroku invaliditeta (ratni-vojni invalid, civilna žrtva rata, invalid rada, „civilni neratni“ invalid) i po mjestu stanovanja (razlike su kako od entiteta do entiteta, tako i od kantona do kantona, i od opštine do opštine). Nepostojanje jedinstvenog glasa nije samo problem nedostatka kapaciteta osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija, već mana koja itekako ide na ruku institucijama vlasti koje nemaju interes niti senzibilitet da ove socijalno isključene osobe, osim formalno, uključuju u društvene procese.

Kao drugo, nedostatak svjesnosti o stvarnim potrebama osoba sa invaliditetom. Jedna od rijetkih loših ostavština socijalizma jeste uvjerenje da je država dužna da se o svakome od nas stara bolje od rođene nam majke. Tako i osobe sa invaliditetom tu svoju životnu situaciju, čast rijetkim izuzecima, smatraju kao puno radno vrijeme i jedinu obavezu: „biti invalid“. Kada se prijavljuju za ostvarenje prava iz oblasti socijalne zaštite, svi traže sve. Kada su zakoni dovoljno nespecifični, onda svi i dobiju sve. Međutim vjerujem da je veći problem u nedostatku samo-svjesnosti o stvarnim potrebama svake pojedinačne osobe sa invaliditetom nego u rupama u zakonu. Slijepa osoba koja prima novčanu pomoć za tuđu pomoć i njegu sigurno je više treba od osobe koja vozi auto i kreće se uz pomoć ortopedskog pomagala. A to što primaju iste iznose nije problem širokogrudnog zakona već nesposobnosti onog koji nema pravo na puni iznos te pomoći da kaže: „Meni taj dio ne pripada“ i da se za isti i ne prijavljuje. I da se ne buni kada se zakon prekroji tako da više ne može ni da ga dobije.

O vladama i političarima nema potrebe diskutovati jer, uz rijetke koji su profesionalni i svjesni problema sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, oni i jesu najbolji primjer najgoreg ponašanja korupcije, kriminala, otimanja. Upravo zbog takvog ponašanja bi i nepostojeća osoba x iz gore navedenog pasusa na neuzimanje nečega što može dobiti a smatra da ne treba uzeti dobila uobičajeni bh. komentar: „Ja budale!“

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije