Komentar | Protjerivanje mostarskih heroja

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti

(Mak Dizdar, Poruka)

Možda će naši Mostarci pomalo zamjeriti, ali spomeniku 77 fudbalera Fudbalskog kluba (FK) Velež, palih u borbi protiv fašizma, zaista nije mjesto na današnjem Stadionu Pod Bijelim Brijegom!

Trending

Čekajući reakciju vlasti: Fasada u Ferhadiji i dalje prijetnja za građane Sarajeva

Ne, za njih ne može biti mjesta na stadionu na kojem se pjevalo i pjeva: "Evo Jure i Bobana".

Za te čestite sinove Mostara i Hercegovine zaista ne može biti mjesta na stadionu na kojem odjekuju budnice notornog Marka Perkovića Thompsona, kojem su zabranjeni nastupi širom Evrope.

Prije oko 21h

Skandal: Na stadionu Pod Bijelim Brijegom srušen spomenik posvećen poginulim igračima Veleža

"Pjevača" kojeg slušaju mladići sa slovom "U" na majicama i rukama podignutim u fašističkom pozdravu...

Protiv takvog zla dadoše živote časni Mostarci.

Na stadionu gdje se u delirijumu dočekuje i slavi osobu koja svoje slušatelje poziva sa "Hajmo, ustaše", pa skandira pozdrave pod kojima su hiljade Jevreja, Srba, Roma, Bošnjaka, pa i Hrvata antifašista poslane u smrt – ne može biti mjesta za: Oskara Mandelbauma i Henći Mandelbaum (mostarske Jevreje), Aleksandra Alagića, Armina Altarca, Nikolu Antelja, Envera Arpadžića, Nijaza Bajata, Slavka Balaća, Mladena Balordu, Muhidina Bašagića, Iliju Bašića i Slavka Bašića, H. N. Karla Batka, Ahmeta Brkića, Hamdiju Brkića i Osmana Brkića, Muhameda Čerkića, Jusufa Čevru, Aliju Čišića, Hakiju Derviškadića, Afana Dizdara...

Umjesto njih – ima mjesta za Dragana Čovića i njegove sljedbenike, koji u isto vrijeme mogu i skandirati Thompsonu i poklanjati se Jevrejima (sa sve jevrejskom kipom) – onima koje se ubijalo pod fašističkim pokličima omiljenog im "umjetnika"?! To vam je današnji Mostar.

Ne, ne može biti mjesta za Aliju Draču, Mahmuda Đikića i Atifa Đikića, braću Esada Fejića i Ešrefa Fejića, Milu Filipovića, Asima Frenju, Osmana Osu Grebu, Jusufa Hadžiomerovića i Muhameda Hadžiomerovića, Veliju Hujdura, Aliju Humu, Šerifa Husrefovića, Milana Ivetića, Džemala Kajtza, Kostu Kalačina, Miku Kahmija, Mehmeda Kapića, Božidara Karana, Aliju Kazazića – u gradu gdje već decenijama mira nema više od 700 njihovih palih drugova koji – zajedno s njima – život položiše u borbi protiv sila čije sjeme i danas sije zlo na ovim prostorima.

Ne može biti mjesta na stadionu Pod Bijelim Brijegom za sve te časne sinove Mostara i Hercegovine dok navijači kluba koji stoluje na ovom stadionu, u crnim majicama, teroriziraju posjetitelje Partizanskog groblja iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, prijeteći (onako HDZ-ovski ugroženi) da će "zapamtiti dan kad su došli" u grad pod Veležom. Dok isti ti fašistički falangisti nekažnjeno jurišaju na građane Mostara i upadaju (kad žele) u njihove domove – uz (uglavnom) policijsku zaštitu!

Ne može za heroje Mostara biti mjesta tamo gdje se veliča progonitelj Veleža, prvi predsjednik HNK "Zrinjski", Jadran Ćala Topić, koji je bio predsjednik komisije koja je donijela Odluku o preimenovanju ulica i trgova u Mostaru 15. februara 1995. godine. Tom odlukom su u gradu na Neretvi dodijeljene ulice cijeloj garnituri manjih i većih ustaških dužnosnika i ubica Jevreja i ostalih: zloglasnom NDH-zlikovcu Juri Francetiću, Rafaelu Bobanu ("Eto Jure i Bobana"), ministrima Mili Budaku, Anti Vokiću, Mladenu Lorkoviću, vrhovnom izvršitelju NDH Velike župe Hum, Đuri Spuževiću!!!

Odista, to je nespojivo s Mihajlom Kisićem, Mirkom Konjevodom, Enverom Lakišićem, Svetom Lukićem, Mustafom Milavićem, Ristom Milićevićem, Šefikom Obadom, Mustafom Pašićem, Salkom Pezom, Ahmetom Pinulom, Teofikom Puzićem, Milanojom Rajkovićem, Ibrahimom Raljevićem, Rankom Slijepčevićem, Reufom Slipičevićem, Ahmedom Spužićem…

Ne može tamo biti mjesta ni za Nebojšu Šaina, Jakova Jašu Šantića, Mehmeda Šapuha, Slavka Šipovca, Ahmeda Ševu, Stjepana Šulentića, Mehmeda Tasu, Bogdana Tepešića, Iliju Terzića, Avdu Trbonju, Savu Turanjanina, Predraga Vasića, Marka Vučijaka, Slobodana Vukovića, Hasana Lacu Zahirovića, Ljubu Zeleniku, Reufa Zubčevića i Mehmeda Šabića – jer takvom Mostaru može biti mjesta samo za ustaškog "tabornika Zeleniku". Ali ne i njegovog brata, partizana i antifašistu.

Na koncu, budimo realni. Da su doživjeli te teške godine 1993. i 1994. (u kojima "nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana", kako kaže jedan zvanični dokument Vojne policije HVO-a), većina s ovog spiska, 77 heroja FK Veleža – a vjerovatno svi – završili bi na travnjaku Stadiona Pod Bijelim Brijegom. Pod oružjem bi ih doveli pripadnici Vojne policije čije zapovjednike danas krije Republika Hrvatska, "najveći zagovornik Bosne i Hercegovine u EU".

Tamo bi, poput Emira Balića, legendarne mostarske laste, i drugih uglednih Mostaraca, bili natjerani da bukvalno "pasu travu". A onda bi bili prebačeni u Heliodrom, Dretelj, Široki, Ljubuški, Gabelu, gdje bi ih na radnu obavezu "potraživao" sam "predsjednik" Dragan Čović. Ili bi naprosto bili ubijeni na putu do tih stratišta. U nekim Gorancima, Rimskim bunarima ili bacani u bezdan Vihovića...

Tako je sasvim logično – ma koliko je teško vjerovati u to – da u "stolnom Mostaru" 77 palih heroja Veleža budu posljednji protjerani Mostarci.

Posljednji poslije svih mostarskih kristalnih noći i žrtva jednog fašizma koji je svoj put započeo prije više od 33 godine.

I još ne misli stati...

Al ostat će zato poslije mene

Na prvoj kamenoj gromači

Iz nekih dobrih

I bolnih ruka

Procvala

Cvjetna

Poruka…