Ko će nas spasiti od spasitelja?

Doktor Haris Silajdžić opet spašava Bosnu i Hercegovinu. Više nepotreban nego neupotrebljiv, bivši član Predsjedništva BiH je na prekjučerašnjem Kongresu Stranke za BiH, kao jedini kandidat za predsjednika ove posrnule političke partije, izašao na pozornicu i u turobnom ineuvjerljivom jednosatnom monologuodredio sebe za ni manje ni više nego spasioca naše države.

"Situacija u BiH ne može biti teža", utvrdio je Silajdžić zabrinuto, te nastavio„mi smo pred gubitkom državnosti i na automatskom pilotu. Posljednji trenutak da se spasi ono što se spasiti može.

Pa zar opet? Zar nas niste već dovoljno puta spasili?

Prošlo je tek nekoliko godina od propadanja tzv. aprilskog paketa ustavnih reformi. Na desetine tekstova je napisano o ulozi i odgovornosti Stranke za BiH i Harisa Silajdžića u ovom istorijskom debaklu. Politički angažman njegove partije – između ostalog i u spašavanju Bosne i Hercegovine – ocjenjen je uglavnom kao katastrofalan, pa opet se stiče dojam kako najnoviji Silajdžićev povratak u politiku ovaj put uistinu može pokrenuti stvari sa mrtve tačke.

Politička situacija u zemlji u međuvremenu podsjeća na lešinu u posljednjem stadiju raspadanja. Živimo kao crvi, hraneći se trulim ostacima prijeratne privrede i društva. Novce iz međunarodnih fondova diletantnski odbijamo, svirepo se obračunavajući po međuentitetskim linijama, kao kakve svefobične, paranoidne ostrvske autokratije.

Investicije su usahnule, jer nema vlasti koje bi ih organizirale i pravno zaštitile. Pregovaranja oko državne vlasti, su opet postala besmislena, a defiliranja naših političkih vođa po raznim sastancima već odavno podsjećaju na prijeratne skečeve Top liste nadrealista. Više je nego očito da su izborni pobjednici, a posebno SDP, bestidno prevarili svoje glasače, ideološki sramotnim koalicijama  i haotičnim degradiranjem opšteg interesa na agresivan kadro-nepotizam i foteljaštvo.

I dok su kultura i obrazovanje, na strmim klizištima propasti, vapaje za konkretnim političkim rješenjima na bazi oprosta, saradnje i pomirenja nadjačalo je nacionalističko lajanje istih onih 'državnika' koje na televizijskim ekranima i u novinama gledamo posljednjih dvadeset godina.

Demagogije tipa "100% BiH", "narod zna" ili "država za čovjeka" u međuvremenu predstavljaju najveću opasnost za opstanak ove zemlje. Koliko god dobronamjerne, one su maksimalističke, nerealne i efektivno blokiraju mogućnost postizanja napretka i u onim segmentima u kojima su kompromis i saradnja izvodivi. Što je još gore, izazivaju duhove prošlosti i otvaraju apetit na oružano sukobljavanje kao jedini realan izlaz iz krize.

Apsurd je da ovakve težnje i njihove realizacije upravo proizvode krizu.  Mi smo generacijski unesrećeni političarima koji nas žele zaštiti i spasiti, sve na krilima lažnog, petparačkog patriotizma. Zato je jedini način da se spasimo od naših spasitelja upravo u prigrljavanju onakvog bavljenja politikom kakvo se na našim prostorima tradicionalno doživljava slabićki, pa čak i izdajnički: u odgovornom i transparentnom političkom radu bez opsjenarstva i populizma, u iskrenoj spremnosti za saradnju; u kompetentnosti koja proizvodi uvjerljiva i realna politička rješenja; u mrcvarećem iznalaženju kompromisa.

Jedino će nas takav pristup politici i takav politički angažman spasiti. Nas, i naše spasitelje.

Dennis Gratz, predsjednik Naše stranke
utorak, 20. septembar 2011. godine