Kenan Efendić: Vjeronauka na tržištu rada
Piše: Kenan Efendić, Radiosarajevo.ba
Društvena elita koja proizvodi vladajuću ideologiju i njome opravdava i tumači dato uređenje društva te nastoji zadržati postojeće društvene odnose i prikazati ih prirodnima, nikada se u svom djelovanju ne oslanja na volonterstvo i humanitarstvo. Vladajuća ideologija neodvojiva je od novca, moći i svih oblika resursa, a tek one radikalno drukčije, subverzivne i u javnom prostoru potisnute ideologije oslanjaju se na dobru volju svojih poklonika i njihov dobrotvorni rad.
Hiperprodukcija i preopterećenje
Pitanje vjeronauke u svjetovnom obrazovanju u Kantonu Sarajevu, ali i u cijeloj zemlji, znatno reaktulizirano i podignuto na viši nivo ideološkog upozorenja nakon odluke ministra da ocjene iz predmeta Vjeronauka ne ulaze u prosjek uspjeha učenika, ovih dana prati mnoštvo komentara. I dok su jedni zaZA a drugi za PROTIV, dok se zakon tumači na dva tačna načina, i dok jedan ministar prima zaslužene pohvale a teolozi se plaše budućnosti bez etike... ideološko-ekonomska podloga problema ne zadobiva analitičku pažnju.
Bavimo se malo banalnostima. U okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a to uključuje i Hrvatsku i Sandžak, posluje sedam medresa, srednjih islamskih teoloških škola gimnazijskog usmjerenja, dvije islamske pedagoške akademije i jedan Fakultet islamskih nauka.
Do školske 2005/2006. godine svršenici medresa imali su srednju stručnu spremu uz zvanje imam/hatib/muallim, što znači da mogu/su mogli raditi i kao imami u džamijama i kao muallimi u mektebima i kao vjeroučitelji u školama. Iako, dakle, već pet godina Islamska zajednica ne proizvodi mnogo vjeroučiteljskog kadra kao ranije, i dalje postoje hiljade građana ove zemlje koji svoje uposlenje traže i očekuju od Islamske zajednice.
Uvođenje vjeronauke u osnovne i srednje škole, golo zdravorazumski gledano, u suštini je bilo suvišno. Djeca u Bosni i Hercegovini tokom standardnog svjetovnog školovanja pohađaju i mektebsku/islamsku vjersku nastavu. Nastava vjeronauke u osnovnim, ali i srednjim školama, najvećim dijelom zasniva se na utvrđivanju mektebskog gradiva. Ali, uvođenje nastave vjeronauke bilo je neophodno da bi se širila vlastita ideologija (jer, religija je najprostiji oblik ideologije) i da bi širenje ideologije bilo zaposlenje mnogobrojnog kadra.
Naplaćivanje ideoloških emocija
O ideologijskom i ideološkom aspektu programa vjeronauke u školama u ovome tekstu izlišno je govoriti, premda je shodno uputiti na druge tekstove. O pedagoškom aspektu preopterećenja djece duplim programom i nastavom vjeronauke, više zasigurno mogu reći pedagozi i drugi stručnjaci, premda oni uglavnom po dužnosti šute.
Bitno je, dakle, naglasiti banalnu, ekonomsku, finansijsku, računovodstvenu – kako god – dimenziju jednog problema koji nam se nastoji nametnuti kao ideološki, metafizički i humanistički, jer teolozi i pobornici vjeronauke kao glavni argument ističu – apsurdno, ako se proanaliziraju programi – odgoj djece putem vjeronauke.
Međutim, nastava vjeronauke višestruko je ideološko pitanje. Isto kao što sadašnji obrazovni sistem kvantitativno forsira studije književnost i historije, recimo, tako i preko Islamske zajednice i drugih vjerskih zajednica forsira obrazovanje religijsko-pedagoškog kadra. Nastavnici književnosti i historije zasigurno su puno bolji u širenju ideologije nego li nastavnici informatike. Zanimljivo bi bilo pratiti reakcije javnosti kada bi, recimo, vlast odlučila znatno smanjiti broj studenata književnosti ili historije. Ali, to nikako nije u interesu vlasti!
Religijsko-politički moćnici od takve dobro smišljene prakse imaju višestruke i dugoročne koristi.
Prije svega, student historije ili student islamske pedagoške akademije sam je istovremeno i ideološki proizvod, ideološki podanik, ali i ideološki proizvođač i službenik nakon završetka svog obrazovanja i ulaska u učionicu. Kako rekosmo, vladajuća ideologija ne poznaje volonterstvo i humanitarstvo: proizvod-podanik-proizvođač-službenik za svoj rad i djelovanja traži naknadu. Sistem koji je njega proizveo spreman je davati mu naknadu jer obavlja posao, a obje strane u dogovoru prešutno se sporazumijevaju oko tumačenja vlastitog angažmana metafizičkim i humanističkim kategorijama.
Službenik tako zarađuje i živi od onog u šta (navodno) vjeruje i u šta se (navodno) ideološki zalaže. Svoj angažman, ma kako bio nekvalitetan, uvijek će opravdati emotivnim i metafizičkim argumentima, isto kao što i Islamska zajednica svoju hiperprodukciju vjeroučiteljskog kadra pravda misijom širenja vjere i dobrote, premda se radi o širenju ideološke, političke i finansijske mreže.
Štrajk pred Gadhafijevom zgradom
Pitanje vjeronauke u osnovnim i srednjim školama ponajmanje je metafizičko, pedagoško, (a)teističko ili humanističko. Reis Cerić i njegova svita opravdano se plaše i tvrde da je ministrova intervencija prvi korak ka ukidanju vjeronauke. Međutim, Reis Cerić i njegova svita ne plaše se društva bez etike koje će, tobože, nastupiti kada se ukine vjeronauka, u narednih, recimo, dvadeset godina.
Reis Cerić i njegova svita plaše se, više figurativno rečeno, štrajka svojih podanika i službenika kada vjeroučiteljstvo država prestane plaćati u ovolikoj mjeri. Plaše se štrajka pred ogavno skupom zgradom izgrađenom novcem Muammara Al-Gadhafija.
Svaku svoju
reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: kenan@radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.