Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: prvi dio
Radiosarajevo.ba
Pokušavam da odgovorim sama sebi na pitanje šta je teže – rak ili rat. Dajem oblik i jednom i drugom, stavljam ih na neku viseću, nebesku vagu, i, vidim, ništa ne preteže. Čini se da je isto.
Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.
Piše: Nidžara Ahmetašević
-Prvi dio-
Kakav je osjećaj saznati da imate rak?
Negdje početkom novembra 2008., nakon redovnog ginekološkog pregleda, doktorica mi je saopćila da misli kako nešto nije uredu. I sama sam to shvatila kada je rekla da ću rezultate Papa-testa dobiti, umjesto za uobičajenih sedam do deset dana, za dva.
Onda sam došla, sjela na stolicu prekoputa nje i sjećam se da je ona nešto pričala, mislim dugo, ali se ne sjećam ni riječi. Ne sjećam se ni da je rekla nešto kao “imate rak na grliću materice”, a valjda jeste. Možda i nije. Kada pokušam da se prisjetim toga dana, samo osjećam kako neko ili nešto stavlja golem teret na moja leđa, ja ustajem i krećem, pomalo teturajući, ali nosim taj teret, i on ne spada.
Uspjela sam doći do kancelarije i nekako, i to polusvjesno, tu, kao, malo otplakala, ispričala radnoj kolegici ukratko ono što znam o svom novom stanju, i potom sjela na svoje radno mjesto i radila kao da se ništa ružno na svijetu ne dešava.
I generalno, to je ostao moj stav prema ovoj bolesti. Imam teret na leđima koji valja iznijeti. Razmišljam samo kako smanjiti težinu. I mislim da uspijevam.
Mnogi me pitaju da li sam imala neke simptome prije nego su mi saopćili da sam bolesna i vrlo je komplikovano odgovoriti na to pitanje. Prije operacije su mi rekli da je rak sigurno godinama bio u meni, što su pretpostavili po njegovoj veličini. Doktori kod kojih sam išla svih tih godina, privatne ambulante, nikada ništa nisu vidjeli. Ili nisu gledali. Ne znam i više nije bitno.
Možda pola godine prije dijagnoze, počela sam osjećati bolove i imala sam neobična, kratka, krvarenja. I tada sam išla doktoru, rekli su – ništa mi nije. Dospjela sam čak i do CUM-a na Koševu, ali doktorica nije htjela da me primi jer nisam imala uputnicu. Da napomenem da sam došla pravo s posla jer sam krvarila.
U tom periodu mi je počeo naglo padati imunitet. Skoro svaki dan sam bila bolesna. Nekada nahlađena, nekada stomačni problemi, a vrhunac je bio kada sam u ustima dobila afte zbog kojih danima nisam mogla govoriti ni jesti. Sve što su doktori konstatirali jeste da mi je, nekim čudom, pao imunitet.
Dakle, dijagnozu koju sam dobila nisam ni najmanje očekivala, naročito jer godinama redovno odlazim na ginekološke preglede, i bila sam sigurna da sam zdrava. Ili bolje rečeno, vjerovala sam ljekarima.
Kada su se, ipak, sve njihove dijagnoze pokazale pogrešnim, prvo i najvažnije mi je bilo da nađem dobrog doktora koji će me osloboditi te napasti. Ponovo sam se igrala vizualizacije i sebi predstavila svoj rak kao neku sluzavu neman. Nešto kao Alien iz istoimenog filma, koji mi se baš gadi. I sve što sam htjela bilo je da on izađe van.
Nekako, kao da sam samo trčala tih dana. Cilj br 1: naći doktora u Sarajevu koji će mi dati drugo mišljenje, a kojem vjerujem. Obavljeno. Cilj br 2: biopsija. Obavljeno. Cilj br 3: izvaditi nalaze prije operacije. Obavljeno. Cilj br 4: prebaciti se do Slovenije i naći normalnog doktora. Obavljeno.
No, nije sve to baš tako glatko išlo. Mada, u potpunom grču, uspjela sam prilično brzo sve obaviti. Mislim da sam u manje od mjesec dana izvadila sve nalaze, odležala svoje u sarajevskoj bolnici i glavom bez obzira pobjegla u Sloveniju, gdje su me oslobodili mog Aliena.
Sarajevska bolnica je, naravno, priča koja zavređuje puno pažnje. Nakon nekog vremena shvatila sam da im na ulazu, pored naoružanih čuvara (svaki put kada ih vidim, ili samo pomislim da bolnica ima naoružane čuvare, malo se stresem), treba stajati natpis: “Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu.”
nastavlja se...
Prethodni članci: Ja, Nidžara: Mor ra(k)t: uvod
radiosarajevo.ba
Jedno znam: oboje je lakše ako imate dobre ljude oko sebe, a ja sam sretna da mogu reći da imam. Lakše je i kada pričate o tome, ili pišete. Malo zbog toga što izbacujem neki višak iz sebe, a i malo jer se nadam da će neko nešto pozitivno izvući iz mog iskustva, odlučila sam da pišem o onom što sam prošla u borbi s rakom. Borba još traje, naravno.
Piše: Nidžara Ahmetašević
-Prvi dio-
Kakav je osjećaj saznati da imate rak?
Negdje početkom novembra 2008., nakon redovnog ginekološkog pregleda, doktorica mi je saopćila da misli kako nešto nije uredu. I sama sam to shvatila kada je rekla da ću rezultate Papa-testa dobiti, umjesto za uobičajenih sedam do deset dana, za dva.
Onda sam došla, sjela na stolicu prekoputa nje i sjećam se da je ona nešto pričala, mislim dugo, ali se ne sjećam ni riječi. Ne sjećam se ni da je rekla nešto kao “imate rak na grliću materice”, a valjda jeste. Možda i nije. Kada pokušam da se prisjetim toga dana, samo osjećam kako neko ili nešto stavlja golem teret na moja leđa, ja ustajem i krećem, pomalo teturajući, ali nosim taj teret, i on ne spada.
Uspjela sam doći do kancelarije i nekako, i to polusvjesno, tu, kao, malo otplakala, ispričala radnoj kolegici ukratko ono što znam o svom novom stanju, i potom sjela na svoje radno mjesto i radila kao da se ništa ružno na svijetu ne dešava.
I generalno, to je ostao moj stav prema ovoj bolesti. Imam teret na leđima koji valja iznijeti. Razmišljam samo kako smanjiti težinu. I mislim da uspijevam.
Mnogi me pitaju da li sam imala neke simptome prije nego su mi saopćili da sam bolesna i vrlo je komplikovano odgovoriti na to pitanje. Prije operacije su mi rekli da je rak sigurno godinama bio u meni, što su pretpostavili po njegovoj veličini. Doktori kod kojih sam išla svih tih godina, privatne ambulante, nikada ništa nisu vidjeli. Ili nisu gledali. Ne znam i više nije bitno.
Možda pola godine prije dijagnoze, počela sam osjećati bolove i imala sam neobična, kratka, krvarenja. I tada sam išla doktoru, rekli su – ništa mi nije. Dospjela sam čak i do CUM-a na Koševu, ali doktorica nije htjela da me primi jer nisam imala uputnicu. Da napomenem da sam došla pravo s posla jer sam krvarila.
U tom periodu mi je počeo naglo padati imunitet. Skoro svaki dan sam bila bolesna. Nekada nahlađena, nekada stomačni problemi, a vrhunac je bio kada sam u ustima dobila afte zbog kojih danima nisam mogla govoriti ni jesti. Sve što su doktori konstatirali jeste da mi je, nekim čudom, pao imunitet.
Dakle, dijagnozu koju sam dobila nisam ni najmanje očekivala, naročito jer godinama redovno odlazim na ginekološke preglede, i bila sam sigurna da sam zdrava. Ili bolje rečeno, vjerovala sam ljekarima.
Kada su se, ipak, sve njihove dijagnoze pokazale pogrešnim, prvo i najvažnije mi je bilo da nađem dobrog doktora koji će me osloboditi te napasti. Ponovo sam se igrala vizualizacije i sebi predstavila svoj rak kao neku sluzavu neman. Nešto kao Alien iz istoimenog filma, koji mi se baš gadi. I sve što sam htjela bilo je da on izađe van.
Nekako, kao da sam samo trčala tih dana. Cilj br 1: naći doktora u Sarajevu koji će mi dati drugo mišljenje, a kojem vjerujem. Obavljeno. Cilj br 2: biopsija. Obavljeno. Cilj br 3: izvaditi nalaze prije operacije. Obavljeno. Cilj br 4: prebaciti se do Slovenije i naći normalnog doktora. Obavljeno.
No, nije sve to baš tako glatko išlo. Mada, u potpunom grču, uspjela sam prilično brzo sve obaviti. Mislim da sam u manje od mjesec dana izvadila sve nalaze, odležala svoje u sarajevskoj bolnici i glavom bez obzira pobjegla u Sloveniju, gdje su me oslobodili mog Aliena.
Sarajevska bolnica je, naravno, priča koja zavređuje puno pažnje. Nakon nekog vremena shvatila sam da im na ulazu, pored naoružanih čuvara (svaki put kada ih vidim, ili samo pomislim da bolnica ima naoružane čuvare, malo se stresem), treba stajati natpis: “Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu.”
nastavlja se...
Prethodni članci: Ja, Nidžara: Mor ra(k)t: uvod
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
