Ivica Osim: Potpišite pa ide whiskey

Piše: Ekrem Dupanović, urednik magazina Media Marketing

Kada sam juče na TV vidio Ivicu Osima na aerodromu pred put za Pariz, sjetio sam se utakmice koju je reprezentacija Jugoslavije igrala s Francuskom u Parizu, novembra 1988. godine, u okviru kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo Italija 1990. Tada je agencija OSSA, u kojoj sam vodio tim za sportski marketing, bila zvanična marketing agencija Nogometnohg saveza Jugoslavije za SP u Italiji.

Dan prije polaska za Pariz, Ivica Osim, tadašnji selektor, održao je press konferenciju u hotelu Laguna u Zagrebu. Nakon što je velikom broju prisutnih novinara izdiktirao sastav i dao neophodna objašnjenja, krenula su pitanja. Doduše, mada smo očekivali bujicu pitanja, novinari su postavili samo dva.

Prvo se odnosilo na činjenicu da Osim u Pariz vodi samo 11 igrača i tri rezerve, a ne sve igrače na koje ima pravo. Odgovorio je da mu ne trebaju igrači koji znaju da neće igrati, jer kvare atmosferu u ekipi.

Drugo se odnosilo na Davora Šukera, kojeg je Osim planirao za utakmicu mlade reprezentacije koja je igrala svoju utakmicu s Francuskom dan ranije. Selektor je odgovorio da to jeste bila njegova dilema, ali da je Šuker lider mlade reprezentacije i da će uskoro biti prekomandovan u A selekciju.

Pošto više nije bilo pitanja, Osim je kazao Milanu Piviću, ekonomu reprezentacije: „Pivke, daj im da potpišu“. „Šta bre da potpišemo,“ pitao je jedan beogradski novinar. „Ovaj sastav koji sam izdiktirao i da se slažete sa njim, a ne da nam Francuzi uvale tricu pa se vi poslije pravite pametni kako je trebao igrati neki drugi sastav. Potpišite pa ide whiskey“. I svi novinari su se potpisali.

Poslije press konferencije Osim mi je kazao da avion s reprezentacijom ne može putovati sutra u 14,00 sati, kako je planirano, već kasnije, što kasnije, najbolje oko ponoći. Bio sam zapanjen. Katastrofa! Mi smo s Unis Toursom ugovorili čarter let na kojem je gotovo pola aviona bilo rezervisano za Nogometni savez, a ostatak za navijače. Kako sad mijenjati let, iskomunicirati sve to s navijačima. Užas. Ali, kada mi je saopštio svoje argumente morao sam ih prihvatiti.

On je naime želio da izbjegne gomilu francuskih novinara koja bi sačekala naše fudbalere na aerodromu u Parizu. „Neću da sutra osvanu naslovi 'Stigli fudbalski geniji sa Balkana' ili 'Fudbalske neznalice i Parizu'. Sve bi to moglo da pokoleba fudbalere, da im sruši psihu. Hoću da dodjemo kasno, pa dok stignemo do hotela, rasporedimo se po sobama-nema ustajanja do pred ručak. Onda lagano ručamo, odemo na stadion, malo nagazimo teren i uveče utakmica.“ Tako je i bilo. Utakmica je završena neriješeno 0:0. Uvjeren sam da je Švabo samo dozvolio fudbalerima da se razmašu, da smo mi mogli Francuzima uvaliti tricu, a ne oni nama.

Imam za večeras dobar osjećaj. Osim i Sušić, doduše u izmijenjenim ulogama, večeras zajedno u Parizu. Pobjeđujemo sigurno.