Hajrudin Somun: Bosanski stećak u Kurdistanu

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Gdje baš njega nađoše?" – pita me jedan blizak prijatelj, znajući da sam bio dio predstavljanja i dodjele Bosanskog stećka za 2022. godinu pjesniku Huseinu Habašu (Hussein Habasch) na sarajevskim Danima poezije, koji su postali, i ostali već šest decenija jedna od najstarijih kulturnih pojava i tradicija na tlu Bosne i Hercegovine.

Piše: Hajrudin Somun, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Obavještenje iz Vodovoda: U ovim sarajevskim ulicama mogući prekidi u snabdijevanju vodom

S jedne strane ima pravo. Jer to ime nije bilo poznato ni najužem krugu ovdašnjih poznavalaca svjetske poezije, iako se prethodno pojavilo na spisku nagrada nekoliko poetskih manifestacija po svijetu, pored ostalih i Struških večeri poezije. Slično pitanje moglo bi se postaviti i kad se ljubitelji savremene poezije, čak i oni poput mene koji je skromno i ovlaš poznaju i prate na prostorima Bosne, začude kako to da jedan Amir Brka još nije dobio Bosanski stećak za svoje Nebeske nomade.

S druge strane, ima ljudi koji, ne dovodeći u pitanje vrijednosti Habašove poezije, prenaglašavaju njegovu nacionalnu pripadnost. Njegovu poeziju, uostalom, i ne poznaju. Društvo pisaca BiH je obećalo da će naredne godine predstaviti njen izbor, kao što već postoje knjige Habašovih pjesama na španskom, engleskom, rumunskom, kineskom i arapskom.

I zajedno izgoriše....

Da dobar pjesnik nađe svoj put bez službenih posrednika uvjerio sam se kad sam kopao po internetu da nađem o Habašu nešto više nego što sam znao prije ovih sarajevskih Dana poezije. A nisam znao ništa, priznajem. Pa sam naišao kako je prije četiri godine Jasmina Hanjalić, očito Fočanka jer su svi Hanjalići, uključujući moju majku Munibu, Fočaci, nabasala na engleskom na stihove iz Habašove kratke, metaforične i sufijski nabijene pjesme Ljubav dva stabla. Ovako glase u njenom prepjevu:

Dva stabla bijahu ludo zaljubljena./Kradljivac drvosječa/posjekao ih je/i odnio kući./Slučajno se dva stabla sretoše u kaminu./Radosno se prigrliše/i zajedno izgoriše.

Husein Habaš je, naime, kurdski pjesnik iz Sirije, nastanjen u Njemačkoj. Ali on ne voli da kaže da je iz bilo koje od četiri zemlje u koje su Kurdi rastureni poslije sloma Osmanske imperije. Nije ni iz Sirije, ni Iraka, ni Turske ni Irana, već iz Kurdistana. Iz neostvarene zemlje kojoj se nije dalo da ima svoju međunarodno priznatu državu, iako za državu ima atribute kakve nemaju mnoge članice Ujedinjenih nacija. Habaš na desnoj ruci ima usku kožnu narukvicu u koju je urezano KURDISTAN. Ne skida je nikad, zbog čega se i u Njemačkoj suočavao čak s prijetnjama smrću. Zato voli da se i javno kaže da je pjesnik iz Kurdistana.

A to stoji iza propitivanja njegovog Bosanskog stećka, što se može i meni spočitati što sam bio uz njega. Hajde što je sirijski, i nekako, ali što je kurdski, pa još kaže da je iz Kurdistana, imaginarne zemlje čijem se ucrtavanju na mapu UN-a silom ili milom odupiru sve zemlje koju nastanjuje najveći narod na svijetu bez svoje države.

Da nije rata u Ukrajini možda bi se malo primijetila nagrada data u Sarajevu baš kurdskom pjesniku. Razumljivo bi bilo pitati što Bosanski stećak nije uručen nekom ukrajinskom pjesniku. Kako rat odmiče, sve više ljudi otkrivaju da i Ukrajinci imaju svoje pisce za koje se ranije ni čulo, pogotovo mi stari koji smo se književno odgajali na Crvenoj konjici Isaka Babelja i njegovim pričama iz rodne Odese na koju Rusi umjesto "bratske ljubavi" šalju rakete. Koliko, Bože, ruska invazija Ukrajine, ne samo da svojim posljedicama po svakodnevni život prodire u svaki kutak planete, nego izaziva asocijacije na invazije i ratove u proteklih stotinjak, ali i samo nekoliko godina. Smrt u ruševinama ukrajinskih gradova čak i svjetske državnike podsjeća na okrutnosti rata protiv Bosne 1990-ih godina.

Priča iz Afrina

Tako je Husein Habaš donio u Sarajevo svoju priču o Afrinu, o kojem se prije četiri godine nekoliko dana govorilo kao danas o Mariupolju, a onda je zaboravljena. Bez obzira na motive koji su naveli Tursku da pošalje svoju armiju kako bi, zajedno sa sirijskim proturskim i islamističkim trupama – pa još uz podršku ruske avijacije - okupirala taj grad, udaljen od turske granice koliko Kiseljak od Sarajeva, to jeste bila invazija u drugu zemlju, Siriju.

Po obimu, snazi i razaranjima neuporedivo manja nego što je ruska na Ukrajinu, doduše, ali za kurdske stanovnike Afrina to je bila okupacija strane sile. A za kolektivnu kulturu sjećanja svih Kurda, znači i njihovu književnost, to je motiv koji će njihovi pisci ostaviti budućim generacijama kao dio zajedničkog sna ili iluzije o Kurdistanu kao zajedničkoj državi. Takva je krajem 1980-ih bila Halabdža u iračkom "južnom Kurdistanu", i Kobani 2014. u sirijskom zapadnom, ili Rodžavi kako oni kažu.

S tim što Habaš ni od Afrina ne pravi mit, niti voli da se njime politički manipuliše, niti se miješa u politiku. U pjesmama kao da bježi od neposrednih aluzija na patnje svog rodnog grada.

"Ja pišem poeziju, ja se borim umjetnošću", kaže, pa kad ih je čitao pred đacima dvije sarajevske gimnazije, birao je pjesme o ljubavi dva stabla, o tome kako lepršaju pantalone njegovog oca, o zaboravnosti, kako je biti starac.

Ali i da hoće, ne može pobjeći od afrinskog "djeteta koje je sve izgubilo", što je navelo našeg pjesnika Mileta Stojića da pomisli, kad je u Njemačkoj slušao Habašove stihove, kako su "izgledale kao da sam ih ja pisao ili kao da ih je pisao drugi bosanski pjesnik u egzilu". Habaš piše ono "što odgovara trajnoj misiji poezije, i umjetnosti, od pamtivijeka".

Uz osebujan izraz i lirsku snagu, on "svjedoči o jedinoj podjeli među ljudima na one koji biju i one koji primaju udarce". A Stanley Barkan u predgovoru knjige o Habašu na engleskom, simboličnog naslova Čitajući Afrin: I stvorenje koje se nekad zvalo ljudsko biće (Reading AFRIN: AND THE CREATURE THAT USED TO BE CALLED HUMAN BEING), kaže: "U Habašovoj poeziji nalazimo tračke svjetlosti o tome kako je zaista lijepo biti human."

Tulipan pod grudima planina

Bilo je, dakle, u sjeni invazije Ukrajine s kojom živimo svakodnevno, dosta rezona da se Husein Habaš iz još jedne "porušene zemlje" pozove u Sarajevo i dodijeli mu se Bosanki stećak. A o Afrinu dok se još događao, uoči Nevruza 2018., kurdske i svih naroda iranskog kulturnog kruga Nove godine koja pada na prvi dan proljeća, pisao sam kako su taj sirijski grad, od davnina nastanjen većinom Kurdima, zasule granate iz turskih fantoma F-16 i u njega ušle trupe turske vojske i takozvane Sirijske slobodne armije (FSA). Kad su krenuli po gradu, iz kojeg su se povukli njegovi branioci i većina žitelja, prvo na što su se obrušili osvajači bila je velika statua Kovača Kave, Kave Ahangara, legendarnog kurdskog junaka.

Po kurdskom narodnom predanju taj kovač Kava je pokrenuo ustanak protiv tiranije asirskog kralja Zuhaka koji je, po savjetu vrača, da ozdravi od neke teške bolesti, po dva puta svakog dana morao dvije zmije na ramenima hraniti mozgom svojih mladih podanika. Pod Zahakovom tiranijom nastala je tama, pa se proljeće nije pojavljivalo hiljadu godina.

Onda je Kave Ahangar iskovao hiljade mačeva, podijelio ustanicima, popeo se na visoku planinu i paljenjem vatre dao znak za početak pobune. Svojim čekićem je ubio kralja. Bilo je na prvi dan proljeća, Nevruza ili Noruza, pa se od tada po kurdskim planinama pale velike vatre. Kava kovač je čest motiv kurdskih legendi, književnosti, a i danas se o njemu pjeva kao simbolu rada, razuma, slobode, oslobođenja od ropstva i pobune protiv tlačitelja.

Uoči 21. marta 2018. Afrin se našao pod vatrom novih osvajača. Iste godine preko dvije hiljade pisaca i intelektualaca sa svih kontinenata potpisalo je peticiju turskoj vladi da zaustavi vojnu operaciju u Afrinu. A naredne godine Husein Habaš i pjesnikinja s Tajvana Miao-Yi Tu uredili su Međunarodnu antologiju poezije: Mir za Afrin, mir za Kurdistan (An International Poetry Anthology: Peace for Afrin, Peace for Kurdistan) u kojoj je više od četrdeset pjesnikinja i pjesnika iz cijelog svijeta posvetilo pjesme tragediji Afrina. Onako kako je počinje, ne bi se reklo da Habaš svoju pjesmu boji nasiljem i krvlju. Ovako:

Afrin, posljednji Božji majstorski udarac u lice prirode / Višebojni tulipan porastao pod grudima nepropustivih planina / Kamena ploča pala iz očiju legendi / Slatke riječi na kljunu ševa, goluba i jarebica / Afrin, razmažena gazelo Kurda...

Husein Habaš je ponio iz Sarajeva Bosanski stećak, i on kao da je kamena ploča izrasla iz bosanskih i hercegovačkih legendi. Odnio ga je u njemački Bon gdje je nastanjen sa svojom porodicom. A šta bi dao da ga može odnijeti u Afrin da ga njegova majka Gulizar i otac Mahmud stave na policu u skromnom domu. Tada bi, uvjeren sam, rekao da ga je donio u Kurdistan, vjerujući u to bar poetski. Kao što i kaže da je, ma gdje se nalazio, pjesnik iz Kurdistana.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba