Hajrudin Somun: Ko je Kemal Bajsak - bosanski Šindler

Brojni turski mediji i portali u BiH su ovih dana javljali kako je u Izmiru, od koronavirusa, u 88. godini života umro „bosanski Šindler“.

Tako su, naime, nazivali Kemala Bajsaka, najistaknutijeg turskog dobrotvora Bosne i Hercegovine iz njenih teških godina agresije, ali i veoma aktivnog promotora raznih oblika saradnje dvije zemlje u poratnim godinama.

Piše: Hajrudin Somun

Nije bilo takvog ni među „pravim“ Turcima, iako bi se i on, rođen u Turskoj deceniju poslije uspostavljanja kemalističke vlasti, morao takvim smatrati.

Bio je iskreni vjernik, ali i odani ataturkovac.

Ne znam koliko sam puta za svog službovanja kao ambasador u Turskoj bio u Izmiru, gdje me Kemal Bej pozivao u raznim prilikama, na izmirske sajmove, na skupove posvećene Bosni i Hercegovini, da obiđemo stare Bošnjake koji su se kao muhadžiri nastanjivali oko Izmira u talasima od austrougarske okupacije do rata protiv BiH 1990-ih godina.

Kao što su planine oko Burse privlačile Bosance, Hercegovcima su bile bliže plodne padine oko Smirne.

Kemalova porodica Grebo bila je među prvim Hercegovcima koji su ubrzo poslije austrougarske okupacije iz trebinjskog kraja krenuli u Tursku. Među rijetkim je starim doseljenicima koji su govorili bosanski. Tako mi je arhaičnim i izlomljenim bosanskim jezikom pričao o svojim Grebama, o tome kako je našao životnu saputnicu, lijepu plavušu Pervin, takođe porijeklom iz naših krajeva. Priča o njegovom uspjehu je zajednička za sve došljake koji su počinjali od nule, ali koji su predanim i upornim radom postajali istaknuti industrijalci, trgovci, poduzetnici.

Kad je sa svojim bratom rođakom Džemalom odlučio da se počnu baviti proizvodnjom i prodajom poljoprivrednih alatki, iznajmili su prostoriju u kojoj nije bilo ni čiviluka, nego su zakucali na zid dva eksera na koje su vješali odjeću. Njihova firma je krenukla u Bornovi, brzo se pročula u Izmiru, da bi na kraju kao Terbay Makinesinin Grubu postala jedna od najuspješnijih industrijskih grupacija u izmirskoj regiji.

Bio je načelnik Karšijake, najbogatije izmirske opštine sa 650.000 stanovnika, ali i decenijama uvaženi član i potpredsjednik inustrijske komore cijele izmirske regije. Kemala je na čelu firme naslijedio sin Abdulah, a on se posvetio svojoj staroj domovini, postavši njen prvi zvanični počasni konzul. Osnovao je Federaciju udruženja Bošnjaka u Turskoj i inicirao formiranje takvih derneka, kako se nazivaju udruženja prijatejstva i kulturne saradnje i drugih dijaspora.

A po čemu je Kemal Bajsak dobio taj nadimak „bosanskog Šindlera“?

Po tome što, kad je njegova stara domovina napadnuta, nije štedio ni svoj imetak ni napor da bi pomogao onima koji su stizali u Izmir kao izbjeglice. Nije mi bilo lako ni drago što je dosta izbjeglica nastojalo da što prije ode dalje iz Turske, prema Australiji čak, ali oni koji su stizali u Izmir ostajali su dobrim dijelom zahvaljujući Kemalu Bajsaku i izmirskom valiji, guvereneru Kutlu Aktašu, kod koga mi je bilo posebno drago da odem. Kemal Bej je ne samo što je u šest stanova kojima je bio vlasnik smjestio šest porodica iz BiH, nego ih je hranio, oblačio, djecu upisivao u školu, pa im kasnije nalazio stipendije.

Desetine drugih porodica takođe je na razne načine pomagao. Cijelim grupama privrednika znao je platiti hotel. Mene i suprugu bi ugostio kao da smo mu blizak rod. Pročuo se u Ankari, odakle su mu stizali ministri, a u Istanbulu i drugim mjestima postao je uzor drugim tursko-bosanskim dernecima. Izmirlije su mu se odužili tako što je za života po njemu nazvana jedna ulica u Mavišehir kvartu, a u ponedjeljak, 11. januara, samo će pandemija korone spriječiti mnoge da odu u Bešikčioglu džamiju na njegovu dženazu.

Iz Karšijake i vođstva tursko-bosanskog kulturnog udruženja već nam stiže zahvalnost za poruku koju smo povodom tužne vijesti o smrti Kemala Bajsaka uputili njegovoj porodici i tom dernku nas trojica koji smo se u Turskoj s njim posebno družili i sarađivali – autor ovih tužnih redova koji je inicirao vlastima u Sarajevu da ga proglase počasnim konzulom, moj kolega i nasljednik Nerkez Arifhodžić koji je zvaničnu proceduru završio i naš vrijedni saradnik i savjetnik Faruk Hadžibegić.

Rekli smo da ga smatramo ne samo prvim, nego i najdražim našim počasnim konzulom BiH u svijetu i da mu izražavamo zahvalnost za sve što je uradio za Bosnu i Hercegovinu.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.