Hajrudin Somun: Ramazan u Palestini

Razumljivo je što je sve drugo što se zbiva po svijetu u sjeni Ukrajine. Što se samo s Bosnom 1990-ih poratnoj okrutnosti može mjeriti ono kako su se preko tri stotine žitelja Mariupolja ugušili pod svojim pozorištem, kako su ruski bojovnci u Buči kod Kijeva pucali u sve na što su naišli, „u kuće, ženu na ulici, pse“ kako kaže Anatolij Rodnčenko. Kako jedan od preživjelih od granate pale ciljano na peron stanice u Kramatorsku kaže: „Mislimo da ćemo biti pometeni s lica planete zemlje“.

Piše: Hajrudin Somun, za Radiosarajevo.ba

Ipak, ne bi trebalo zaobilaziti sliku kako afganistanski talibani pucaju u žene, vjerovatno djevojke koje su pošle da nastave studij na kabulskom univerzitetu. Ili, posebno za ovu priliku, na vijesti kako je na okupiranim palestinskim teritorijama od januara ubijeno dvadeset Palestinaca i četrnaest Izraelaca. To je sitna brojka u odnosu na pet hiljada poginulih Ukrajinaca samo u Mariupolju.

Trending

Pekara 'Manja' u Sarajevu prestaje sa radom na ovoj lokaciji

Krv u Svetoj zemlji

Ali ti Ukrajinci su pali od 24. februara 2022, a u Palestini se od prvog arapsko-izraelskog rata 1948. gine 74 godine. Ili 76 ramazana, koliko ispada kad se po hidžretskom kalendaru dodaju dvije godine. Ne zna se koliko je Palestinaca od tada poginulo boreći se protiv izraelske okupacije, a znatno preciznije su brojke o stradalim Izraelcima od „palestinskog nasilja ili terorizma“. Prema uredu Ujedinjenih nacija OCHA od 2008-2020. na palestinskoj strani bilo je 5.600 mrtvih i 115.000 ranjenih, a na izraelskoj 250 mrtvih i 5.600 ranjenih.

Narednog petka, 15, aprila, ili nisana kako kažu i Arapi i Jevreji za april, počinje Pesah, koji se praznuje u spomen na oslobođenje Jevreja iz Misirskog ropstva. I Izraelci i Palestinci se pribojavaju da bi mogli izbiti neredi za vrijeme tog najvećeg jevrejskog praznika, koji se još zove i praznik beskvasnog hljeba, Hag amacot. Naime, tri dana pred ramazan, jedan Palestinac je upao naoružan u Bnei Bark, predgrađe Tel Aviva poznato po „noćnom životu“, i iz automata ubio trojicu izraelskih civila.

A u nedjelju, usred ramazana, Palestinci će obilježiti Dan zatočenika. Prema izraelskoj HaMoked i palestinskoj Adamir grupaciji za ljudska prava, u izraelskim zatvorima je krajem 2021. bilo 4.650 Palestinaca, uključujući 40 žena i 200 djece. Od 2000. kroz izraelske zatvore prošlo je 12.000 palestinske djece, većinom zbog bacanja kamenja na izraelske vojnike. Za to se može provesti u zatvoru do dvadeset godina. Izrael jedina zemlja na svijetu u kojoj se djeca izvode na vojni sud.

Mnogi incidenti sa smrtnim ishodom događaju se na takozvanim izraelskim check point, kojih ima 600 na Zapadnoj obali, ispresijecanoj palestinskim enklavama. Na jednom od tih kontrolnih punktova prošle nedjelje, desetog aprila, Palestinka u četrdesetim godinama iz sela Husan blizu Betlehema podlegla je od hitaca koje su u nju ispalili izraelski vojnici kad je „na sumnjiv način“ krenula prema njima. Gada Sabatin, udovica sa šestero djece, nije bila naoružana, priznala je izraelska komanda. Druga Palestinka je istog dana u Hebronu prišla jednom izraelskom policijskom graničaru, napala ga nožem i lako povrijedila prije nego što je pala od smrtnog hica njegovih kolega. To se dogodilo ispred džamije Poslanika Ibrahima, odnosno Groba proroka Abrahama, u koji sam prije nekoliko godina ulazio, ali uz strogu kontrolu do zuba naoružanih izraelskih vojnika i vojnikinja.

Palestinski predsjednik Mahmud Abas osudio je rijetko oštrim tonom napad na civile u Tel Avivu. Iz njegovog ureda je saopšteno da „ubijanje palestinskih i izraelskih civila samo vodi daljem pogoršanju situacije“. Iako je premijer Naftali Bennett rekao da se radi o „novom talasu terorizma“, izraelski ministar odbrane Benny Gantz je i nakon tog napada zahvalio Abasu na osudi i čestitao Palestincima početak ramazana.

Rukovodstvo Hamasa koje od 2007. vlada Gazom, međutim, nije se pridružilo Abasu, iako vlada u Tel Avivu nije odustala od odluke da se Palestincima iz Gaze izda 20.000, umjesto ranijih 12.000 dozvola za rad u Izraelu. Od najavljenog ublažavanja mjera i slobode kretanja za vrijeme ramazana, za pristup Heremi-Šerifu i džamiji Al-Aksa se odustalo, pa se tamo već nekoliko dana puštaju Palestinci i Palestinke samo iznad šesdeset godina starosti i djeca.

Borba protiv okupacije

Sve je to, dakle, što se događa u Palestini u skladu sa osnovnim pristupom da se Palestinci bore protiv okupacije, a Izraelci brane od „palestinskog terorizma“. Ili kako već u naslovu raporta Amnesty Internationala od 1. februara 2022. stoji: „Izraelski aparthejd protiv Palestinaca – okrutan sistem dominacije i zločina protiv čovječnosti“.

I sve se to na razne načine ponavlja od 1948. godine. Um Ahmed Akil pričala je ovih dana kako prije Nakbe 1948. „nije ništa bilo ljepše od starih dana ramazana“. Već udata, tada je bila prisiljena da iz rodnog sela Sarafanda bježi u Gazu, u kojoj se i sada, iako u 97. godini života, svega dobro sjeća. Već na tom putu je izgubila maloljetnu kćer. Kaže kako bi se tada žene okupile, zajedno pripremale iftar i izmjenjivale jela.

Nije bilo kao danas puno jela, nije se prelazilo preko mogućnosti familije, nego se obično pripremalo jedno jelo sa sezonskim povrćem, poput graška ili graha ili džeriša, tucanog žita kuhanog s crvenim mesom. Taj džeriš, kaže, „bio je tako skup da ga većina porodica nisu mogle priuštiti, ali se u bogatim porodicama za vrijeme ramazana kuhao u velikim količinama i dijelio ljudima koji su slavili sveti mjesec posta“.

To je s palestinske i izraelske strane, ali priča o ramazanu u Palestini 2022. bila bi krnja da nije treće strane koja malo ili ništa ne čini da bi Palestinci ramazan proveli suštinski drukčije nego što ga provode od 1948. godine: u svojoj nezavisnoj, od Izraela i Ujedinjenih nacija priznatoj državi Palestini.

Bogati emirati i patnje Palestine

Uoči prvog dana mjeseca muslimanskog posta u Dohi su izvučene grupe Svjetskog prvenstva 2022. u fudbalu. Naftom i plinom bogati Katar je planirao da, u okviru investicija „Nacionalne vizije 2030.“ u šampionat utroši oko 200 milijardi dolara. Još bogatiji naftom Dubaj, šeikat Ujedinjenih Arapskih Emirata, uložio je prije nekoliko godina, u tada najvisočiju građevinu na svijetu Burdž Halifa, milijardu i po.

Na njenom 158. spratu uređena je luksuzna, takođe najviša na svijetu džamija s koje se ovih dana najmodernijom audio tehnologijom razliježu ezani po neboderima i hotelima Dubaija u koji hrle imućni turisti iz svijeta, uključujući i naše bosanskohercegovačke bogataše.

Vidio sam nedavno neke koji su tamo išli da obiđu zbog pandemije koronavirusa odgođeni Expo 2020, u koji je takođe uloženo osam milijardi dolara. Još najbogatija naftom Saudijska Arabija podigla je u Meki, oko Kabe, monstruozne građevine, a na najvišoj od njih, u čiju je gradnju utrošeno 15 milijardi dolara, kažu najviše na svijetu, ugrađen je sat 43 puta 43 metra. Nedavno sam se izvinio jednom dragom kolegi koji je provjerio da na toj „sahat kuli“ nije ugravirano ime saudijskig kralja, kao što sam pisao prije nekoliko godina, nego Allahovo.

Ne smije se izostaviti pomoć Palestincima arapskih zemalja, posebno onih zalivskih bogatih naftom, koja se takođe mjeri milijardama dolara, ako se podaci protegnu na pola vijeka. Suprotno finansijskoj podršci SAD i EU, posljednjih godina arapska pomoć se smanjuje Palestinskoj upravi u Ramalahu, a povećava Gazi.

Najviše je stizalo iz Saudijske Arabije, ali i otuda je 2020. - nije valjda samo zbog pandemije - u odnosu na 2019, smanjena za 80 posto, sa 174 na 32 miliona dolara. U isto vrijeme američki predsjednik Joe Biden je obnovio pomoć Abasovoj PLA, koju je prethodnik Trump bio ukinuo, pa je 2021. uplaćena rata od oko 75 miliona dolara kako bi službenici i radnici na Zapadnoj obali mogli dobiti plaće, koje se inače najviše namiruju iz američke i evropske podrške i poreza koje ubire Izrael. Da i ne pominjemo Gazu, u kojoj na prostoru malo većem od Zeničko-dobojskog kantona životare gotovo dva miliona Palestinaca.

Zbog njih je, i zbog pet miliona Palestinaca koje agencija UNRWA smatra izbjeglicama, Mahmud Abas krajem marta upozorio na dvostruka mjerila zapadnih zemalja koje su, pozivajući se na međunarodno pravo, brzo uvele sankcije Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, ali ne i Izraelu zbog svega što čini Palestincima.

Nije spominjao arapske zemlje, razumljivo je, tako je radio i Jaser Arafat, jer bi još više smanjili doprinos Palestincima na koji su se obavezali na svojim samitima proteklih decenija. A kad bi samo jednu od onih silnih milijardi dolara koje sam spomenuo uplatili na račun PLA u Ramalahu ovog ramazana, Palestina bi ne samo prodisala, nego ubrzala mukotrpan put do svoje državnosti. Umjesto toga, deset dana prije ramazana u ljetovalištu Šarm Al-Šejh su se sa izraelskim premijerom Bennettom – a znamo kako govori o nemogućnosti da Paleatinci ikada dobiju svoju državu – sastali egipatski predsjednik Fatah Al-Sisi i prijestolonasljednik UAE princ Muhamed Bin Zajid. Nije im bilo ni primisli da tamo pozovu i Mahmuda Abasa.