Ferida Duraković: Medijska bezočnost

Piše: Ferida Duraković, Pen Centar BiH

Beskrajni su (i sve češći) novinarska bahatost, nedostatak suosjećanja za aktere i želja za senzacijom po svaku cijenu – po ko zna koji put u to se uvjeravamo nakon strašne tragedije koja se prije nekoliko dana dogodila u Foči, kada je mlada žena izmasakrirala svoje novorođeno dijete. U tajnosti je nosila (očigledno neželjenu) trudnoću, u tajnosti je rodila dijete, izbola ga nožem i bacila u poljski klozet... Ovakav scenario ni talijanski neorealizam nije u stanju izmisliti. Teško da ima strašnijeg zločina i veće tragedije. I vrlo teško da je to sve mogla počiniti osoba pri zdravoj pameti, od porodice prihvaćena i  socijalno prilagođena; ali to ostavljamo pravu i sucima.

A onda je na scenu stupila utrka medija:  ko će prije i sa više sladostrašća objaviti ime počiniteljice tog užasa i ko će sa više pervertirane radoznalosti opisati detalje zločina. U subotu je Federalna TV ne trepnuvši objavila (rekoše „nezvanično“) puno ime i prezime nesretnice koja je počinila zločin. Sutradan su gotovo svi printani mediji objavili ne samo puno ime i prezime nesretnice koja je počinila zločin, nego je zločin opisan anatomskom preciznošću, da bi valjda čitaoci uživali i naslađivali se nezamislivim scenama užasa. U utorak je, u Avazu osvanulo je ne samo puno ime i prezime nesretnice, nego i fotografija N.B.: stoji djevojka pored česme kod Begove džamije, otac joj (i on fotografisan) se vajka da mu „dijete nije monstrum“, slika se i kuća.... I sve to potpisuje Al. Bajramović ─ čak ni punog imena novinara/novinarke nema, kao da je on/ona osumnjičen/a!  Ali zato ima puno ime i prezime već unaprijed osuđene čedomorke.

Razmislimo malo o vlastitoj recepciji ovoga zločina: da li i mi sladostrasno tražimo njeno ime i prezime u novinama? Hoće li nama, ovakvima, ovdje gdje živimo (a znamo gdje živimo) biti lakše u vlastitim životima kad saznamo, i prije istražnog suca, njeno ime, kako je to počinila, čime i pod kojim okolnostima? Da li i mi jedva čekamo da raskopamo i razorimo njen zauvijek osakaćeni život, njenu već razorenu i unesrećenu porodicu? Da li i mi trčimo da je osudimo prije nego se faktičke okolnosti tragedije ustanove? Hoćemo li joj  prije suda suditi mi, ispravni, pravedni i bezgrešni, jer su joj novinari, u žaru neprofesionalne i neetičke želje za senzacijom, već presudili? Njena fotografija priziva našu osudu: i po njoj kopamo ne bismo li našli zločinku u bezazlenoj turističkoj fotografiji. Njen otac, zbunjeni nesretnik (koji nije znao ništa od svega što se događalo!?), u priglupoj želji da  (sad? sad?) pomogne svome djetetu, daje izjavu za novine, pa u svojoj ignoranciji i on presuđuje i kvalificira  ne znajući da on u tom (kon)tekstu biva samo materijal za sramni sadržaj novinarskog teksta, koji je napisao/la novinar/ka koji/a niti vidi i, što je još gore, niti shvata koliku štetu čini i istrazi, i žrtvi, i počinitelju, i socijalnom okruženju, u kojem samo skandal i zločin dospijevaju na prve strane... Gdje li je ONO završavalo novinarske škole? Kojeg je urednika ONO poslušalo?
Gdje su RAK - Regulatorna agencija za komunikacije, novinarske udruge, gender centri, helsinški komiteti?
 
Desetine ratnih zločinaca, dilera droge, pedofila, silovatelja, privrednih prevaranata i zavijača u crno ove sirote zemlje prohujalo je kroz naše medije, i svi su bili imenovani samo inicijalima, bili su slikani s jaknama preko lica,  ili s licem pokrivenom rukama, ili bez fotografije... A Avaz , pa i Oslobođenje, bez trunke dileme, opet, i danas, ponavljaju ime i prezime počiniteljice.

Je li to nama poziv na kamenovanje?
I ko će od nas baciti drugi kamen?
Prvi kamen već su bacili novinari.