Fahrudin Kujundžić: Fudbal se ne igra zbog navijača

Piše: Fahrudin Kujundžić

Odnedavno je postalo moda među navijačima Manchester Citija da proslavljaju golove tako što se zagrljeni okrenu leđima prema terenu i onda tako skaču i pjevaju. Kako slično navijači okreću leđa na drugim evropskim stadionima, moglo se vidjeti još mnogo ranije; zasigurno znam da se na bosanskohercegovačkim stadionima to radi već godinama. Jedan moj prijatelj ponudio je, po mom mišljenju, najbolje tumačenje tog gesta: okretanjem leđima terenu navijači zapravo žele reći da su oni centar, a ne teren i igrači. To je jedna od najvećih zabluda navijača, a navijači zabluda imaju mnogo. (Vrijedi spomenuti još jednu, kod nas dosta čestu, koja je u biti varijacija ove prethodne: Navijaču je više stalo do pobjede i uspjeha njegovog kluba nego samim igračima.)

Te zablude se podgrijavaju frazama tipa „fudbal se igra zbog navijača“. Iz više razloga ta fraza je neistina. Ovdje ću se zadržati samo na jednom, za nas u zadnje vrijeme vrlo aktualnom: ko su uopće „navijači“? Oni koji navijaju za neki klub? Ljudi koji dolaze gledati utakmice na stadionima? Iz svog iskustva tvrdim da postoji veliki broj jako različitih skupina ljudi na tribinama. Jedna grupa je ta koja se uobičajeno naziva navijačima, a to su oni koji pjevaju, mašu šalovima i zastavama, pale baklje, prave koreografije, okreću leđa terenu, i rade slične stvari. Kako oni to sve doživljavaju mogu pokušati objasniti jednim, istina, drastičnim primjerom. Dva puta mi se desila ista stvar kada sam utakmicu gledao smješten među navijače, i to su u pitanju dva potpuno različita kluba i dvije različite navijačke skupine među kojima sam bio: vođa navijača nas je opominjao što smo se ušutjeli i gledamo utakmicu, jer došli smo da navijamo. Pored takvih navijača, postoji i dobar dio ljudi koji su na utakmicu zaista došli da bi je gledali. I oni će zapjevati i zagalamiti s vremena na vrijeme, kad ih ponese atmosfera, ali opet će se smiriti i nastaviti gledati prema terenu, dok će im pjesma onih koji navijaju cijelo vrijeme biti samo pozadina ugođaja. Postoji onda i jako veliki broj ljudi koji na tribine dolaze da psuju. Na toj grupnoj terapiji liječenja svojih frustracija, žrtve njihovih, u pravilu, verbalnih napada su svi mogući akteri utakmice: sudiji se psuje, jer kakav god da je, ne valja nam, psuje se protivničkim igračima, psuje se redovno i igračima svog kluba, treneru, ljudima u upravi, dodavačima lopti, uglavnom kome god se stigne.

Veliki broj ljudi, i navijača, i gledaoca, pa i psovača, tu je naprosto zato što vole fudbal i to im je glavni razlog što uopće navijaju za neki klub i prate njegove utakmice. Tu je opet i veliki broj onih koji fudbal i ne vole nešto previše, a ipak dolaze na stadion. Najpoznatiji od tih su, kod nas u zadnje vrijeme jako popularni – huligani. To su oni kojima nije dosta to što im nije stalo do fudbala i utakmice na koju su došli, nego to žele demonstrirati tako što će tu utakmicu prekinuti. U tu grupu nezainteresovanih spadaju naprimjer i djevojke koje su došle sa svojim momcima na utakmicu, pa se tu jadne dosađuju, samo što one neće ići toliko daleko da izazovu prekid kako bi skrenule pažnju na sebe.

Granice među tim grupama ljudi na tribini su često jako labave, i mogu se ja do sutra, za svoj ćejf, baviti mogućim klasifikacijama i finesama između eventualnih podjela; to je, bar kod nas, poprilično neistraženo područje. Ali eto, fudbal se i igrao i igrat će se bez obzira na moje klasifikacije. Problem je, međutim, ako ne napravimo onu osnovnu klasifikaciju: između ljudi koji na utakmici prave nerede i onih koji ih ne prave. Te klasifikacije kod nas nema.

Vjerujem da među onim navijačima Zrinjskog koji su utrčali na teren i ganjali igrače Veleža, ima i ljudi koji su se svega mjesec-dva prije toga sukobili s policijom na Grbavici. Vjerujem da i danas na Koševu, na sjeveru, ima veliki broj ljudi koji su prije dvije godine, nakon utakmice sa Širokim Brijegom, trčali po terenu i htjeli da tuku svoje igrače. Vjerujem da će na sljedećoj utakmici Borca među gledaocima biti i onih koji su u po utakmice sa Željom napali Željine navijače. (Navodim samo neke karakteristične primjere, vjerovatno nijedna navijačka skupina kod nas nije u potpunosti imuna na takvo što.) Zbog nepostojanja te osnovne klasifikacije skoro da nemamo pravo da koristimo riječ „huligani“. Niko te ljude ne sprječava da sutra opet dođu na tribine, da pjevaju, psuju, gledaju utakmicu, i da opet spadaju u grupu onih koje zovemo „navijačima“.

Društvo ne mora da brine o mojim idejama kako je tanka linija između onih koji su na stadion prije svega došli da navijaju i onih koji su došli da gledaju utakmicu, i što jedan isti čovjek može jednu utakmicu otići među navijače i galamiti, a drugu sjesti negdje sa strane i pažljivo pratiti situaciju na terenu. Međutim, itekako treba brinuti što isti čovjek jednu utakmicu može istrčati na teren u namjeri da napadne protivničke, pa eto čak i svoje igrače, a sljedeću utakmicu ponovo doći na tribinu i pjevati i mahati zastavom kao da ništa nije bilo.

I kad nekako uspijemo odstraniti taj dio ljudi sa tribina, a morali bismo to uraditi što prije, ni tad se neću složiti s frazom da se fudbal igra zbog navijača. Ali ako ništa, u tom slučaju ne bismo dolazili u situacije u kakvim smo sad, da se zbog ispada navijača fudbal ne igra.