Enver Kazaz: Šamarče za Dodika
Piše: Enver Kazaz
Milorad Dodik uspio je zakratko povratiti BiH u centar pažnje svjetske javnosti. I to je najveći neuspjeh njegove dosadašnje politike. Usred promjena u arapskim zemljama, ubistva Bin Ladena, tragičnog zemljotresa u Japanu i niza drugih zaista velikih svjetskih događaja, Dodik je uspio našoj zemlji pribaviti mrvicu interesa međunarodnih političkih elita. Dobra stvar za BiH, gotovo parolaški su viknuli ostrašćeni patriotski političari. Loša, katastrofalna za Dodika, uglas su horski zaključili sarajevski mediji. Opozicioni republičkosrpski političari nisu predsjednika Republike Srpske, Karadžićevog čeda, napali zbog cilja, već zbog političke taktike, otvoreno poručujući da imaju isti cilj kao i predsjednik, ali da bi ga oni bolje i pametnije, u svakom slučaju efikasnije ostvarili.
Autonomija koju ni Karadžić nije sanjao
Pogrešno procjenjujući stupanj krize u zemlji, vjerujući da je ona
dosegla svojevrsni vrhunac, Dodik je, nakon što je instrumentalizirao Čovića i
stvorio srpsko-hrvatski savez za jačanje RS-a, zaigrao na kartu koja sugerira
da otpočinje definitivni kraj daytonske BiH. Izglasavši zakon o pravu na
referendum u Narodnoj skupštini RS-a, on je uspio pribaviti maksimum autonomije
ovom entitetu.
Toliko autonomije nije sanjao ni Karadžić od momenta kad je shvatio da ne može dobiti rat. Toliko autonomije za RS nisu ni u snu predvidjeli kreatori Daytonskog sporazuma. To je Dodikov veliki trijumf. Niko u domaćoj niti u međunarodnoj politici ne raspravlja danas o tom zakonu, njegovom sadržaju, odredbama, već isključivo o odluci NSRS da se raspiše referendum o državnom sudu i tužilaštvu. Pravo na referendum kao instrument politike u RS-u i definitivno je, dakle, ozakonjeno. Nadalje, to pravo je prihvaćeno i međunarodnoj politici, jer ga niko ne dovodi u pitanje. Samo je stavljena naznaka, iz usta Valentina Inzka, novog ljubimca sarajevskih zlatkocentričnih medija, da referendum može tretirati pitanja iz nadležnosti entiteta. O kojim nadležnostima se radi, šta sve pod njima podrazumijeva – Inzko nije pojasnio.
Na drugoj strani, činjenica da je pojam referenduma ušao u međunarodnu političku raspravu o BiH, a da nije dovedeno u pitanje pravo na njega, već je samo osporeno blesavo postavljeno referendumsko pitanje, posvjedočuje veliki Dodikov trijumf. Drugim riječima, predsjednik RS dobio je šamarče od dijela međunarodnih političkih moćnika u Vijeću bezbjednosti UN-a, ali ostao je netaknut zakon o pravu na referendum. Šamarče za veliku pobjedu. A dok se toga dosjete sarajevski patriotizmom nabildani mediji i liderokratske političke elite, autonomija RS-a će i dalje rasti.
Odgovornost sarajevske politike
Bez hrvatskog i bošnjačkog veta u Vijeću naroda NSRS-a, bez veta na
referendumsko pitanje, referendum je postao samorazumljiva politička činjenica.
Razvijajući političku taktiku prema kojoj svu odgovornost u ovoj krizi treba
prebaciti na Valentina Inzka i međunarodnu zajednicu, sarajevske političke
partije derogirale su ustavni smisao postojanja vijeća naroda u NSRS-a, nakon
što su Zlatko Lagumdžija i Haris Silajdžić u vrijeme vladavine Alijanse dali
saglasnost na tzv. Petritscheve amandmane prema kojima su domovi naroda u NSRS
svedeni na vijeća naroda. Na toj osnovi njih su dvojica omogućili potpunu
srbizaciju ovog bosanskohercegovačkog entiteta, a odluka Ustavnog suda BiH o
konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom prostoru BiH tim činom dovedena u
pitanje. Jednostavno rečeno, na taj način Bošnjaci i Hrvati u RS-u postali su
manje konstitutivni od Srba.
Međutim, šta sve poručuje Dodikova igra sa referendumom. Izjavivši svojedobno beogradskim medijima da njime isprobava snagu međunarodne zajednice, predsjednik RS-a možda je ponajbolje okarakterisao njegov smisao. Dakle, njemu nije bio cilj ukinuti sud i tužilaštvo BiH, nego ih staviti potpuno pod svoju kontrolu. To je njegov prvi, pragmatični cilj, jer mu pomenute institucije mogu, prema pretpostavkama javnosti, doći glave zbog sanaderizma kao oblika upravljanja balkanskim državicama i entitetima nastalim nakon raspada SFRJ.
Drugi cilj je bio taktički, ojačati percepciju sebe kao nacionalnog vođe koji je spreman sve žrtvovati za Karadžićevo čedo. Naredni cilj je također taktički – uvesti pravo na referendum, a onda preko njega nastojati dobiti što veći stupanj autonomije. Konačno, sva ta igra postoji zbog strategijskog cilja – osamostaljenja RS-a.
San Dobrice Ćosića
Zbog toga Dodikovu politiku valja promatrati sa dvije razine: strategijske i taktičke. Vješt taktičar, on je od pada tzv. Aprilskog paketa naovamo RS doveo u poziciju da iz defanzive, iz borbe da legitimizira svoje postojanje u sastavu BiH, dođe u situaciju da se bori za što veću autonomiju, a onda i podržavljenje, da bi u prvoj fazi strateški cilj bila federalizacija BiH, a onda i osamostaljenje RS-a. Otud je jasno da je strateški cilj Dodikove politike ono što sanja Dobrica Ćosić i velikosrpska elita – stvoriti od RS-a u povoljnim međunarodnim političkim okolnostima drugu srpsku državu na Balkanu. Da bi se taj cilj ostvario neophodno je poduzeti niz vještih taktičkih koraka. Otud i proizilazi stalno Dodikovo generiranje krize u BiH, vješto upravljanje njom, a reinterpretacija rata posvjedočuje da je on stvorio novi tip srpskog nacionalizma u BiH.
Analiziran iz ugla ideoloških konfiguracija, taj nacionalizam
potvrđuje evoluciju iz karadžićevskog u dodikovski tip, pri čemu je Mile postao
Radovanov ideološki zombi. Otud i njegov negiranje genocida u Srebrenici, kao i
stalno nastojanje da u miru, političkim sredstvima ostvari ono što Karadžić
nije mogao u ratu, genocidom, etničkim čišćenjem, konclogorima, urbicidom,
masovnim zločinima i silovanjima.
Potpuno je zakasnila Inzkova reakcija, kao i reakcija ukupne međunarodne zajednice na Dodikove poteze. Mirno gledajući njegovo stalno jačanje, zemlje članice PIC-a (Vijeća za provedbu mira) danas ne mogu kazniti Dodika. Ili, preciznije, ne mogu to učiniti niti snažno niti efikasno. Jedino sredstvo koje ima je preostalo jeste oštra retorika i eventualna zabrana ulaska te zamrzavanje imovine na teritoriji zemalja članica EU i SAD-u.
Ne mora Dodik putovati
Premalo je to za, možda, najmoćnijeg čovjeka na Balkanu. Jer, on niti mora putovati, a vjerovatno ni nema neku pretjerano veliku imovinu izvan RS i Srbije. Dodik je lokalni gazda, a ne globalni moćnik. U njegovom teritorijalnom ćepenku, on je više arhaični, bahati feudalac, nego li tranzicijski kapitalist. Na drugoj strani, takva kazna će samo jačati njegovu ulogu u javnom prostoru. Jer, njegova medijska mašina pretvorit će ga u ličnost koja se žrtvovala za vascijelo srpstvo od Kosova do današnje Banjaluke. Pretvorit će ga u novi politički mit.
Jedina ozbiljna kazna za njega je istraga o njegovim eventualnim muljažama sa lovom, o kršenju zakona, o privatizacijskim aferama, sa pitanjem je li Dodik radio Srbima u RS-u ono što je Sanader uradio Hrvatima u Hrvatskoj. Zanimljivo bi bilo čuti njegov odgovor na pitanje: Gdje je lova, frajeru? Pusti srpstvo i srbovanje – gdje je lova?
Ukinuti zakon o referendumu
U konačnici, Dodik je odložio strateški cilj za povoljniju priliku u budućnosti. Njegova mentorska kamarila okupljena oko Ćosića, Ekmečića, Bećkovića, Noge i drugih faca iz SANU-a, zna dobro da u ovom momentu ne može RS pretvoriti u drugu srpsku državu.
Ali, Dodik kao njihov vješti instrument uspio je raspravu o referendumu iz prijetnji pretvoriti u usvojeni zakon u NSRS-a. To što je dobio verbalne batine u sjedištu UN-a, mala je cijena za tako veliki rezultat. Nije, dakle, u cijeloj gunguli o referendumu problem u pitanju, potpuno blesavom uostalom, pa i u slučaju da se referendum dogodi i Dodik dobije rezultat koji želi, neprovedivom, niti je u pitanju samo udar da Daytonski sporazum, niti samo politički rat sa međunarodnom zajednicom, koji je u ovom momentu izvjesno Dodik izgubio.
Problem leži u zakonu o referendumu i stečenom pravu na njega. Odnosno u nejasno postavljenim granicama prava do kojih on može ići. Šta sve može biti predmet entitetskog referenduma niko u BiH se ne pita. A šta može, šta želi da jednom bude predmet izjašnjavanja na nekom budućem referendumu poručili su ćosićevci preko Dodikovih usta.
Ne treba otud ukidati samo ovaj referendum, nego zakon o njemu. Kažnjen, dakle, ne smije biti jedino Dodik, nego i svi članovi NSRS koji su glasali za ovaj zakon. Drugim riječima, jedina ozbiljna kazna bila bi, da međunarodna zajednica ima snage i stvarne političke volje da riješi krizu u BiH raspuštanje NSRS, kazna za Dodika i novi izbori u BiH. Sve drugo su tlapnje. Providna igra treniranja moći u zemlji koja je periferija svih mogućih međunarodnih interesa. I koja postoji samo zato da bi se na njenoj krizi velike sile pokazivale jedna drugoj vlastitu moć. Kao njihova država, ova nesretna zemlja čeka ustavne promjene koje su nemoguće sa ovakvim odnosom političkih snaga. Bez državotvorne politike sarajevskih političkih partija koje se kunu u patriotizam, sa secesionističkim strateškim ciljem onih iz RS-a, sa savezom između Dodika i Čovića, prepuštena neodgovornim političkim moćnicima... ova zemlja može još dugo dotrajavati u statusu quo.
Jer, niko nema snage da je razori, a niko također nema snage da je
reorganizira iznutra. To dotrajavanje njena je sudbina, sve do momenta velikih
političkih promjena na globalnom planu, kada će onaj zakon o referendumu što ga
je usvojila NSRS-a, možda, političkim sredstvima završiti Karadžićevo krvavo
ratno djelo. Drugi put, ili put spasa za sve u BiH je da međunarodna politička
moć konačno uozbilji svoj pristup BiH. Da svakodnevno bude na razini
ozbiljnosti kakvu je ispoljila u Vijeću bezbjednosti UN. Tamo gdje je Dodik
dobio šamarče.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.