Enver Kazaz: Paradoks nove vlasti

Piše: Enver Kazaz, za Radiosarajevo.ba

Reakcije što ih je proizvela SDP-ova Platforma ponuđena budućim koalicionim partnerima, SDA-u, NS Radom za boljitak i HSP-u, pokazuju da se u BiH o politici razmišlja i raspravlja isključivo iz pragmatične, a ne strukturne perspektive. Kao lider, kako ga već nazivaju u javnom prostoru, formiranja nove vlasti zbog najvećeg procenta glasova osvojenih na prošlim izborima, SDP se našao u nezavidnoj poziciji da birajući koalicione partnere potvrdi ili ospori u medijima već odavno stvorenu predsatvu o sebi kao jedinoj ozbiljnoj alternativi dosadašnjoj vlasti, ali i alternativi tzv. nacionalnim partijama. Međutim, niko ili gotovo niko nije argumentirano analizirao ideološke pozadine SDP-a, niti njegove eksplicitne i simboličke geste u kojima bi se mogla vidjeti multietničnost ili bošnjakocentričnost bosanstva ove partije. Rasprava o SDP-u zasjenjena je raspravom o tzv. fenomenu Željka Komšića, a strukturne pozadine slučaja Komšić ostale su nerasvijetljene. 

Bošnjakocentrično bosanstvo SDP-a

Dejtonska BiH je svojim ustavnim rješenjima i s njima usklađenim izbornom zakonu ustrojena kao tzv. predstavnička demokratija i teritorijalna konsocijacija u kojoj je etnopolitika zakonskim rješenjima privilegirana u odnosu na onu multietničku. Zato je bošnjakizacija SDP-a direktan proizvod koliko logike na kojoj je zasnovan izborni zakon, toliko i logike na kojoj se bazira Daytonski ustav. Na drugoj strani, pak, SDP-ovo vođstvo zarad svog političkog pragmatizma u znatnoj mjeri je doprinijelo formiranju ideologije novog bošnjakocentričnog bosanstva, čiji je reprezentativan primjer upravo Komšić. Zbog toga u SDP-u moraju daleko ozbiljnije razmotriti sve češće prigovore da su bošnjačka partija, bez obzira što neki od njih dolaze iz pogrešnih postavki. Drugim riječima, da bi redizajnirao svoj imidž u političkom prostoru, SDP mora redefinirati ideološku matricu iz koje provodi ili će eventualno provoditi svoju politiku i svoj program.

Toga, čini se, u SDP-u nisu svjesni, pa i njihov najnoviji potez – poziv u koaliciju dvjema malim strankama koje su osvojile gotovo zanemarljiv broj glasova na prošlim izborima - kritiziran je kao novi pokušaj bošnjačke majorizacije Hrvata, nakon što je po ocjeni SDP-ovih kritičara ova etnija majorizirana izborom Željka Komšića bošnjačkim glasovima za člana Predsjedništva BiH. Međutim, ono što promiče kritičarima jeste sržni problem današnje BiH. Naime i Izborni zakon, i Daytonski ustav, i Zakon o Vladi Federacije BiH svojim privilegiranjem etnopolitike, omogućuju da Hrvati kao najmalobrojnija etnička zajednica budu majorizirani u institucijama sistema.

Drukčije rečeno, hrvatskoj etnopolitici vratio se bumerang od tamo odakle se to nije očekivalo – iz etnocentrične osnove na kojoj je postavljen čitav sistem Daytonske BiH. Namjesto kritike sistema, bosanskohercegovački javni prostor obilježen je kritikom SDP-a, koji, kao deklarativno multietnička stranka, uistinu i koristi upravo taj sistem da bi ga dodatno pervertirao. A to znači da SDP zasad svoju multietničnost provodi baš na račun najmanje etničke zajednice, čiji su se pripadnici, očito to pokazuju rezultati zadnjih izbora, vrlo jako homogenizirali dajući gotovo maksimalno povjerenje dvjema nacionalnim strankama – Čovićevim i Ljubićevim HDZ-ovima. Iz takve perspektive viđen, SDP bi svoju multietničnost morao dokazivati baš u osjetljivosti za problem najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH.

Demokratija – osjetljivost prema manjinama

Pojačana senzibiliziranost za prava najmalobrojnijeg naroda i nacionalnih manjina osnova je demokratije. Bez nje, demokratija postaje ono što pronicljivo naglašava, doduše iz drugih razloga, Pascal Bruckner – nametanje većinske biračke volje onima koje su malobrojniji. SDP bez ove svijesti, ma koliko se trudio da promijeni svoj imidž u javnosti, neće to uspjeti, a još žešće će se razviti ionako snažna fobija hrvatskog naroda u BiH od demografske dominacije drugih nad njim i težnja za uspostavljanjem teritorijalne jedinice na kojoj bi se Hrvati u budućnosti homogenizirali.

Baš tu, reklo bi se, sadržana je presudna odgovornost SDP za BiH. Naime, Lagumdžijna stranka može nametanjem svog tipa ideologije bosanstva hrvatskom etničkom tijelu lako i nepovratno to tijelo udaljiti od BiH, pojačati separatističke težnje u njemu, radikalizirati njegovu političku usmjerenost prema hrvatskim nacionalnim strankama i homogenizirati ga na toj osnovi.

O posljedicama po BiH jednog takvog scenarija nužno je odgovorno i ozbiljno promišljati, a u SDP-u moraju biti svjesni da je interes zemlje važniji od svakog partijskog i vlastodržačkog interesa. Namjesto sadašnjeg odbijanja, SDP mora sve učiniti da pridobije Hrvate i hrvatske političke subjekte za novu ustavotvornu koaliciju, kojoj je vlast na razini Federacije manje važna od one na državnom nivou i ustavotvornog rekonstruiranja čitave države. A ako se slijedi Lagumdžijna postizborna najava o Federaciji BiH kao Zapadnoj Njemačkoj, i Republici Srpskoj kao Istočnoj, onda se mora reći da interes Federacije na smije za novu koalicionu vlast biti ispred interesa države. U protivnom mogao bi nas uistinu u budućnosti sačekati kiparski scenario raspolućivanja BiH, tj. scenario sigurnog podržavljenja Republike Srpske. A na njemu je Dodik instrumentalizirajući Čovića već uradio znatan dio posla. 

Ka građanskom bosanstvu

Ako etnopolitike nisu uspjele u petnaest godina mira kao nezavršenog rata izvesti zemlju iz krize, mogu li to multietničke politike profilirane na SDP-ov način? Ovo pitanje je izazov za sve u BiH, a iz njega proističe, slobodno se može reći, povijesna odgovornost stranke Zlatka Lagumdžije. Može li, dakle, SDP reformirati svoju multietničnost i od bošnjakocentričnog doći do policentričnog, stvarnog multietničkog i građanskog bosanstva. Da bi to uspio, on mora krenuti u čitav niz ideoloških transformacija, poštujući nove postkonfliktne bosanskohercegovačke realnosti, nove etničke identitete i u skladu s tim nove međuetničke odnose. Za takav preustroj ideološke matrice potrebna je ne samo velika politička snaga i mudrost, nego i znanje, ali i spremnost da se ova stranka suoči sa bosanskohercegovačkom postratnom etnotraumatiziranom realnošću, ali i sa tranzicijskom socijalnom i svakom drugom bijedom.

Otvoreni poziv SDP-a Ljubićevoj stranci da se priključi gotovo sigurnoj koaliciji koja će formirati vlast u Federaciji BiH mali je, ali vrlo važan korak ka poštovanju biračke volje hrvatskog naroda. Promatrana isključivo iz ugla etnopolitike, Ljubićeva stranka je gubitnik na prošlim izborima, kao uostalom i svi ostali SDP-ovi budući koalicioni partneri sa tzv. hrvatskim političkim predznakom. Međutim, izborni zakon u složenoj zajednici kakva je BiH i izrazito decentriranoj kakva je Federacija omogućuje ovoj stranci da iz stanja izbornog gubitnika dođe u poziciju ulaska u izvršnu vlast.

SDP-u, kojemu se ne može prigovoriti na legalnosti i legitimnosti da uspostavi vlast bez oba HDZ-a, a može iz perspektive odgovornosti za poštivanje izborne volje hrvatskog biračkog tijela, koalicija sa Ljubićevom strankom dobro bi došla. U javnosti je naglašeno da su SDP i Ljubićev HDZ 1990 postigli preko 90% suglasnosti u platformi za formiranje koalicije. No, Ljubić je u postizbornom vremenu odigrao najgoru moguću ulogu za svoju stranku potpisujući na vrlo neprincipijelan način ugovor sa meštrom krojenja hrvatske narodne gorke sudbine - Draganom Čovićem. Time je on u pokušaju da poboljša hrvatsku etnopolitičku poziciju, ustvari, samo nastojao spasiti Čovića od sigurnog isključenja iz vlasti. Čović je, pak, ojačao svoju poziciju otvorenim savezom sa Miloradom Dodikom snažno se konfrontirajući sa bošnjačkom etnopolitikom.

Čovićeva ovisnost od Milorada Dodika

Paradoksalno, jačajući svoju poziciju pričom o trećem entitetu i savezom sa Dodikom, Čović je hrvatski etnički interes izručio u ruke Milorada Dodika. Tamo gdje se činilo da je njegova najjača politička snaga, pokazuje se da se nalazi njegova najsnažnija politička slabost. Željni vlasti, Lijanovići i njihova stranka poletjeli su u naručje SDP-u, baš kao i Jurišićev HSP. Ljubić i Čović ostali su izolirani sa krhkom nadom da će moći blokirati funkcioniranje buduće federalne vlade i uz Dodikovu pomoć blokirati formiranje vlasti na državnom nivou. Rezultat cijele te političke zavrzlame može biti veoma opasan po BiH, a pogotovu po bošnjačko-hrvatske odnose u Federaciji BiH. Doda li se tome Dodikova priča da više nije problem Daytonski, nego Vašingtonski sporazum na osnovu kojeg je stvorena Federacija BiH – jasnim postaje opasnost od budućeg snažnog političkog konfrontiranja na političkoj sceni.

Na toj osnovi dolazi se i do teškog pitanja o budućim ustavnim promjenama. Ako bi se u njih krenulo bez oba HDZ-a, veliko je pitanje da li bi one uopće mogle biti provedene i da li bi ih prihvatili Hrvati kao konstitutivni narod u BiH. Ako je ustavna kriza izvor svih drugih kriza u BiH, onda je veliko pitanje da li je moguće bez hrvatske političke volje riješiti tu krizu na odgovarajući, međuetnički harmoničan način.

Drugim riječima, ono što se nakon izbora pokazivalo kao nada da se može formirati koalicija za efikasnu vlast i dobre ustavne promjene, može postati na lak način izvorom nove bosanske krize. Iz tog ugla promatrana, Ljubićeva odgovornost postaje presudnom, baš kao i SDP-ova. A tu se dolazi do novog paradoksa slaganja buduće vlasti u BiH. Naime, ako je savezom sa Čovićem i imao za cilj ojačati hrvatsku etnopolitičku poziciju u formiranju nove vlasti, Ljubić sada može postati njenim grobarom, ali i izručiti interes hrvatskog etničkog tijela u ruke onih za koje tvrdi da majoriziraju Hrvate.

Dodik – najveći dobitnik

U cijeloj toj uvrnutoj priči stvarni dobitnik bit će Dodik i njegov republičkosrpski nacionalizam, a iza scene ukazivat će se lice Emila Vlajkija, hrvatskog potpredsjednika Republike Srpske, i novog Hrvata sa ekstremnim velikosrpskim nacionalističkim stavovima.

Ako su, barem prema izjavama svojih zvaničnika, i SDA i SDP govorili u postizbornom periodu o potrebi da se institucionalnom ravnopravnošću zaštite prava Hrvata i drugih etnija na čitavom teritoriju BiH, ako su se institucionalna autonomija i institucionalni paritet pojavljivali kao političke formule za donošenje novog ustava, što je skupina intelektualca nekoliko godina unazad neprestano zastupala kao najbolji princip za ustavnu reformu zemlje, pitanje zašto Ljubić ne pristupa takvom političkom trendu.

Nema, dakle, niti jednog ozbiljnog i racionalnog političkog razloga za Ljubićevo spašavanje Čovića i odlazak u zagrljaj Dodiku i Vlajkiju. Ili ima, pa ćemo to saznati kao i većinu političkog zamješateljstva iza scene - onda kad sve bude kasno i kad još jedna šansa za rješenje krize u zemlji ode u nepovrat.