Enver Kazaz: BiH se ne može raspasti

Piše:Enver Kazaz

BiH će se raspasti, sve je češći iskaz u javnom prostoru. Tu tezu najprije je izbacio Matthew Parish, savjetujući Bošnjacima da se ne laćaju oružja i dopuste Srbima i Hrvatima da idu svojim putem. Parish polazi od teze da postizborna kriza i formiranje vlasti koje je negiralo većinsku hrvatsku izbornu volju gura zemlju ka njenom kraju. Slične teze izbacio je u javnost preko The Timesa i Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, s tim da on naglašava kako se zemlja ne bi mogla raspasti bez rata i poziva međunarodnu zajednicu na odgovornost.

Parish: Bez volje za zajedničku zemlju

Polemika sa Parishevim stajalištima na ovdašnjim internet portalima je otužna i pomalo bljutava, bez bilo kakve ozbiljne argumentacije. Parish polazi od teze da su se u BiH stanovnici etnički razgraničili i da su jedini veći miješani gradovi Mostar i Brčko. U takvoj situaciji, po njemu, nije moguć onakav rat kakav je bio onaj od 1992. do 1995. Parish, dakle, savjetuje Bošnjacima da se ponašaju civilizirano i mirno kapituliraju, jer Srbi i Hrvati nemaju nikakav interes za daljnji život u zajedničkoj zemlji. U tom smislu on tvrdi da se Dodik ne može poraziti, jer je suviše jak, a negiranje hrvatske većinske izborne volje što je provodi SDP i njegovi koalicioni partneri guraju zemlju ka njenom kraju.

Nije teško pretpostaviti da je Parish jedan od onih diplomata koji po završetku svog dobro plaćenog posla u BiH počinje, poput bivšeg američkog ambasadora Williama Montgomerija, raditi kao lobist za neku od političkih partija. Je li, dakle, Parish Dodikov lobist, pitanje je koje čeka odgovor, ali njegove teze jesu toliko su površne i nategnute da ulaze u red najjeftinije političke propagande.

Praveći analogiju između Republike Srpske i Kosova, on izbacuje tezu da su Srbi u RS-u već u poziciji u kojoj su bili donedavno Albanci na Kosovu. To su one teze koje se povlače po kafanama, a na prvi pogled djeluju kao nesumnjive činjenice. Kafanska politika uistinu je najjače oružje lobista, jer ona puku djeluje kao samorazumljiva, a iza nje u pravilu stoji teorija zavjera prema kojoj, pogotovu u balkanskom tipu ove politike, o svemu u svijetu odlučuju Rusi i Ameri, pa ako se oni dogovore da se nešto mora desiti, to se baš tako na koncu i ostvari.

Matthew Parish

Parish je bosanskoj javnosti postao poznat ljetos, nakon tekstova i intervjua u kojima je izbacio zanimljive teze upozoravajući na moguću eskalaciju ovdašnje političke krize. Do tada je uživao u birokratskoj hladovini dobro plaćenog posla glavnog pravnog savjetnika supervizora za Brčko. Tobože kritizirajući Dodika, Parish je u stvari ponavljao sve njegove bitne teze, a danas se hvali da ima pouzdane izvore u međunarodnoj političkoj eliti koje, naravno, ne želi otkriti. Propagandna priča za naivne tako dobija groteskne dimenzije, jer i oni najneupućeniji u bosansku političku krizu mogli su se nedavno uvjeriti da međunarodna politička birokratija ostaje nemoćna pred inatom ovdašnjih političkih diletanta, kakvi su npr. Dragan Čović i Zlatko Lagumdžija.

Daytonski sporazum je međunarodna sudbina zemlje, rezultat sklopa interesa, gdje bih danas nije u prvom planu zbog svojih oskudnih resursa.

Stvari u BiH stoje potpuno suprotno Parishevim tezama. BiH se ne može raspasti, jer je ona konstruirana kao država međunarodne zajednice, a svaka priča o njenom, pogotovu mirnom raspadu, podrazumijeva apsolutni međunarodni politički konsenzus o tome. U bližoj budućnosti, bez velike političke promjene na globalnom planu, takav konsenzus je nemoguć. Daytonski sporazum je međunarodna sudbina zemlje, rezultat dakle sklopa interesa, gdje BiH danas nije zbog svojih oskudnih (a ne velikih kako vole u javnosti graktati pseudopatrioti) resursa u prvom planu. Tu je u prvom planu međunarodno pokazivanje moći, pa BiH definirana kao zona preklapanja međunarodnih interesa od Daytona na ovamo postoji tek kao njihova periferija, bez šanse da uđe u njihovu žižu.

BiH kao sredstvo pranja savjesti

Na margini interesa međunarodnih političkih moćnika, ova zemlja služi samo za neuspješno pranje njihove nečiste političke savjesti. Zato i nije moguća radikalna prekompozicija Daytonskog sporazuma, niti Dayton dva, niti Dayton plus. Moguća je samo nadogradnja ovog sporazuma kroz minimalne ustavne promjene u zemlji, koje bi centralne organe vlasti učinile unekoliko efikasnijim. Sve drugo su iluzije, nakon što je Haris Silajdžić žrtvovao zemlju, skupa sa Božom Ljubićem, 2006. i njihovim čuvenim odbijanjem Aprilskog paketa ustavnih promjena.

BiH se ne može raspasti jer iznutra ne posjeduje dovoljno snage za taj potez. Etničke snage su poprilično izjednačene, a novca niti energije za rat nema, ne bar u nekoj ozbiljnijoj mjeri. Nije da neki ovdašnji političari uistinu ne žele da dođe do rata. Pokazuje to njihovo proizvođenje političke krize, ali niti jedan od njih nema toliko kredibiliteta da bi danas mogao ubijediti npr. pet hiljada ljudi da uzmu oružje, postroje se u vojnu formaciju i krenu u napad na neko selo ili grad. Nema teorije. Rat u BiH je moguć tek kao posljedice velikih globalnih političkih promjena, a ova zemlja nikad nije bila proizvođač, subjekt povijesti, nego njen puki objekt, neko ko je trpio posljedice velike povijesti, u većoj ili manjoj mjeri na krvav način.

Paddy Ashdown (Getty)

BiH se ne može raspasti jer unutarnje političke snage, bez obzira na svu svoju sukobljenost, nemaju velike šanse da ostvare potpunu pobjedu. Zemlja u takvoj pat poziciji može beskrajno dugo dotrajavati, sve dotle dok je sposobna servisirati međunarodne finansijske dugove, a ovdašnji politički manipulanti krpiti budžete i bogovski živjeti od svojih jeftinih laži. Najmanje zadužena u regiji, BiH još dugo može računati na kredite međunarodnih finansijskih institucija. Problem je samo što ti krediti ne idu u finansiranje razvoja zemlje, nego u velike plate bijedne političke birokratije.

BiH se ne može raspasti, jer je ona u ovom trenutku presudni interes i Bošnjaka, i Srba, i Hrvata. Samo u Daytonskoj BiH oni mogu postojati kao međunarodni politički faktori, i samo tako mogu imati međunarodni politički legitimitet. Naravno, preko centralnih državnih organa. U regiji ne postoje više velikodržavni projekti, a ni Srbiji ni Hrvatskoj ne odgovara otvaranje krize u bližoj, a ni u nekoj daljnjoj budućnosti. Obje zemlje nemaju nikakav kapacitet za pokretanje bilo kakve ozbiljnije regionalne krize. Svi jednako slabi ili jednako jaki, regionalni politički faktori brinu svoje brige, pri čemu zbog svoje domaće javnosti vole podržavati bosanskohercegovačke rigidne političare.

BiH je, ipak, svima nacionalni interes

Republika Srpska se ne može odcijepiti, ma koliko Karadžićev ideološki zombi na mjestu njenog sadašnjeg predsjednika, prijetio takvom mogućnošću. Parishevim jezikom rečeno, Bošnjaci neće pustiti Srbe da idu svojim putem, ne zato što nisu civilizirani. Nego zato što bi se izlaskom RS-a iz BiH morali odreći prevelikog dijela teritorije na koju računaju kao i na svoj životni prostor, a Hrvati bi u takvom scenariju morali biti zgurani na prostor Hercegovine. To znači da ni Bošnjacima, ni Hrvatima nipošto ne odgovara otcjepljenje RS-a.

Jačanje RS-a i slabljenje Federacije BiH nakon pada Aprilskog paketa, pokazuje, zapravo, šta treba ovoj zemlji

Dayton je, dakle, dugoročna sudbina sva tri naroda. Hrvati baš zbog toga i ne mogu formirati treći entitet, niti, opet Parishevim jezikom rečeno, otići svojim putem. Ne samo da je ludačka košulja Daytona, kako ustavni dio ovog mirovnog paketa nazivaju i njegovi kreatori, dugoročna sudbina zemlje, nego ona presudno definira i sva tri nacionalna interesa u budućnosti. Naime, svakom od tri konstitutivna naroda presudni vitalni nacionalni interes je BiH, a ne neostvarivi politički mitovi.

Ako se već ne može raspasti, ako nema dovoljno snage za rat, a ni dovoljno političke pameti za trajan i stabilan mir, šta onda preostaje ovoj nesretnoj zemlji kao državi međunarodne zajednice? Ona dotrajava od rata na ovamo u stanju pseudomira kao nastavka rata političkih sredstvima, gdje je Daytonski sporazum, ispostavilo se, mjesto međunarodne legitimacije ideologija koje su proizvele rat, ali i mjesto međunarodne teritorijalne nagrade Karadžićevoj ideologiji, te mjesto koje je zbog nesposobnosti međunarodne trećerazredne birokratije omogućilo da u miru jednu po jednu pobjedu odnosi Karadžićeva politika preko njegovog ideološkog zombija na mjestu današnjeg predsjednika RS-a.

Jačanje RS-a i slabljenje Federacije BiH nakon pada Aprilskog paketa, pokazuje, zapravo, šta treba ovoj zemlji. Kompromis i set ustavnih promjena zasnovan na njemu koji bi konačno dovršio rat u političkom polju. Istodobno iskustvo pada Aprilskog, pa potom Butmirskog sporazuma, pokazuje koliko je teško doći u BiH do kompromisa.

Kompromis – nemoguć, a potreban

Nakon sukoba tzv. platformaša sa oba HDZ-a, čini se da je kompromis nemoguć, a nikad potrebniji. Pažljivo praćenje Lagumdžijne politike od formiranja platformaške vlasti to nedvojbeno pokazuje. Nema više one njegove bahatosti, nego samo jeftino ubjeđivanje javnosti da je on imao nekakvu pripremljenu strategiju za rješavanje ustavne krize. Zato je i gromoglasno najavio iz SAD-a Dayton 2, da bi danas govorio o Daytonu plus. Skupivši neki dan tzv. bosanskohercegovačke intelektualce uspio je potpuno demaskirati svoju priču o novoj međunarodnoj konferenciji o BiH. (Čuj, fra Luka Markešić intelektualac, gdje, kad, kako to on postade intelektualac, s kojim objavljenim knjigama, na osnovu kojih objavljenih naučnih radova, u kojoj bazi podataka osim u SDP-u on figurira kao intelektualac. Markešić može biti tek pop u političkoj službi jedne partije koja mu dodjeljuje nagrade. Samo dotle može dobaciti njegov „intelektualizam“. Ili onaj sekretar nečega što se zove Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, koji iz nacionalne perspektive trtlja o građanskoj BiH.)

Lagumdžijina nemoć

Lagumdžija od formiranja platformaške vlasti nastavlja na vrlo nesuvisao i nespretan način produbljivati političku krizu. On najavljuje mogućnost da se vlast na državnom nivou formira od platformaša i stranaka iz RS-a, iznova pokušavajući negirati većinsku izbornu volju Hrvata u BiH. Time implicitno namjesto zalaganja za multietničku, on cementira dvoentitetsku BiH. Istodobno, Čović-Dodikov savez za jačanje Republike Srpske najavljuje Hrvatski nacionalni sabor, na kojem će kao donijeti hrvatsku nacionalnu političku strategiju. Dodik za to vrijeme najavljuje referendum o ukidanju državnog tužilaštva i državnog suda. Svi ovi potezi nisu ništa drugo do sluđivanje javnosti, jeftina, prozirna igra patriota i antipatriota, etničkih, republičkosrpskih i tobožnjih državnih nacionalista. Bal pod maskama u otužnoj političkoj farsi.

Vratimo se na kraju Parishu i njegovom prorokovanju. Da bi se BiH raspala i ostvario Dodikov scenarij, potrebno je da Bošnjaci zaborave genocid, urbicid, ratne zločine, silovanja. Da Hrvati ožive Bobana, formiraju HVO, naprave neki novi Dretelj, da Srbi ožive JNA. Da se iz grobova dignu Milošević i Tuđman. I, naravno, da Parish postane relevantan međunarodni politički faktor koji pod svojom komandom ima NATO. A priznat se mora da će prije iz groba ustati Milošević i Tuđman nego što će Parish dobaciti dotle.

Budući da nema nikakve šanse za raspad, BiH će dotrajavati i situaciji status quo, sve dotle dok domaće političke elite ne shvate da imaju neku odgovornost prema svojim biračima i budućnosti zemlje. To se na osnovu dosadašnjeg iskustva teško može očekivati. Ili dok međunarodna politička moć ne shvati koliko odgovornosti leži na njoj i njenom krojenju ludačke košulje za BiH u Daytonu. A ona, na osnovu dosadašnjeg iskustva, neće radikalno mijenjati Dayton. Sve drugo su tlapnje, jeftina politička zavrzlama i još jeftinija propaganda.