Emir Imamović: Ubiti ga barem osam hiljada puta
Piše: Emir
Imamović, Danas.hr
Da na svijetu ima pravde onoliko koliko je
nema, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić bi u četvrtak 26.
svibnja sazvao hitnu press konferenciju, stao za govornicu i kazao:
"Pripadnici Specijalne policijske jedinice za borbu protiv terorizma
pronašli su u selu Lazarevo, u Republici Srbiji, Ratka Mladića i likvidirali
ga."
Sve o hapšenju Ratka Mladića
Na svijetu, znamo iz iskustva, pravde nema čak ni dovoljno, pa ni predsjednik Republike Srbije nije u četvrtak 26. svibnja sazvao vanrednu press konferenciju i na njoj kazao kako su pripadnici BIA-e u selu Lazarevo likvidirali Ratka Mladića, bivšeg zapovjednika srpskih trupa tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Osama bin Laden u cijelom životu nije skrivio toliko smrti
Osama bin Laden je u cjelokupnoj zločinačkoj karijeri skrivio manje smrti nego Ratko Mladić za jedno ljeto, ono 1995. u Srebrenici. Osama bin Laden je, je li, ubijen kao pas. Sve po zaslugama, da neko ne pomisli drugačije. Prava se, naime, osvajaju i gube djelima. Nisu se, dakle, Amerikanci igrali boga, već napravili jedino što je trebalo i imalo smisla.
U svijetu koji mediji kreiraju, Osama bin Laden bi nakon svega učinjenog dobio priliku iz snova: da kroz milion novina i televizija propagira ideologiju crnog mraka. Baš onako kako Vojislav Šešelj, neprikosnovena zvijezda TV-sudnica, preko Tribunala u Haagu ostatak svijeta pravi budalama, rugajući se samoj ideji suđenja za ratne zločine.
Ono s rupom na čelu je enciklopedijski primjerak gada
Da sam, dakle, ja neka vlast, ma samo da me se pitalo, kamere srpske televizije bi u Lazarevu snimile leš na podu seoske kuće. DNK analizom bi se fino potvrdilo da je ono s rupom na čelu general u dugogodišnjem bijegu, enciklopedijski primjerak gada, ubojica Ratko Mladić.
Niti jedna, ali niti jedna njegova žrtva nije imala pravo izabrati, ako ništa, barem manje mučnu smrt, pa je ono što će uslijediti biti ruganje grobovima. Nikakvog tu trijumfa pravde biti neće. Ratko bin Mladić je u svojoj pravnoj praksi slučajeve rješavao topovima, kamama i rafalima, pa ja – možda sam, ne sporim, glup – ne vidim zašto bi mu se dalo pravo na ćeliju, odvjetnike, ljekare, obroke, rekreaciju… I da: pošteno suđenje na kojem on može, kao Biljana Plavšić, priznati zločin pa dobiti manju kaznu. Ako se neko ne sjeća, da se podsjetimo: majka smrti je, kako je i sama priznala, baš to napravila. Eno je, bilo u novinama, u Beogradu. Živi mirnim penzionerskim životom: pijaca, kafica, serija, ručak, popodnevni odmor i turska sapunica za laku noć. Uh, uh, možda ne turska, ali to je sada najmanje važno.
Ratko Mladić, đeneral, nije – i to je važno znati prije nego mu civilizacija da priliku da se brani – ništa učinio nesvjesno. Sasvim suprotno, na nekakvoj skupštini srpskog naroda u BiH, on je lijepo, svojim riječima, kazao da ono što se od njega kao vojnika traži ima ime: genocid. I nije, ali niti jednim uzdahom, pokazao kako mu je mrsko izvršiti naređenje.
Hoćemo li nazdraviti?
Cijelom jednom svijetu, od Škabrnje do Srebrenice, Mladić, uz ostale, naravno, nije dao da bude običan. Po grobljima tako leže oni što nisu dobili šansu da, ako ništa, umru prirodnom smrću. Među njima je i moj prijatelj, od oca Srbina i majke Hrvatice, ubijen na nekom bosanskom brdu 1995. Bila mu je dvadeset i jedna…
"Hoćemo li nazdraviti?", pitao me prijatelj dok smo SMS-ovima dobijali prve vijesti o hapšenju Ratka Mladića.
Ja nisam znao što da kažem. Da hoćemo, jer će
se suditi onome čija je vojska ispalila granatu na moj rodni grad, a njen geler
prošao kroz srce trogodišnjem Sandru. Ili da nećemo, zato što… Ma zato što znam
da pravo i pravda nisu isto i da nema, prosto nema, kazne proporcionalne
Mladićevom zločinu. Njega bi, naime, trebalo ubiti barem osam hiljada puta.
Samo za Srebrenicu.
Tekst prenosimo sa portala Danas.hr/Net.hr, uz dozvolu autora
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.