Dragan Bursać: Spašavanje redova Nikšića - zašto Dodik i Čović toliko žele SDP u vlasti?

"Dodik i Čović već biraju partnere za novu vlast, a među najpoželjnijima se, gle čuda, ponovo našao Nermin Nikšić. Zašto dvojac koji godinama politički davi Bosnu i Hercegovinu toliko želi baš SDP? Odgovor se krije u prethodnom mandatu, Nikšićevoj političkoj ranjivosti i zajedničkom interesu da se vlast pretvori u beskonačnu trgovinu, u kojoj će građani plaćati cijenu, a nacionalistički gospodari države ubirati dobit." 

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Kad Dodik ko biva spašava socijaldemokratiju 

Ima nešto gotovo dirljivo u toj iznenadnoj brizi Milorada Dodika i Dragana Čovića za političku sudbinu Nermina Nikšića i njegovog SDP-a. Toliko dirljivo da bi čovjek, kada bi kojim slučajem zaboravio protekle četiri godine, mogao pomisliti kako se dvojica nacionalnih prvaka iskreno sekiraju za budućnost bosanskohercegovačke socijaldemokratije. 

Trending

Poznat datum posljednjeg ispraćaja Gorana Bareta: Bit će sahranjen u rodnim Vinkovcima

A onda se sjetite ko su Dodik i Čović, kako su vladali i šta su od države napravili, pa čitava ta sentimentalna predstava dobije mnogo prizemniji, politički razumljiviji i po SDP daleko porazniji smisao. 

Nakon sastanka s Čovićem u Banjoj Luci, Dodik je saopštio da je dobio informaciju kako SDP namjerava ući u novu vlast, uz napomenu da to, naravno, ne zavisi samo od SDP-a. Prethodno se Čović u Mostaru sastao s Nikšićem. Kontakti su, dakle, uspostavljeni, poruke razmijenjene, a Dodik i Čović već demonstriraju da sebe smatraju nezaobilaznim gospodarima buduće državne koalicije. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I sad se postavlja sasvim jednostavno pitanje: Zašto bi Dodik i Čović toliko željeli ponovo sarađivati s političkom partijom koja bi, barem prema vlastitom programu, morala predstavljati ideološku suprotnost njihovim nacionalističkim projektima? 

Odgovor je neugodno jednostavan. A zašto ne bi? 

Šta im je to SDP u proteklom mandatu toliko strašno uradio da bi ga se morali plašiti? Koju je veliku političku bitku Nikšićeva stranka dobila protiv Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a? Koju je ključnu ucjenu odbila, koju crvenu liniju odbranila i kakvu političku cijenu nametnula partnerima zbog njihovog sistematskog razvlašćivanja državnih institucija? 

Naravno, mogu se nabrajati pojedinačni zakoni, dogovori i administrativni rezultati, ali kada se podvuče crta ispod političkog odnosa snaga, Dodik i Čović sačuvali su svoje mehanizme ucjenjivanja, dok se SDP sve češće morao pravdati vlastitim biračima zbog političkih ustupaka. I upravo je u tome stvar. Dodiku i Čoviću odgovara partner koji će vlastito političko ponižavanje predstavljati kao državničku odgovornost, a svaki ustupak kao veliki doprinos stabilnosti Bosne i Hercegovine. 

Prije oko 1h

Elmedin Konaković: Dragan Čović se zaigrao i zabrojao, ali jednu važnu stvar je zaboravio

Nikšićeva politička računica 

Naravno, priča ima i drugu stranu, a ona je možda još zanimljivija. 

Šta Nermin Nikšić dobija ostankom na vlasti? Prije svega, političko preživljavanje. Nakon izbora koji otvaraju ozbiljna pitanja o rezultatima i političkom dometu SDP-a, novi mandat u izvršnoj vlasti mogao bi predstavljati najvažniju garanciju da Nikšić i njegovo rukovodstvo zadrže kontrolu nad partijom i njenim političkim resursima. 

Ali, tu dolazimo do mnogo osjetljivijeg pitanja. Koliko je za Nikšića važna sama činjenica da ostane dio vlasti u trenutku kada bi eventualne istrage o spornim poslovima, kadrovskim odlukama i drugim kontroverzama njegovog mandata mogle postati politički mnogo neugodnije? Da budemo precizni, mogućnost istrage sama po sebi ne dokazuje ničiju krivicu, ali jednako bi naivno bilo zanemariti činjenicu da u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi gubitak vlasti često znači i gubitak institucionalnog uticaja, zaštitnih političkih savezništava i kontrole nad političkim procesima. 

Zato je sasvim legitimno pitati se koliko je Nikšićeva želja za nastavkom vladanja motivisana programom SDP-a, a koliko potrebom da sačuva vlastitu političku sigurnost. O političkoj ranjivosti SDP-a i neobičnoj zainteresovanosti Dodika i Čovića za njegov ostanak u vlasti piše i Haris Imamović, otvarajući pitanje mogućih političkih ucjena.

A ja bih otišao korak dalje i upitao: Treba li Dodiku i Čoviću Nikšić zato što je snažan politički partner ili upravo zato što je politički slab? Jer slab partner u koaliciji vrijedi mnogo više od jakog protivnika u opoziciji, posebno ako mu vlast predstavlja posljednje političko utočište. 

Prije oko 7h

Čović o formiranju vlasti: "Nikšić i Izetbegović će morati sjesti i naći rješenje"

SDA kao strašilo za spašavanje Nikšića 

U tom kontekstu valja posmatrati i priču o SDA, odnosno mogućnost njenog povratka u vlast. Jer, hajde da budemo jasni, sam povratak SDA u vlast ne bi morao biti ništa sporno. Stranka koja dobije najveću podršku birača ima puno demokratsko pravo učestvovati u formiranju vlasti, bez obzira na to koliko se takav rasplet dopadao Dodiku, Čoviću ili bilo kome drugom. 

Međutim, ako se ispostavi da je SDA tek zgodna pregovaračka kulisa, političko strašilo ili sredstvo pritiska kojim Dodik i Čović pokušavaju natjerati SDP na nove ustupke i spasiti Nermina Nikšića, onda čitava priča dobija sasvim drugačije značenje. Tada bi SDA, svjesno ili nesvjesno, postala dio aranžmana u kojem se sudbina državne vlasti određuje prema potrebama političkog preživljavanja jednog čovjeka. 

A posebno bi bilo porazno ako bi se pokazalo da su Dodik i Čović toliko zainteresovani za Nikšićev ostanak da su spremni i SDA koristiti kao pregovarački instrument za njegovo spašavanje. Zamislite tu grotesku: Dvojica nacionalističkih lidera određuju poželjnog predstavnika građanske politike, dok se najjača bošnjačka stranka pojavljuje kao sredstvo njihove političke računice. 

I tu bi SDA morala dobro razmisliti kakvu ulogu prihvata. Jer ako je neko uvlači u pregovore kako bi njome disciplinovao SDP, onda bi se i ona mogla pretvoriti u nevoljnog pomagača vlastite političke konkurencije.

A Dodik i Čović bi, naravno, ponovo bili na dobitku.

Spora vlast kao idealan politički posao 

I tu stižemo do najveće zamke koja se sprema Bosni i Hercegovini. U javnosti se podrazumijeva da bi novu vlast trebalo formirati što prije, da bi dogovori morali biti efikasni i da bi nakon izbora trebalo požuriti s uspostavljanjem institucija. Ali ko kaže da Dodiku i Čoviću zaista odgovara efikasna vlast? 

Njima odgovara vlast u kojoj imaju presudnu riječ, u kojoj mogu uslovljavati svaki zakon, svako imenovanje, svaki evropski korak i svaku ozbiljniju reformu. Odgovara im vlast koja će formalno funkcionisati, a suštinski biti trajno zarobljena njihovim političkim zahtjevima.

Prije oko 7h

Čović na sastanku sa Dodikom odgovorio Konakoviću: "Znam samo da bez predstavnika HDZ-a nema vlasti"

Zamislite sada SDP koji mjesecima pregovara, pristaje na kompromise, objašnjava javnosti kako nema alternative, uvjerava birače da se mora razgovarati i s Dodikom i s Čovićem, da bi na kraju dobio nekoliko ministarskih fotelja i još četiri godine političkog pravdanja. Za Dodika i Čovića to je gotovo savršen aranžman.

Nikšić bi mogao dobiti vlast koja mu treba za politički opstanak, a njih dvojica partnera koji će teško moći napustiti koaliciju jer bi time ugrozio vlastitu poziciju.

Uostalom, Dodik već najavljuje preispitivanje odluka visokih predstavnika i postavlja uslove budućim partnerima. Čovjek koji javno govori o uklanjanju tih odluka iz pravnog prometa istovremeno određuje ko je dovoljno prihvatljiv da s njim gradi državnu vlast.

Pa šta bi u takvoj konstrukciji trebalo predstavljati SDP? Korektiv? Branu? Garanciju evropskog puta? Ili tek pristojno građansko lice jedne duboko nacionalističke političke trgovine? 

Ko zapravo spašava koga? 

Najveća ironija čitave priče jeste mogućnost da Dodik i Čović, spašavajući Nikšića od političke marginalizacije, zapravo spašavaju vlastiti model upravljanja Bosnom i Hercegovinom. Jer Nikšić im može ponuditi nešto što im nijedan otvoreno nacionalistički partner iz probosanskog političkog prostora ne može ponuditi: privid ideološke širine, građanskog legitimiteta i političke normalnosti. 

A, zauzvrat će možda dobiti ono što mu je najpotrebnije. Još jedan mandat, još nekoliko godina političkog života i odgađanje neugodnog suočavanja s rezultatima vlastite politike. Naravno, takav rasplet još nije izvjestan. Tek treba vidjeti ko će imati parlamentarnu većinu, kakvi će biti međustranački dogovori i koliko će SDP zaista moći odlučivati o vlastitoj budućnosti. 

Ali već sada vrijedi primijetiti koliko se Dodik i Čović zanimaju za sudbinu partije koja bi im, prema svim ideološkim pravilima, morala biti ozbiljan protivnik. I zato bi građani, umjesto da se pitaju koliko će trajati formiranje nove vlasti, morali postaviti mnogo važnije pitanje: kakvu će vlast dobiti kada se konačno dogovore? 

Jer Bosna i Hercegovina može ponovo završiti u četverogodišnjem političkom mrcvarenju, u kojem će Dodik i Čović određivati tempo, Nikšić objašnjavati nužnost kompromisa, SDA služiti kao povremeno pregovaračko strašilo, a građani plaćati cijenu njihove zajedničke političke dugovječnosti.

Spašavanje redova Nikšića tako bi moglo završiti spašavanjem SNSD-HDZ političke dominacije. A ako SDP ponovo pristane biti njihov najpoželjniji partner, neka svojim biračima konačno objasni zbog čega ga dvojica najvećih protivnika građanske Bosne i Hercegovine toliko očajnički žele u vlasti. Jer ako dvojac toliko želi spasiti Nermina Nikšića, onda bi se SDP morao ozbiljno zapitati od čega ga zapravo spašavaju i koliko će to spašavanje koštati državu.

A Bosna i Hercegovina bi, po svemu sudeći, mogla dobiti još jednu vlast u kojoj će svi politički lideri biti spašeni. Svi osim građana.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.