Dragan Bursać: Velike priče, veliki spisak i velika sramota - gdje ste sakrili savremeni bh. pisci?

Čitam i ne vjerujem! Među stotinu najboljih romana našeg književnog prostora nema mog i našeg velikog Dževada Karahasana! Nema Sidrana, nema Nedžada Ibrišimovića, nema Faruka Šehića! Pa šta je ovo, ljudi moji?! Ko je to Bosnu i Hercegovinu ponovo izbrisao s književne mape? Zar smo opet svedeni na pet jugoslavenskih buktinja, kulturnu provinciju, na tamnu traku uz autoput između Beograda i Zagreba? “

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Pet buktinja i jedna stara kulturrasistička bolest

Prije nekoliko godina šetao sam Bijelim Poljem, tim divnim crnogorskim gradom, kad su mi domaćini pokazali nešto što većina prolaznika vjerovatno i ne primjećuje. Na zgradi opštine stajao je stari jugoslavenski grb s pet buktinja. Pet buktinja za pet naroda, iz vremena kada su Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci imali svoje simboličko mjesto u zajedničkoj državi, dok su bosanskohercegovački Bošnjaci/Muslimani čekali političko priznanje vlastite nacionalne i kulturne posebnosti.

Trending

Uskoro nova pravila za vozače: Četiri zimske gume nisu dovoljne, ovo morate provjeriti prije zime

Tek 1963. godine, dakle 20 godina nakon Drugog zasijedanja AVNOJ-a jugoslavenski grb dobio je šestu buktinju, sada kao simbol šest republika, a puno priznanje Muslimana, a kasnije Bošnjaka kao naroda uslijedilo je kasnije. Mnogo kasnije. 

I tako sam, čitajući ovih dana spisak stotinu najboljih romana s prostora bivše Jugoslavije, koji je objavio srbijanski portal Velike priče, ponovo u mislima ugledao onih pet buktinja iz Bijelog Polja.

Samo što su ovoga puta umjesto socijalističkog grba pred nama književni autoriteti, uredničke ambicije i više od stotinu anketiranih ljudi koji su odlučili sastaviti svojevrsni kanon zajedničkog književnog prostora.

I, zamislite, Bosna i Hercegovina ponovo je ostala bez dobrog dijela svoje savremene književnosti.

Kao da je neko u Beogradu, uz povremenu asistenciju zagrebačke kulturne optike, razmotao geografsku kartu i zaključio kako je BiH zgodna za prolazak, za malo ćevapa i bureka, za pokoju sevdalinku, za ratnu priču i za dva-tri književna klasika, ali da bi bilo baš pretjerano očekivati da tamo još uvijek žive i pišu veliki književnici.

Karahasan vam je nevidljiv? Onda je problem u vašim očima, a bogme i u znanju!

Da odmah kažem, na spisku su Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Derviš Sušić, Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Darko Cvijetić i drugi autori povezani s bosanskohercegovačkom književnošću. I neka su, zaslužili su. Andrić i Selimović zauzimaju prva dva mjesta.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

li, ljudi moji, gdje je Dževad Karahasan?

Gdje je Nedžad Ibrišimović? Gdje je Abdulah Sidran? Gdje je Tvrtko Kulenović? Gdje su Ivan Lovrenović, Ozren Kebo i moj Faruk Šehić?

Kako sastaviti spisak stotinu najboljih romana našeg književnog prostora, a zaobići Karahasana, čovjeka čija je proza od Sarajeva napravila evropsku književnu prijestolnicu u svjetskoj metrici, čiji su romani prevođeni, čitani i nagrađivani širom kontinenta? Kako preskočiti Ibrišimovića, tog književnog gorostasa čija je imaginacija pomjerala granice bosanskog jezika i pripovijedanja?

A moj Faruk Šehić? Zar je moguće da Knjiga o Uni, roman koji je dobio nagradu Evropske unije za književnost, za sastavljače ovog spiska nema dovoljno književne težine?

I onda se čovjek zapita jesu li oni te knjige uopće čitali ili su naprosto glasali unutar vlastitih kulturnih koordinata, u kojima se Bosna završava tamo gdje počinje “ozbiljna savremena književnost”.

Profesor Vahidin Preljević s punim pravom upozorava na odsustvo Sidrana, Ibrišimovića, Karahasana i Kulenovića, postavljajući ključno pitanje: koliko je među anketiranima uopće bilo ljudi iz Bosne i Hercegovine?

Jer ako već pravite zajednički književni kanon, onda bi red bio da zajednički prostor poznajete i izvan vlastitog dvorišta.

Prije 4 dana

Dragan Bursać: Sanja Vulić i 22 hiljade glasova za mrziteljicu muslimana!

Srpskohrvatski kulturrasizam i Bosna kao tamna traka uz autoput

Novinar Amer Bahtijar također sasvim opravdano upozorava na odsustvo Ibrišimovića, Lovrenovića, Kebe, Šehića i Sidrana, uz važnu opasku da su svih stotinu izabranih djela zaista velika književna ostvarenja.

I upravo je u tome kvaka.

Ovdje se niko ne svađa s veličinom Kiša, Krleže, Crnjanskog, Pekića, Ugrešić ili drugih književnih velikana. Njihova veličina sasvim lijepo može stajati uz Karahasana, Ibrišimovića i Šehića, a da se nijednom od njih ne oduzme ni slovo književne vrijednosti.

Ovdje govorimo o nečemu mnogo ozbiljnijem, o onome što bih nazvao srpskohrvatskim kulturrasizmom.

O onoj duboko ukorijenjenoj kulturnoj hijerarhiji prema kojoj se književnost, umjetnost i intelektualna vrijednost priznaju tek kada dobiju pečat Beograda ili Zagreba, dok Sarajevo, Tuzla, Mostar, Bihać i ostatak Bosne i Hercegovine mogu proizvoditi sjajne autore koliko hoće, ali će u očima kulturnih metropola uvijek ostati nekakva polupismena orijentalna provincija.

Bosna i Hercegovina u takvoj kulturnoj geografiji služi kao tamna traka uz autoput između Beograda i Zagreba. Ina je tek Terra Incognita u mentalnoj mapi korisnika beogradskih i zagrebačkih salonaca.   

Prođeš, pogledaš, možda zastaneš na ćevapima, eventualno spomeneš Andrića i Mešu, pa produžiš prema mjestima na kojima se, valjda, odvija ozbiljan književni život.

I to je najporaznije u čitavoj priči.

Jer bosanskohercegovačka književnost decenijama stvara vrhunska djela, preživljava ratove, opsade, genocid, razaranja i egzile, stvara vlastitu estetiku i književnu modernost, a onda se pojavi jedan ambiciozni spisak koji nam poruči da je sve to, uz nekoliko časnih izuzetaka, ostalo ispod radara.

Naravno, svaka anketa ima svoja ograničenja i niko razuman neće tvrditi da je izostavljanje nekog autora automatski dokaz namjerne diskriminacije. Ali kada se nepoznavanje čitave književne scene od onih koji bi je, valjda, po mom sudu, trebali poznavati, pretvori u reprezentativni izbor zajedničkog jranskog prostora, onda više govorimo o sistemskom kulturnom sljepilu.

A sljepilo kulturnih centara posebno je opasno kada se predstavlja kao univerzalni ukus.

Prije 5 dana

Dragan Bursać: Zbogom, građanska BiH, nismo te nešto ni željeli!

Koliko ste Bosne i Hercegovine pročitali prije nego što ste je preskočili?

I zato bih sastavljačima i učesnicima ovog izbora postavio jedno sasvim jednostavno pitanje.

Koliko ste savremenih bosanskohercegovačkih romana zaista pročitali?

Koliko ste Karahasana pročitali prije nego što ste odlučili da za njega nema mjesta među stotinu najboljih? Koliko Ibrišimovića? Koliko Šehića? Koliko Kulenovića?

Jer ako ih jeste čitali i smatrate da su drugi bolji, onda imamo književnu raspravu, i to sasvim legitimnu, možebitno i opravdanu. Ali ako ih niste čitali, a sastavljate kanon zajedničkog književnog prostora, onda imamo ozbiljan problem kulturne arogancije, pa i definicije tog famoznog "zajedničkog prostora".

Uostalom, i oko Sidrana možemo voditi žanrovske i ideološke rasprave, možemo se sporiti oko toga šta je roman, šta pripovjedna proza, a šta autobiografska književnost. Ali takva bi pravila morala važiti jednako za sve, pogotovo kada se i na samom spisku pojavljuju djela različitih proznih oblika.

Bosanskohercegovačka književnost zaslužuje čitanje, poznavanje i ravnopravno vrednovanje, a ne naknadnu milostinju kulturnih centara.

I da se razumijemo, nikakva književna policija ovdje neće propisivati nacionalne kvote, niti će se veliki romani određivati po pasošima njihovih autora. Ali ako u izboru koji želi obuhvatiti čitav zajednički jezički prostor sistematski izostaju veliki autori jedne njegove književne sredine, onda se moramo zapitati koliko je taj prostor uopće zajednički u glavama onih koji ga predstavljaju.

30.09.26. 08:00

Bursać: Genocid se isplati - U Srebrenici djeci zabranjen dres Bosne i Hercegovine!

Velike priče, a BiH još čeka šestu, književnu buktinju

I tako se vraćam onom grbu u Bijelom Polju.

Pet buktinja ostalo je na fasadi kao historijsko svjedočanstvo vremena u kojem se nacionalna ravnopravnost tek mukotrpno osvajala.

Šezdeset i tri godine nakon uvođenja šeste buktinje, jedan navodno elitni i pouzdan književni spisak pokazuje koliko dugo mogu trajati stare kulturne hijerarhije, čak i onda kada se političke države raspadnu, granice promijene, a generacije pisaca odavno ispišu neka od svojih najboljih djela.

Možda bi zato Velike priče mogle napraviti još jednu anketu, ovaj put među vlastitim učesnicima, s jednim jedinim pitanjem: koliko zapravo poznajete književnost Bosne i Hercegovine?

Odgovori bi, slutim, bili mnogo zanimljiviji od samog spiska.

Jer ako je Dževad Karahasan nevidljiv, ako je Nedžad Ibrišimović suvišan, ako Faruk Šehić ostaje izvan književne mape, onda problem očigledno leži u onima koji tu mapu crtaju.

Jugoslavija je šestu buktinju dobila 1963. godine. Srpskohrvatska kulturna geografija, izgleda, još uvijek živi s njih pet. A Bosna i Hercegovina, umjesto da moli za mjesto na vašem spisku, ima puno pravo da vas pita: ljudi, jeste li vi nas ikada ozbiljno pročitali?

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.