Dragan Bursać: Uticaj bosanskih Srba na očuvanje Vučićevog režima

"Bosanski Srbi su, u Vučićevoj igri, (p)ostali neka vrsta tužnih maskota – rođaci iz unutrašnjosti kratke pameti i još kraće kose koji štite režim. Nisu tu da misle, nego da slušaju. Nisu tu da postavljaju pitanja, nego da klimaju glavom. Njima je najveći psihološki, sociološki, pa ako hoćete i biološki strah da ih neko ne doživi kao 'manje vrijedne Srbe' i time ih pokuša vratiti u praiskon iz kojeg su došli, a koji nema veze ni sa Srbima ni sa Srbijom. Takvo otklanjanje od vještačkog, 150 godina starog idetniteta, je apsolutni tabu za bosanske i krajiške Srbe."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Kad se pogleda današnja Srbija, sa svim njenim autoritarnim dekorom, Vučićevim televizijskim monolozima i beogradskim i novosadskim ulicama koje povremeno proključaju gnjevom, teško je previdjeti jednu konstantu: režim ne čuvaju samo Srbi iz Srbije. Njegovu kičmu, kako političku tako i parapolitičku-violentnu, čine i bosanski Srbi – ljudi koji u Beogradu ili Novom sadu najčešće nisu rođeni, ali se svim silama trude da budu veći Srbi od Beograđana i Novosađana.

Trending

Banja Luka: Dojavljena bomba u jednoj osnovnoj školi, policija evakuiše učenike

Kako su od Bošnjaka postali "veći Srbi od Srba"

Ta priča nije od juče. Još sredinom i krajem 19. vijeka, uz blagoslov i logistiku tadašnje Crkve Srbije, bosanski pravoslavci – mahom potomci Vlaha i starih bošnjačkih rodova – počeli su "upisivati" sebe u Srbe. Nisu to radili zbog realnog političkog interesa ili egzistencijalne potrebe. Radili su to iz identitetske konfuzije, kako bi pronašli pripadnost u narativu koji im je kroz srpski nacionalizam i romantizam nametnut.

U toj operaciji "posrbljavanja" od neprocjenjive važnosti bili su seoski (para)učitelji. Vaso Pelagić primjerice, jedan od ideologa srpske nacionalne agitacije u Bosni, 1867. godine je otvoreno napisao uputstvo:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku dečicu, kada god umeju govoriti: da kad ih kogod upita: 'Što si mladiću?' Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ‘Ja sam Srbin."

Taj program mentalne i kulturne asimilacije savršeno se uklapao u velikosrpsku doktrinu: "Gdje god su Srbi, tu su srpske zemlje." Bosna i Hercegovina je time postala i identitetski plijen – plijen koji se prenosi s generacije na generaciju. Dakako, asimilacija i to ona dobrovolja nije zabranjena I niko ne smije odricati današnjim bosanskim Srbija želju za "autohtononošću serbskom" ali se to nikad ne smije raditi na uštrb prava i sloboda drugih i drugačijih. A ova doborovoljna asimlacija je uvijek i stalmo na štetu dtugih.

No vratimo se na temu.

Od provincijskih "rođaka" do pretorijanske Vučićeve garde

I eto, nakon stotinu pedeset godina posrbljavanja, rezultat je pred nama: bosanski Srbi, posebno u Republici Srpskoj, žive u permanentnoj, neurotičnoj misiji dokazivanja da su veći Srbi od Srba iz Srbije. Ta agresivna psihološka potreba za dokazivanjem, često bez ikakvog realnog povoda, danas je pretvorena u političko oružje bez presedana.

02.08.25. 16:53

Dragan Bursać: Vučiću, ako ti je Dodik toliko dobar – kandidiraj ga za predsjednika Srbije!

Vučiću - koji je i sam bosanski Srbin po proijeklu- su, u toj priči, bosanski Srbi – odlično oruđe. U Srbiji ga tako zemljaci čuvaju kao glasačka mašinerija, ali i kao terenska udarna pesnica. Nisu to samo SNS aktivisti iz unutrašnjosti Srbije. Među najodanijim Vučićevim "specijalcima" su i Krajišnici, nekadašnji Vlasi, današnji politički Srbi iz Bosne, koji su spremni stati rame uz rame s beogradskim "Ćaćijima" i fizički razbijati studentske proteste. To su sve one silne "zavičajne ekipe" sklone ojkačama i rotiranju četoronožnih životinja na ražnju koje se iz moda zavičajnosti počesto prebace u mod tabanja ekavaca. Valjda se u tim trenucima oslobađa sav nijes i frustriranost zbog višedecenijske submisivnosti kojoj su samoizloženi. Pa onda "geni kameni" u služni SNS predatora postaju oružje ulice.

I nije slučajno da je glavni Ćaći (čije ime mi se ne da tražiti) iz Doboja, Vučićev ljubimac, mladi čovjek koji je u javnosti podjednako ponosan i na svoju lojalnost predsjedniku i na svoj angažman protiv demonstranata. Dok građani Srbije protestuju protiv vlasti, isti ti Ćaćiji u Beogradu organiziraju književne večeri sa ratnim zločincima – jer je i to, valjda, dio "srpskog kulturnog identiteta".

Paralela sa Republikom Srpskom

Nije ovo fenomen ograničen na granice Srbije. U Republici Srpskoj Vučić ima jednako pouzdanu, ako ne i pouzdaniju bazu: Milorad Dodik i takozvana opozicija – izuzev rijetkih pojedinaca poput Nebojše Vukanovića – poslušno drži liniju odbrane velikosrpskog narativa. Primijetićete kako se i analizi i kritici skloni blogeri iz RS-a ne peteljuj previše u svoj posao kad treba kritikovati Vučića. Onda idu "teteki po lek", jer zamjeranje Vučiću nije samo zamjeranje kancelariji koja ih hrani i šalje im uputstva, to je zamjeranje narativu da je uvijek i stalno ispravan vođa u Beogradu, a ekspozitura "hoće ponekd da pogriješi".

Jer shvatite svima njma je najveći psihološki, sociološki, pa ako hoćete i biološki strah da ih neko ne doživi kao "manje vrijedne Srbe" i time ih pokuša vratiti u praiskon iz kojeg su došli, a koji nema veze ni sa Srbima ni sa Srbijom. Takvo otklanjanje od vještačkog, 150 godina starog idetniteta je apsolutni tabu za bosanske i krajiške Srbe. 

Prema tome, taj odnos nije ravnopravan. Nije ni prijateljski. On je paternalistički: Beograd izdaje naređenja, provincijalna Banja Luka ih sprovodi. I sve to bez ikakve realne koristi za građane Republike Srpske. To je čist refleks – submisivna potreba da se posluša "srpski centar" makar se radilo o političkom samoubistvu.

Maskote režima

Bosanski Srbi su, u toj igri, (p)ostali neka vrsta tužnih maskota – rođaci iz unutrašnjosti kratke pameti i još kraće kose. Nisu tu da misle, nego da slušaju. Nisu tu da postavljaju pitanja, nego da klimaju glavom. Nisu tu da se preispitaju, nego da opravdaju režim. I sve to za ljubav političkih gospodara iz Beograda, sada oličenih u Aleksandru Vučiću.

Oni nisu samo simbolični štit režima – oni su i njegov operativni alat. Oni su dokaz da nacionalistički projekti iz 19. vijeka i danas daju plodove, ako se dovoljno zalijevaju propagandom, religijskom dogmom i strahom.

Umjesto vazdušnog jastuka, bosanski Srbin

Dok Srbija grca u protestima, a Vučićev rejting klizi, on i dalje ima sigurnosnu mrežu – mrežu lojalnih, uvjerenih, disciplinovanih bosanskih Srba spremnih da ga brane po cijenu sopstvenog dostojanstva-ako je od toga išta ostalo-dok se Srbija sprda zasluženo s njima. To nije politička lojalnost. To je ideološka hipoteka, naslijeđena iz vremena kada su ideološki učitelji iz Srbije učili djecu da na pitanje "Šta si?" za par krajcara odgovore: "Ja sam Srbin."

I dok god ta matrica ostane nepreispitana, Vučić i svaki njegov ideološki nasljednik će imati svoju "bosansku gardu", spremnu da stane u prvi red odbrane režima – protiv interesa vlastitog naroda. Ako su isti narod?!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.