Dragan Bursać: Nisi ti Draško priveden što si Srbin, već što si bahati nacionalista željan pažnje!

"Stanivuković kaže da je bio o pritvoru na hrvatskoj granici jer je 'Srbin i pravoslavac'. Ma ko bi to rekao, ko bi se tome nadao? A ja sam mislio da je to zato što je odbio kontrolu na graničnom prelazu. I kako, Draško, putuju drugi Srbi i nemaju problema? Zato što nisu bahata, razmažena derišta, željna pažnje u izbornoj godini."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Ima jedan stari balkanski trik: Kad vas uhvate u prekršaju, ne priznajte ništa! Samo podignite zastavu, viknite svoju naciju i pretvorite se u žrtvu. Ako može kamera, još bolje. Ako može Facebook live, idealno. A ako se sve to desi tik pred izbore – e, onda ste pogodili politički bingo. 

Trending

Malo snijeg, malo kiša: Kišobrani, behar i hladni kraj marta u Sarajevu - prošetajte s nama gradom

Kad je teško Srbi su ugroženi!

Tako je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, nakon što je priveden na granici sa Hrvatskom, odlučio da ne bude čovjek koji je odbio policijsku kontrolu. Ne. On je postao nešto mnogo veće. Postao je "ugroženi Srbin".

Ne bilo kakav, nego famozni kako kaže Basara, "ugroženi Srbin" kojeg, pazite sad, privode jer je Srbin i pravoslavac, pojašnjava Draško. Ko bi rekao, ko bi se tome nadao?!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer, do juče je važilo ono banalno pravilo: ako odbiješ da policajac pregleda tvoj prtljag na granici – bićeš zadržan. Danas, zahvaljujući Drašku, saznajemo da to nema veze sa zakonom, nego sa etničkom pripadnošću. Srpskom, dakako. Svojevremeno sam proveo pola godine tragajući na Balkanu za čuvenom srpskom ugroženošću. Nisam je našao, ali sam se srpskih obilježja svakojakih nagledao.

A sad malo realnosti.

Čovjek je, dakle, odbio kontrolu na graničnom prelazu. Tačka. To nije teorija zavjere, to je procedura. Nije to neka mistična diskriminacija rezervisana za samo Srbe, nego pravilo koje važi za svakoga ko pokušava ući u drugu državu. Ako nećeš cariniku otvoriti kofer – nećeš ni proći granicu bez posljedica. Ako mi ne vjerujte probajte ući u bilo koju zemlju ili izaći iz nje, a da se ne odazovete na carinsku kontrolu.

Ali ne, to nije dovoljno dramatično. To ne donosi glasove. To ne puni mitinge. To ne pravi viralne klipove.

Zato se iz banalnog policijskog postupanja pravi nacionalna drama. I tu dolazimo do ključnog pitanja: ako je problem to što je neko Srbin – kako onda objasniti činjenicu da hiljade Srba svakodnevno prelaze granicu bez ikakvih problema? Kako objasniti one koji se, zamislite, ponašaju normalno, poštuju zakon i ne završavaju u pritvoru?

Ili, da pojednostavimo: kako to da druge nikad ne privode?

Jesu li možda manje Srbi? Ili postoji neka posebna kategorija Srba koja ne mora poštovati pravila, pa kad ih prekrši – automatski postaje žrtva? 

Srbi i Srbi

U tom smislu, izjava RTL-ovog novinara Borisa Miševića pogađa u srž: čovjek jasno kaže da je i sam Srbin, rođen u Beogradu, pa nema problema na granici. Ne zato što ga neko posebno voli, nego zato što poštuje pravila.

Ali to nije narativ koji prolazi kod populista. Populizam ne trpi činjenice. On traži emociju. Traži neprijatelja. Traži jednostavnu priču: "oni protiv nas".

I gle čuda, baš u trenutku kada se region ponovo zagrijava pričama o ugroženosti, kada Aleksandar Vučić priča o napadima i prijetnjama, kada se pumpa atmosfera straha – pojavljuje se Draško Stanivuković sa savršenom pričom o "ugroženosti".

On nije prekršio zakon. On je meta.
On nije odbio kontrolu. On je progonjen.
On nije političar koji kalkuliše. On je simbol naroda.
To je već viđeni obrazac. Samo je glumac mlađi, a scenarij star.

I ne treba biti pretjerano pronicljiv da se vidi kako se jedna rutinska situacija pretvara u uvod u predizbornu kampanju. Nije to slučajno. Nije to spontano. To je pažljivo režiran politički performans.

Jer ništa ne diže rejting kao malo nacionalne ugroženosti i patetike. 

Stanivuković plus Stevandić jednako Dodik

Posebno kada u priču uskoče i politički protivnici-ako su protivnici, pa počnu da vas brane. Kada Milorad Dodik i Nenad Stevandić, ljudi s kojima ste do juče bili u otvorenom sukobu, odjednom stanu uz vas – znajte da je predstava uspjela. To je trenutak kada politika prestaje biti borba ideja i postaje cirkus. 

Jer, ako Dodik i Stanivuković mogu dijeliti isti narativ o "ugroženim Srbima", onda je jasno da se ne radi o principima, nego o tržištu glasova. A na tom tržištu, žrtva je najskuplja roba.

Zato Stanivuković mora biti žrtva. Ne smije biti neko ko je odbio naređenje policije. To je dosadno. To je banalno. To ne puni naslovnice. Ali "Srbin kojeg maltretiraju Hrvati" – e, to već ima potencijal.

Problem je samo što realnost uporno kvari priču.

Jer postoji zakon. Postoji procedura. Postoji činjenica da je odbio pregled prtljaga.

I postoji još nešto mnogo važnije: postoji odgovornost.

Odgovornost da kao javna ličnost ne manipulišete najosjetljivijim pitanjima u ovom društvu. Odgovornost da ne potpaljujete nacionalne tenzije zbog vlastitog političkog interesa. Odgovornost da ne pravite od sebe mučenika kad ste zapravo samo prekršili zakonsko pravilo.

Ali odgovornost nije popularna.
Mnogo je lakše reći: "kriv sam jer sam Srbin".

To je rečenica koja briše sve nijanse. Koja ukida svaku raspravu. Koja pretvara činjenice u nebitan detalj.

Jer ako si žrtva – onda si u pravu.

I tu leži najveća opasnost. 

Drama kad je nema

Ne u jednom privođenju na granici. Ne u jednom političaru željnom pažnje. Nego u normalizaciji laži kao političkog alata.

U društvu u kojem svaki prekršaj može postati nacionalna drama, nema više pravila. Ima samo percepcija.

A percepcija se, kao što znamo, lako oblikuje.

Dovoljno je nekoliko izjava, malo medijske buke i voilà – dobijete novu istinu.

Istinu u kojoj zakon ne postoji, nego samo identitet.
Istinu u kojoj se ne pita šta ste uradili, nego ko ste.

I zato ovo nije priča o Drašku Stanivukoviću.

Ovo je priča o društvu koje pristaje na takve narative.
O društvu u kojem se političari takmiče ko će glasnije viknuti "ugroženi smo".
O društvu u kojem se svaka granica pretvara u liniju fronta, a svaka kontrola u dokaz progona.

A istina je, kao i obično, mnogo jednostavnija.

Niko vas ne privodi zato što ste Srbin.

Privode vas ako odbijete da otvorite kofer.

Sve ostalo je predstava.

I, nažalost, publika je već odavno u sali.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.