Dragan Bursać: Može li ljudskim kostima isteći rok trajanja?

"Zamislite vi te perverzije, nema istrage protiv brčanskog ljekara u čijem dvorištu su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih iz Srebrenice, jer je 'nastupila apsolutna zastarjelosti'. A sad izgovorite to srebreničkoj majci.: 'Vaše dijete je ubijeno u genocidu. Njegove kosti su završile u dvorištu jednog čovjeka. Taj čovjek je priznao da ih je koristio. Ali, znate, prošlo je isuviše vremena. Ne možemo tu ništa. Zastarjelost'. Suludo!???"

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

U dvorištu brčanskog ljekara Nebojše Mraovića, čitali ste to,  pronađene su kosti žrtava Genocida u Srebrenici. Država je pogledala u njih. I rekla: kasno je. Ne za istinu. Ne za pravdu. Ne za bol. Kasno je za sudski postupak.

Trending

Radnik pobijedio Široki Brijeg i upisao bitne bodove u borbi za opstanak

"Apsolutna zastarjelost" kažu pravni spisi. Dobro ste pročitali!

Ta sramna fraza zvuči kao da se odnosi na soski porez, na lokalni saobraćajni prekršaj, na neki zaboravljeni papir. Ne na ljudske ostatke. Ne na genocid. Ne na zločin koji je, po svim zakonima ove zemlje i svijeta, nezastariv. Ali evo, ovdje jeste.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I sad tako otvorenih usta stojimo pred pitanjem koje para mozak: može li ljudskim kostima isteći rok trajanja? Može li zločinu isteći rok trajanja?

Jer ako može, onda smo završili priču i sa sudom i sa pravdom. Onda je sve što smo govorili o pravdi, o međunarodnom pravu, o civilizacijskim vrijednostima, jedna velika laž koja traje dok ne istekne rok. A onda – jedno veliko ništa.

(Ne)čovjek Mraović koji je te kosti držao u svom posjedu, koji ih je, kako sam kaže, koristio za "planiranje operacija", nije nikakav anonimni luđak s margine društva. To je ljekar.

Čovjek koji bi trebao liječiti, a ne secirati žrtve genocida bez dozvole, bez pijeteta, bez minimuma ljudskosti.

Prije 2 dana

Dragan Bursać: Kako je lijepo danas biti Bosanac i Hercegovac!

Nebojša Mraović, što je najporaznije, nije krio šta je radio. Nije se branio moralom niti šutnjom. Nije pokazao trunku kajanja. I opet – ništa. Nema istrage. Nema optužnice. Nema odgovornosti. Samo hladna formulacija da je sve zastarjelo.

Zastarjelo? Šta to tačno? Činjenica da su kosti iz Srebrenice završile u dvorištu jednog čovjeka? Ili činjenica da je neko godinama znao sve i šutio? Ili možda sama ideja da mrtvi imaju pravo na dostojanstvo? Je li i to satrarjelo?

Ako to može zastarjeti, onda je ovo društvo već odavno mrtvo, samo još niko nije izvršio ekshumaciju.

Ovdje nije riječ samo o jednom slučaju. Ovo je presuda cijelom sistemu. Jer kad pravosuđe kaže da nema uslova za procesuiranje, ono ne govori o zakonu. Ono govori o lokalnoj volji. O nespremnosti da se suoči sa zlom.

Jer je lakše napisati "zastarjelo" nego otvoriti pitanje konkretne odgovornosti. Lakše je zatvoriti predmet nego otvoriti rane.

Lakše je pustiti da sve utone u birokratski zaborav nego priznati da se u ovoj zemlji genocid ne negira samo riječima, nego i odlukama.

Da se razumijemo, ovo nije pravna greška. Ovo je politička i moralna odluka.

Porodice žrtava i dalje čekaju. Čekaju kosti. Čekaju identifikacije. Čekaju komadić istine da bi mogli ukopati svoje najmilije. A sistem im poručuje: vrijeme vam je isteklo.

Zamislite tu rečenicu izgovorenu majci.

"Vaše dijete je ubijeno u genocidu. Njegove kosti su završile u dvorištu jednog čovjeka. Taj čovjek je priznao da ih je koristio. Ali, znate, prošlo je isuviše vremena. Ne možemo tu ništa."

Ne može se ništa? Može se sve! Samo se neće.

Jer zakon koji reguliše ratne zločine jasno kaže da oni ne zastarijevaju. Jasno. Bez dileme. Bez fusnota. Bez prostora za interpretaciju. Ali ovdje se zakon savija kao žica, prilagođava se okolnostima, traži izlaz tamo gdje ga nema. I pronalazi ga. U zastarjelosti.

To je trenutak u kojem pravna država prestaje biti država, a postaje servis zaborava.

I onda se čudimo zašto negatori genocida imaju prostora. Zašto političari mogu relativizirati zločine. Zašto se javni prostor puni pričama o "drugim istinama". Pa zato što institucije rade to isto, samo finijim jezikom.

One ne negiraju genocid direktno. One ga administrativno gase. I to je možda i najopasniji oblik negiranja. Jer dolazi iz sistema koji bi trebao štititi istinu. Kosti ne zastarijevaju. One čekaju.

U zemlji, u betonu, u dvorištima, u šutnji. One su dokaz koji ne blijedi. Svjedok koji ne zaboravlja. I kad ih neko pokuša pretvoriti u "materijal", u sredstvo za "planiranje operacija", one ostaju ono što jesu: ostatak jednog nasilno prekinutog života.

I zato ovo pitanje nije retoričko. Može li ljudskim kostima isteći rok trajanja?

Ako prihvatimo da može, onda smo pristali da i zločin ima rok trajanja. Da i genocid ima rok trajanja. Da i pravda ima rok. A onda više nema smisla govoriti o bilo kakvom moralu.

Jer kad ljudska kost izgubi pravo na pravdu, živ čovjek gubi pravo na dostojanstvo.

Ovaj slučaj neće završiti u sudnici. Završio je već, u jednoj rečenici. Ali neće nestati. Jer svaka takva odluka ostavlja trag. Ne u papirima, nego u ljudima.

U onima koji čekaju. U onima koji znaju. I u onima koji će sutra opet reći da pravda postoji. Postoji, ali samo dok ne zastari. A to je, u ovoj zemlji, izgleda kraće nego što traje bol.