Dragan Bursać: Kraj za krvoloka, put na smetljište istorije!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ratko Mladić, taj krvoločni general, taj pampers-bjegunac, taj krvnik, ovom doživotnom robijom će zauvijek otići na smetljište povijesti. Mala je to satisfakcija za njegove žrtve. A srpski narod, hoće li konačno odbaciti tu sramnu zločinačku figuru, zatražiti oproštaj i krenuti putem civilizacije? Pa do naroda je.

To što je ratni zločinac Ratko Mladić, nakon decenija dobio (nedovojno) kaznu koja ga spada bilo je očekivano, ali iscrpljujuće, dugo, mučno i sporo. Mladiću je, da se razumijemo trebalo biti presuđeno i za genocid 1992. godine u Prijedoru, Sanskom Mostu, Foči, Vlasenici i Kotor Varoši. Dakle, gdje se njegova stopa pojavila, vonjalo je na krv, zločin, genocid i smrt.

Pirova pobjeda pravde

Najbolje je to sublimirao hrvatski novinar Gordan Duhaček, koji za Indeks.hr kaže:

“Pravda je spora, ali dostižna - tako glasi standardna utjeha u ovakvim trenucima, no jasno je da u presudi Mladiću jednostavno nema niti može biti dovoljno pravde. Njegovi su zločini tako veliki, okrutni i krvavi, da nema proporcionalne kazne za njih. To ne bi bila ni smrtna kazna.“

Vrlo jednostavno, taj čovjek je bio ratna, operativna alfa i omega i sa zločincem Karadžićem je najodgovorniji za masovne zločine, urbicid, elitocid, protjerivanja i na koncu sam genocid. Tu nema dvojbe i čak srpski ultranacionalisti slavljenjem njega i zazivanjem novog genocida zapravo priznaju Mladićeva zlodjela. I ne da ih priznaju, nego im se do imbecilnosti dive i slave ih. Ali čak i da ih ne priznaju, riječ iz ustva krvoloka iz Kalinovika, a sad pampers- zatvorenika, govore više od bilo čega.

Najavio genocid-rečeno, učinjeno!

Na Skupštini bosanskih Srba, održanoj 12. maja 1992. godine u Banjaluci, dakle prije bezmalo tri decenije, kada je zločinac i imenovan za načelnika General-štaba Vojske Republike Srpske u svom ekspozeu, govoreći o usvojenih šest tačaka za stvaranje Republike Srpske, koji su mu prezentovani dan ranije na sastanku u Nevesinju, Mladić poslanicima eksplicitno kaže: “To je, ljudi, genocid“!

Prethodno je,zaključio:

- Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće … ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid! Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo…

Rečeno, učinjeno!

Ratko Mladić je bio taj dijabolični (nipošto ludi) general, jer bi se ludilom branio i pravda, dakle samo dijabolik, koji ispunjava nakane rukovodstva RS-a, ali i svoje lične ambicije, ciljeve, zamisli, instinkte. A oni mu govore-Ovo će biti etnički čista teritorija, ovo će biti zemlja, Republika Srpska, kako se i dan danas tepa genocidnom entitetu. Na koncu, nije pitanje hoće li to vojska koja je logistički i ljudstvom podmazana debelo od strane JNA, a kasnije srbijaskih oružara učiniti. Pitanje je na koji način će to učiniti.

A ta vojska-od Biljana nadomak Ključa i ubijanja tek rođenih beba, preko planskog pomora hiljada ljudi u Prijedoru i ostatku Krajine, do organizovanih silovanja, kao ratnog projekta u Višegradu, do Foče i klanja Bošnjaka, pa preko najvećeg logora u ovom dijelu svijeta vlaseničke Sušice, pa opet do Tomašice nadomak Prijedora, najveće grobnice nakon Drugog svjetskog rata…, ta vojska je sprovodila genocid. Namjerno pišem u nesvršenom glagolskom obliku, jer genocid nije tek jedan pucanj-nije tren, nije incident, nije momenat, a ponajamnje je “svar koja se otela kontroli“ i koja je “strašni zločin“. Ne to je dobro organizovano zlodjelo na vrhu čje piramide izvođača radova stoji baš Ratko Mladić.

Genocid je planska aktivnost, jedna od najplanskijih rabota, kome je cilj zatiranje jednog naorda sa teritorije ili dijelova teritorije. Da se razumijemo u ovu definiciju spadaju gore pomenuti Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Foča i Vlasenica. Najmanje.

Naslijeđe Ratka Mladića, kao radijacija-truje kroz generacije

Za krvoloka, monstruoznog gerenarala i pampers-bjegunca, malo je ova jedna doživotna robija, malo je i smrtna kazna i to u konačnici najmanje znači svima nama, osim male satisfakcije preživjelim ispod Mladićeve čizme. Ono što je prava opasnost u realnom vremenu je sjeme zla koje je posijao on i rukovodstvo entiteta uzraslog na genocidu, a to sjeme zla palo je na plodno tle nerearlizovane nacionalističke mladeži u manjem BiH entitetu, Srbiji, dijelovima Crne Gore i dobro organizovanih partija srpskog sveta koje hrane narod genocidnim naumom, afirmacijom tog genocida i zazivanjem novog. Kao što vidite u progresu nacionalista, poricanje genocida je stara i prevaziđena teza. Poricanje su oni bacili pod noge i na krilima Mladića i njegove doktrine marširaju u militarizaciju i trijumfalizam.

E to je opasnost Ratka Mladića ovako starog, ornulog, to je opasnost ruine u ljudskom obliku, drugostepeno osuđene na doživotnu robiju, koja će se nadvijati nad ovim prostorima još duugo vremena. Opasnost je Mladićevo naslijeće, koje djeluje kao radijacija.

Opozicija i vlast u RS-u u istom, Mladićevom stroju

Jeste li primijetili osudu sramih transparenata podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću uoči izricanja presude u Banjaluci? Iko, išta-gradonačelnik Stanivuković, Dodik i klika mu, vlast i opozicija? Ne, dabome da ne!

Umjesto osude, gledamo trijumfalizam, osjećamo poziv na osvetu, vidimo “pozdrave đeneralu“ u Bratuncu, koji je bio polazna tačka za izvršenje genocida, svjedočimo glorifikovanju zločinca i uvođenju istog u narativni Partenon velikosrpskih mučenika-heroja.

A sva ta nakaradnost, koja počiva ne rasističkom modelu o Srbima kao “nebeskom narodu“ čiji ratnici su po pravilu heroji što više drugih unište, e to je naslijeđe koje će ostati još dugo na ovim prostorima.

Narod, zakon, obrazovanje, denacifikacija

Mladić, taj krvavi general, taj pampers-bjegunac, taj krvolok, ovom doživotnom robijom će otići na smetljište povijesti. A narod, srpski narod- hoće li konačno odbaciti tu sramnu figuru, zatražiti oproštaj i krenuti putem civilizacije, pa do naroda je.

I ne samo do naroda, ima nešto i u zakonima, recimo u Zakonu o zabrani negiranja zločina i genocida ili u obrazovnom sisetmu, koji će se, majka mu stara, tri decenije nakon rata sjetiti denacifikacije.

Dok se to ne desi, a ne dešava se, znamo jedno, Mladić je završena priča, a njegovo naslijeđe je trajna i sramna kategorija.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.