Dragan Bursać: Koje je boje sarajevska dječja krv, Milorade?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sarajevom je tekla krv preko 1600 ubijene djece. I zna to Dodik. Zna da su trotoari bili crveni od četničkih granata. Ali čini se da za ovakvog Dodika krv Sarajlija nije dovoljno crvena. 

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Tuga: Nakon mjesec dana borbe za život preminuo radnik "Elektro-Hercegovine"

Kaže u svom nebuloznom nastupu na RTS-u Milorad Dodik:

“Nekadašnja ulica Maršala Tita, sada je u Sarajevu pola te ulice Alije Izetbegovića. Trotoari su zeleno ofarbani.“

Hajde što nema ulice Alije Izetbegovića u Sarajevu, to se Miloradu pričinjava, ali otkud ta nebuloza o zelenim trotoarima? Jel' to još jedan ratni spin o “muslimanskom zelenom Sarajevu““ jel' to ista ona retorička priprema za buduće kasapljenje grada i države, kad su Bošnjaci od strane srpskih medija bili demonizirani i satanizirani? Kada su bili predstavljeni kao “zli muslimani, koji lavove hrane srpskom djecom“ i drže “logore za Srbe“ u opkoljenom gradu? Jel' to isti onaj smrad i zadah zla, kao kada su “Zetru“ nazivali “zelenom transverzalom“? Jel' to ista ona priprema, isti onaj šablon po kome se, ovaj put, srpski svet sprema da zagrize nešto što mu ne pripada i što mu nikad pripadalo nije?

Čini se, na žalost da jeste. I nadati se da će sve ostati na retorici, čovjeka koji pljuje zlo na sve strane. Ipak, od nadanja je slaba fajda. Djelovati treba. A djelovati trebaju oni koji imaju moć. Do tada, slušaćemo šušketanje smeća, koje izlazi Dodiku iz usta. Nesmetano i neprestano.

Nije sve od droge

Mnogi su ovih dana pravdali i pojašnjavali Dodikove sumanute izjave upotrebom opijata, pozivajući se na fakat da mu savjetnik i čovjek koji izrađuje Ustav RS-a, Marko Šukalo uzima kokain u kombinaciji sa ekstazijem. Ne bih se baš složio sa ovim polušaljivim konstatacijama, koje bi zapravo amnestirale Dodika i kliku mu. Jer, ako su svi narkomani, onda su neuračunljivi, onda ne znaju šta rade i šta govore. Onda im se pola prašta, jer to što rade, rade iz neznanja.

Nije tako!

Od čega su sarajevski trotoari bili crveni?

Dodik vrlo dobro zna i šta radi i šta govori. Zna on odlično da u Sarajevu nema zelenih trotoara. Jednako tako zna i nije daltonista, kažem zna da je Sarajevom tekla krv ubijene djece, zna da su trotoari bili crveni, crveni od “poklona“ u vidu granata, koje su gradu slali Karadžićevi i Mladićevi krvnici i ubice.

Sjetite se samo Markala, sjetite se preko 1600 ubijene djece, pa onda, pomislite, ako imate snage na njihovu krv, koja se okapava niz ulice okamenjenog grada u opsadi. Krv je crvena, Milorade i ti to dobro znaš! Kao što znaš da je to krv nevine sarajevske djece, koja su se igrala, kada ih je smrt odnijela, kad su mučki ubijena. E zato iskrivljuješ stvari, zato daješ jednu rasnu konotaciju i notu čitavom ovom neofašističkom ludilu.

Jer za tebe, Milorade, krv Sarajlija, očigledno nije dovoljno crvena, nema tu potrebnu rubinsku boju višeg reda. Nekako je blaga, zelenkasta i nedovoljna da bi se Sarajlije cijenile kao ljudi. Nekako, na podsvjesnom nivou, nisu ti životi toliko vrijedni Milorade, niti će biti u nekoj, opet krvavoj a u tvojoj glavi zamišljenoj budućnosti.

To su Milorade, psihičke pripreme, to je racionalizacija onoga što zovemo rat i ubijanje. Manje se ubica nervira i čistija mu je savjest, ako sebe ubijedi da je krv zelena i da su trotoari od takve krvi zeleni.

A krv sve jednako crvena, pa crvena. I tvoja, i moja i onog ubijenog djeteta u Sarajevu!

Ako, nisi znao, primjera je na hiljade, koji svjedoče o toj krvi crvenoj sarajevskoj, kojom je branjen i odbranjen grad.

Ali, dosta je krvi.

Tina i njene igračke

Zamisli Milorade, dječju kutijicu za plastični nakit. Ta kutijica je pripadala malenoj Tini Pekez. Tina je obožavala svoje lutkice, svoje sitnice, svoje dječje carstvo.

E u toj kutijici Tina je držala gumicu za kosu, par šnalica, prsten i lančić koji su joj roditelji poklonili. Tina je voljela skijanje, more i mnogo je voljela da crta. Obožavala je ići na more. Majka Ajša kaže, da bi danas Tina vjerovatno bila umjetnica.

A onda je 1. septembra 1992. godine četnička granata ubila Tinu Pekez.

Sa djecom iz komšiluka tog dana igrala se ispred zgrade u Sarajevu. Dvije ispaljene granate sa položaja VRS prekinule su dječju igru i Tinino ratno djetinjstvo. Tek tako…

Za RSE majka Ajša kaže:

“Ne prođe dan da se ne sjetim tog trenutka, da ne pitam sebe da li sam pogriješila što sam je pustila napolje. Ali, bilo je mirno, nije se pucalo. I onda odjednom taj udar, ta strašna dva udara. Sva djeca su utrčala u haustor, samo moje Tine nije bilo. Pogledala sam kroz prozor i vidjela je kako leži. Bila je sklupčana i ranjena gelerom u stomak. Samo je zaspala, tako da se više nikada ne probudi.”

Samo je zaspala da se više nikad ne pobudi! I tako preko 1600 puta!

Koje je boje krv dječja Milorade?

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba