Dragan Bursać i posljednji pozdrav za Balaševića: A trebalo mi je 45 godina...

Đorđe Balašević je ubjedljivo naš najveći tekstopisac.

Imao je taj Božiji dar, kojim je dirao spremne.

Piše: Dragan Bursać (društvene mreže)

Evo šta mi se desilo prošle godine:

Sjedim ispod duda na salašu kod Sombora u Vojvodini. Dan predivan. Septembar.

Skrštenih ruku ćutim mladu jesen ravnice. A onda diskretno u pozadini čujem Đoleta i stihove njegove pjesme - Kad odem.

I u trenu kad Đole kaže:

“Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
Strah me da prođem al' proći ću.”

Posta mi jasna smrt.

Tako veličanstvena i strašna, tako pouzdana, sigurna i svečana. Preplavi me osjećaj nekog nebeskog mira.

Pa da, uvijek je bila tu, umirali smo bezbroj puta, rađajući se, samo mi je bio potreban jedan dud, salaš, ravnica i Đole kao veliki majstor, guru riječi.

A trebalo mi je 45 godina...

Slava ti Balaševiću, ČUDO MOJE!