Dragan Bursać: I opozicija Srbije pod šinjelom zločinca Radovana Karadžića

Organizovali ste promociju knjige zločinca Radovana Karadžića u Beogradu! A bolja budućnost se ne može praviti s ljudima koji slave zločince i krvoloke Karadžića i ostale inkarnacije zla? Ili hoćete Srbiju dostojnu žrtava ili hoćete Srbiju iz bajke Radovana Karadžića. Treće nema.

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Zamislite zemlju. Zemlju u kojoj se ratni zločin ne samo oprašta, nego uzdiže u poetske visine. Zemlju u kojoj krvavi stihovi ratnih zločinaca dobijaju zvaničnu promociju, a zločinci se uzdižu u neslućene poetske visine. Zemlju u kojoj se pjesme pišu u sjenama kostiju i logora, a recituju uz šampanjac i osmijehe intelektualne elite.

Trending

Burne reakcije nakon vijesti o intoniranju himne Hrvatske u Kiseljaku, reagirali SDP i SDA

Ne morate zamišljati – to je Srbija, juni 2025. godine. Dobrodošli na promociju knjige “Crna bajka”, autora i zločinca Radovana Karadžića, u organizaciji Srpske književne zadruge. A bajka jeste – crnja ne može biti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer, znate, nije problem što Karadžić piše poeziju. Problem je što to radi iz komoditeta zatvorske ćelije, u Haagu, gdje služi doživotnu robiju za genocid. Kažem, nije problem što piše. Nego što to Srbija izgleda čita.

20.06.25. 09:47

Dragan Bursać: Dodik na klackalici šutnje - uz Izrael, uz Iran, ili samo uz sebe?

I ne samo što čita, nego slavi, tapše, promoviše i uzdiže. I to pod svodovima Srpske književne zadruge, institucije koja bi, u nekoj normalnoj zemlji, baštinila pamet i pravdu, a ne zlo. Ali ovdje je sve izvrnuto naopako – zlo je vrijednost, pamet je hereza, a negiranje genocida je inspiracija za stihove.

Da stvar bude gora – ako uopšte može biti kao prvi čovjek Zadruge, dakle kao – organizator ove perverzne književne seanse bio je niko drugi do Milo Lompar. Profesor. Esteta. Vedeta opozicione, ili bolje reći “opozicione” Srbije. Čovjek koji je, kako tvrde svjedoci, Karadžiću čestitao 80. rođendan "uz nadu da će sljedeće slaviti zajedno".

I ja se, evo, nadam!

Nadam se da će Lompar, Đogo, Ković i slični uskoro dobiti karte u jednom smjeru za Hag, pa da tamo svi zajedno pjevaju Karadžiću za rođendan. Da slave genocid na mjestu služenja kazne. Pa kad već vjeruju da je rat bio pjesma, neka tu pjesmu završe u ćeliji s njim.

Jer, koga to sve imamo na toj sablasnoj promociji?

Gojko Đogo – pjesnik, Karadžićev blizak prijatelj, isti onaj koji je Radovana Karadžića uvjeravao da muslimane treba ‘stući do koljena‘, ‘sve ih pobiti‘

Miloš Ković – istorijski revizionista, nacionalistički kroničar velikosrpskih fantazija.

Branimir Nešić – urednik i izdavač, opsjednut ideologijom smrti.

Da, to je taj kvaziintelektualni krem Srbije i RS-a. Ljudi koji od poezije prave odbranu genocida. Ljudi koji misle da se zločin može oprati stihom. Da se Višegrad može rimovati s metafizikom. Da Pionirska ulica i živa spaljena djeca mogu stati u aleksandrinac ili deseterac.

Ali ova bajka ima i svoj drugi sloj.

Ova bajka, Crna bajka, više nije samo o Vučićevoj Srbiji. Ne, gospodo, ova bajka je o Srbiji u cjelini – vlast i opozicija u svečanom kolu, jedni u mantijama, drugi u odijelima, treći s perom, ali svi sa istom pjesmom.

Jer ako opozicija koja pretenduje da zamijeni Vučića hoda ruku pod ruku sa ratnim zločincima i njihovim bardovima – šta tačno mijenjamo?

Košulju?

Ploču?

Simfoniju smrti?

Na stranu metafore – da li je moguće da neko vjeruje da se demokratija može praviti s ljudima koji slave zločince i krvoloke Karadžića, Lukića i ostale inkarnacije zla?

Sjetimo se – u prostoru hrama Svetog Save, promovisana je onomad knjiga Milana Lukića. Da, tog Milana Lukića. Ubice. Monstruma. Čovjeka koji je spalio ljude žive. A sad je prozaista i pjesnik iz tamnice. I tu “književnu” zbirku promovisali su sveštenici, profesori i kulturna gospoda. Dakle, nije to više devijacija, to je kontinuitet.

To je državna, opoziciona i sveštenička poetika smrti. To je kulturni kanon jednog naroda koji se još nije pogledao u ogledalo. Jer kad se pogledaju, vide stihove. A kad stihove pročitaju, piše: Srebrenica. Piše: Višegrad. Piše: Prijedor. Piše: Omarska. Piše: genocid.

Zato, gospodo, nije Srbija slučajno u mraku. Mrak se planira, mrak se piše, mrak se promoviše. A ova bajka, ova Karadžićeva “Crna bajka”, nije bajka o zmajevima, vilama i čudima. Ovo je bajka u kojoj su zmajevi stvarni, a vile spaljene. Ovo je bajka u kojoj su čudovišta pisci, a žrtve zaboravljene. Ovo je bajka iz koje niko ne izađe živ.

Zato, jednom zauvijek:

Ne možete s jedne strane plakati nad izgubljenom Kosovskom bitkom i lamentirati kako vas “čitav svet mrzi” , a s druge recitovati i podržavati Karadžića.

Ne možete tražiti pravdu, a istovremeno pravdati zločine i zločince. Ne možete Vučića pobijediti s Vučićevom ideologijom.

Ili hoćete Srbiju dostojnu žrtava. Ili hoćete Srbiju iz bajke Radovana Karadžića.

Treće nema.

A ako vam se ne sviđa ovakav izbor – imate još prostora u Zaduzi, u hramu, u hodnicima SANU. Tamo se i dalje vjeruje da su stihovi jači od istine. Tamo se čeka Karadžić da dođe – ako ne iz Haga, onda bar kroz poeziju.

Jer, ne zaboravite: u Srbiji 2025, pjesma nije duša naroda.

U Srbiji 2025, pjesma je dokazni materijal.

P. S. Ali dobro, u zemlji u kojoj je šef Belih orlova i Karadžićev ratni drug i blizanac Dragoslav Bokan postavljen za direktora Upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu, sve je to normalno.

Sa ili bez znakova navoda, sami zaključite.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba