Dragan Bursać: Bogić Bogićević, najveći neprijatelj srpskog sveta

Kada čujete mejnstrim srbijansku opoziciju koja frenetično podržava [Draška] Stanivukovića u Banjaluci, dok se pravi da Bogićević ne postoji u Sarajevu, shvatite da se ta ista opozicija gnijezdi u četništvu srpskog sveta.

Piše: Dragan Bursać

Ovih dana stižu poruke podrške i čestitke iz Beograda baš Bogiću Bogićeviću na kandidaturi za gradonačelnika Sarajeva. Utrkuje se i staro i mlado, vlast i opozicija, umjetnici i akademici da požele srećan rad ljudini Bogićeviću.

Naravski, zajebavam se, blago rečeno.

Beograd onaj zvanični i onaj nezvanični, opozicioni sramno šuti.

Šute prve glave vlasti i mejnstrim opozicija na pusti fakat da je došao jedan od najboljih na mjesto prvog čovjeka Grada heroja.

Gdje je Bogić u srpskom svetu?

Dobro, reći će mnogi - od Vučićeve vlasti se i nije moglo očekivati da podrži ili stane prvo iza Srđana Mandića u opštini Centar, a onda i iza Bogićevića na nivou Grada Sarajeva. Ipak je riječ o oprečnim politikama, svjetonazorima i civilizacijskim razlikama.

Ali, šta je sa srbijanskom opozicijom?

Kada čujete mejnstrim srbijansku opoziciju koja frenetično podržava [Draška] Stanivukovića u Banjaluci, dok se pravi da Mandić i Bogićević ne postoje u Sarajevu, zapravo tek onda shvatite da ta ista opozicija leži i gnijezdi se u četništvu i srpskom svetu i da je za nju istinska ljevica veća nepoznanica i neprijatelj no za aktuelnu srbijansku vlast.

Da, na svim opozicionim medijma u svim talk show emisijama čujemo salve bjanko pohvala na račun budućeg gradonačenika Banjaluke, Draška Stanivukovića. Čujemo pohvale na račun nove crnogorske vlasti predvođene notornim DF-om, Krivokapićem, njegovom klerikalnom vladom i ostalim srpskim nacionalističkim opskurnjacima pod skutima SCP-a. I da, Stanivuković se baš sjajno uklapa u taj Srpski svet, on jeste prirodna ekstenzija tog svijeta, kojoj teži ponajviše srbijanska opozicija.

A, ta opozicija pod smjenom vlasti u Beogradu podrazumijeva i doživljava isključivo jedan šnit - jednu mjeru u kojoj pročetnici, fejsliftingovani desničari smjenjuju Vučića i dolaze na vlast. Ne smijemo nikada zaboraviti da tu opoziciju predvodi Vuk Jeremić, onaj koji dolazi Dodiku na obilježavanje neustavnog 9. januara, da tu opoziciju predvodi profašista Boško Obradović, da tu opozociju čini ideološki kor sastavljen od nasljednika onih što su u toku rata na Palama rotirali vola s ratnim zločincem Karadžićem. I da, iz te opozicije su pod etiketom izdajnika odavno ispale ljudske veličine poput profesora Koraća ili pisca Arsenijevića, uz povike, “eto vam ih tamo u Sarajevu”.

Biti izdajnik srpskog sveta je čast i zasluga

Pa gdje su Bogićević i Mandić u srpskom svetu? Nigdje, Bogu i Marksu hvala! Oni su “anomalije“ srpskog sveta, jer su prije svega ljudine, pa onda stručnjaci, pa roditelji, pa komšije. Oni nisu Srbi po zanimanju i ideološkom statusu, oni su antipod tom nakaradnom srpskom svetu, oni su sve ono što taj svijet prezire. Oni su liberalni, građanski, sekularni ljevičari, koji svoju ideologiju mogu graditi na svijetlim tradicijama Drugog svjetskog rata, a srpski svet je ideološki potpuni opozit, sve sa poraženim četničkim kvislinzima kao uzorom.

Ne biti dio srpskog sveta je čast i privilegija, kakva se rijetko kome ukazuje i divna politička magistrala koja će odrediti put i Mandića i Bogićevića sa jedne strane, ali bogme mnogo više, to je usud i prokletstvo srbijanske opozicije sa druge strane.

Četnik se četnikom izbija

A ta opozicija se (odavno) pretvorila u mračni vilajet samodovoljnih pojedinaca i ineteresnih oraganizacija, koje bi nekako, ne zna se kako, smijenile Vučića, pa da u četništvu na negovom četništvu vladaju.

I da se razumijemo, nije to (samo) pozivanje političke kaste u Srbiji.

Pazite šta u svom najnovijem tvitu piše srbijanski reditelj Srđan Dragojević:

“Čudna je ta perspektiva s Bogićem Bogićevićem. Da nije glasao protiv vanrednog stanja '90-e, možda bi JNA stavila tenkove na granice i počeli bi pregovori o mirnom razdvajanju, bez 200k mrtvih i milion i po raseljenih.“

Osim što je ovo perverzno i nakaradno simuliranje paraistorije i osim što je sramno u etičkom smislu, ovo zapažanje je duboko netačno.

Jer, možda bi Dragojević mogao pogledati na šta je ličio Vukovar, nakon “mirovnjačke“ vožnje JNA teknkova po njemu. Ni Hirošima ni Nagasaki ga nisu mogli prepoznati od silne “ljubavi“ JNA stožernika prema narodu zajedničke države. Pa onda zamislite kako bi bilo da je sve i jedan BiH grad sravnjen sa zemljom kao Vukovar. I da, tu je u pravu Dragojević, kad već hipotetiše i licitira brojem ubijenih - ne bi bilo 200 hiljada mrtvih, bilo bi ih bliže dva miliona, a to je spriječio, gle čuda baš Bogić Bogićević.

Izmišljena priča o Alijinim Srbima

Bogićević je samo štitio ljude i poštivao ustav svoje zemlje, za razliku od velikosrpskih kabadahija. E taj i takav, ne nikako, on ne odgovara ovom današnjem Beogradu, koji je ideološki toliko devastiran u zadnje tri decenije, pa od sljepila i infantilnosti ne vidi realnost i simplifikuje sve što nije u “krugu dvojke“. Tako je po tom opozicionom Beogradu Stanivuković “dobra priča“, a Sarajevo je kažem, u najboljem slučaju, nepostojeća priča.

Po slobodnoj volji te izopačenosti, Srđan Mandić i Bogić Bogićević nisu ljudi s porodicama, emocijama, političkim i društvenim stavovima, nisu građani jednog grada, a ne oni su u ćoškove sklonjena humanoidna bića na čijim čelima je ugravirano “Alijin Srbin“, a koji se po potrebi pale i gase i koji su sad, eto upaljeni, ne bi li šta??? Pa naravno, ne bi li napakostili ”oriđinl Srbima“. I taj narativ, ne da nije stran opoziciji srbijanskoj, na stranu sada problematična vlast, taj stav je nužan u kreiranju srpskog sveta. On je spiritus movens koji govori, hajde da ostavimo istoriju iza sebe, sve s četničkim kokardama na glavama i sprdnjom sa srebreničkim genocidom.

Opet ću Dragojevića, koji kaže:

“Stanivuković mi izaziva 'Deja vu'. I ja kad odem s filmom u Sarajevo, molim da pričamo o filmu, saradnji, kinematografijama regiona - novinare, vidim, više politika zanima. Tako da dečko zaista ima poentu u ovom prilogu u Utisku.“

Vidite Srđane, ne bih da vam se serem u korito, ali na Sarajevo je izvršena agresija. Za 1425 dana opsade na Sarajevo je ispaljeno prosječno 329 granata dnevno, ubijeno oko 12.500 osoba od toga 1.500 djece. Rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. Pa je zato posve normalno da ljude interesuje kakav je vaš doživljaj kao javne ličnosti političkog svijeta u kome živite i koga promišljate. Pogotovo ako dolazite iz zemlje koja je izvršila i pomogla tu agresiju.

To jedno, a drugo, Stanivuković je odista proizvod Srpskog sveta, isti onaj Brut koji će dokusuriti lokalnog Baju Gaja, ali kako da vam kažem, i Draško i Dodik igraju u istom ideološkom timu.

A, tom timu je posebno stran i mrzak ljudski tim Bogića Bogićevića i uradiće sve prvo ignorisanjem, a ona pljuvačinom i nakaradnim konstrukcijama da unište taj ljudski tim.

Kako god, valja se gradonačelnicima Beograda i Sarajeva sastati. Valja im pružiti ruke i početi saradnju ova dva velika balkanska grada. Hoće li i srbijanska opozicija stati iza te posjete i pozdraviti Bogića Bogićevića, ili će se dobrovoljno samoubiti utapajući se u mejnstrim četništvo - do njih je.

Samo, kako je počelo, ne bih se ja nadao nekoj velikoj ljubavi.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.