Dr. Nedim Ademović: Ljudska prava i ekonomija u doba korone

Naša država je preko dvije decenije siromašna, nefunkcionalna tvorevina, opterećena mnogim devijacijama i negativnim pojavnostima demokratskog razvoja. Ostavljajući sa strane krivicu, činjenica je da je javna vlast na svim nivoima neodgovorna i neuka, nesposobna da vodi državu i društvo, jedna od najkorumpiranijih u Evropi.

Piše: Prof. dr. Nedim Ademović

S druge strane, društvo je podijeljeno, na niskom nivou razvoja i bez velike svijesti o toj istoj državi. U tom začaranom krugu uzroka i posljedica međusobnog uništavanja bh. države i i društva, umiješao se još i nevidljivi virus na najbrutalniji način, prijeteći da nas desetkuje. Prema tome, korona virus ulazi u jedan totalno nesređen prostor u kojem smo mi – i država i društvo –neprijatelji sami sebi. Stoga, samo naivni optimista mogao bi reći da imamo neke šanse da izbjegnemo „bosanski scenario“, gori od talijanskog ili španskog, a koji se zove „ko preživi pričaće“.

Vanredno stanje

Za razliku od Italije ili Španije, koje su uređene demokratske države, ali kojim se desio sklop nesretnih okolnosti, ili SAD-a, koje su, također, uređena država, ali svjesno vode političku borbu za prioritet socijalnog ili ekonomskog interesa, BiH je, prema svim ulaznim informacijama za jednog objektivnog analitičarima, á priori prepuštena haosu.

Da li će se desiti kalvarija ili ne uslijed nekontrolisanog eskponencijalnog rasta zaraženih, znaće se za nekih 2-4 sedmice. Prema procjenama, crni scenario statistički podrazumijeva cca. 10-15% mrtvih Bosanaca i Hercegovaca u psihološkom trileru nalik scenariju kojem su posvjedočili djeca umrle 51-godišnje gospođe Advije Kanlić. 

Prema tome, iz mojeg ugla gledanja, ovaj tekst je moj javni vapaj, jedino što još mogu, svim građankama i građanima u BiH da se sada trgnu i urade ono što je nužno kako bi izbjegli našu totalnu devastaciju. Ukazaću na dvije stvari koje smatram, po mom ličnom sudu, najbitnijim u ovom momentu. To su svijest o stanju ljudskih prava i značaju očuvanja bh. privrede.

Pandemija je, između ostalog, stanje kada država ima pravo da ograničava ljudska prava i slobode. Stepen tog ograničavanja zavisi od toga koliko je jak i bitan javni interes koji se mora ili želi postići takvim ograničenjima.

Demokratija nam nalaže da državne mjere ograničenja budu, s jedne strane, adekvatne za borbu ka ostvarenju ciljeva, a, s druge strane, proporcionalne žrtvi kojoj smo, kao ljudi, izloženi. Drugim riječima, država mora predvidjeti one mjere koje su najmanje teške za građane, a kojima se može javni interes postići. Prema tome, ako je širenje zaraze moguće postići zabranom socijalizacije, onda karantena nije potrebna. Ako je moguće sazvati zakonodavno tijelo u hitno zasjedanje, onda vanredno stanje nije potrebno. Ako se radni proces može djelomično garantovati, onda totalno zatvaranje nije potrebno, itd, itd.

Odabir tzv. najblažih mjera za javnu vlast je filigranski rad, odraz znanja i iskustva, vizionarstva i mudrosti. Odabir zahtijeva da država uzme sve relevantne faktore u obzir pri ocjeni. Na ovom mjestu, na žalost, moram se vratiti na početak članka. Jedan od faktora koji su nezaobilazni jeste i procjena koliko su građani (samo)disciplinovani u ponašanju ili koliko imaju mogućnosti da budu (samo)disciplinovani. Ako je odgovor na ovu dilemu negativan, onda je jasno da država mora posegnuti za strožijim mjerama. Primjera radi, kada švedska ili njemačka vlast naloži svojim građanima da se ne druže među sobom i time ne šire zarazu, svi će to ispoštovati. Ista ta mjera u BiH nema šanse da zaživi. Bosanci i Hercegovci, u presudnom obimu, ne poštuju vlastitu državu i njene naloge, svako iz nekih svojih pobuda. Naravno, fenomenologija bi mogla dati jedan opsežan odgovor na pojavu građanskog neposluha ili otpora Bosanaca i Hercegovaca, međutim, ovo nije mjesto za to.

Za mene je u ovoj fazi dovoljno da je to činjenica koju trebamo uzeti u obzir. Kada prođe pandemija, možemo i tome da raspravljamo. Drugi faktor koji ne smijemo da zanemarimo, jeste ono što sam rekao kakvi su država i njena vlasti trenutno: podkapacitirana (nema respiratora, sredstava zaštite, stručnog osoblja, infrastrukture, sistema, hijerarhije), dezorijentisana i nepripremljena (ne zna se ko šta radi, gdje i kada), i dalje korumpirana, bez empatije i solidarnosti ka običnom čovjeku, i dalje okrenuta etno-nacionalizmu i šta još ne!

Bosanski scenarij

Ergo, sada kada se u par sedmica odlučuje jesmo li propali ili ne, jedina nada za izbjegavanje tog fatalnog „bosanskog scenarija“ leži u nama samima. Suština nade leži prosto u (samo)izolaciji i desocijalizaciji (nedruženju), te striktnom održavanju lične higijene!

Ako ovaj put ne bude te narodne mudrosti za opstanak, čemu smo instinktivno skloni u vanrednim okolnostima, slijedi u svakoj porodici barem jedan fatalni slučaj uz scenario i pakao kao što je prošla porodica Kanlić. Drugim riječima, ti koji ne žele da se izoluju, da se zaštite i vode striktno računa o higijeni, koji ne žele da izbjegavaju kontakte, mogu odmah stati pred ogledalo i izgovoriti riječi: „Stara majko ili oče, pred vama stoji čovjek koji je spreman da vas pošalje u smrt i da umrete u najgorim mukama“.

Naravno, i država nam je naložila iste mjere. Međutim, namjerno ne želim da ukazujem na obavezu poštivanja državnih naloga u ovakvim okolnostima koji su slične mjerama i drugih, razvijenih demokratskih i pravnih država. Naime, presjek stanja države ukazuje da javna vlast nema bilo kakav kapacitet da ove mjere implementira i kontroliše. Sve se svelo na pustu retoriku. Stoga, prava adresa smo samo mi, građani.

Druga bitna stvar je ekonomija. Ekonomija je neraskidivo povezana sa ljudskim pravima i slobodama. Bez materijalne baze (čitaj: ekonomija) nema ni ljudskih prava i sloboda. Stoga, i ako preživimo, a ne posvetimo se očuvanju privrede kao paralelni zadatak, slijedi opet smrt, ali na drugi način. Bićemo gladni i bosi, osuđeni na donacije i međunarodnu pomoć, u državi će divljati nacionalizam i korupcija, uslijediće demografska devastacija, mogući su neredi. Takvo stanje će trajati godinama.

Stoga, ukoliko je prvi dio teksta bio posvećen građanima, toliko je ovaj dio posvećen javnoj vlasti i privrednicima. Javna vlast mora, uz svu pamet koju ima na raspolaganju, pokušati održati privredu na životu. Privredna preduzeća moraju nastaviti raditi i proizvoditi u novim okolnostima. Negativno epidemiološko stanje su nove datosti koje moramo prihvatiti. Prilagoditi se stvarnosti je,između ostalog,i stvar inteligencije, a ne samo mogućnosti.

Osim toga, ne samo da je od vitalnog značaja za državu i društvo, nastavak rada će na sve nas djelovati i motivirajuće, psihološki pozitivno, kako bi prebrodili krizu na što lakši način.

Pandemija ne zahtijeva da sva privreda stane i ugasi se na određeno vrijeme. Privreda mora biti jasno izdefinisana u smislu pogođenosti pandemijom. Proizvodnja energenata, komunalna infrastruktura, poljoprivreda, stočarstvo, hemijska industrija itd. moraju održati svoju proizvodnju. Logički gledano, takvoj privredi treba ista terapija kao i nama građanima: higijenske mjere zaštite, izolacija i brze interventske mjere za krizne situacije.

„Na aparatima“

Aktivna privredna preduzeća moramo napraviti imunim na korona virus, preduzeća moraju postati mali privredni karanteni. Znam lično par preduzeća, a čitao sam i o pozitivnim primjerima sa par naših građevinskih preduzeća. koja su gradilišta ili proizvodne pogone prilagodili pandemiji, napravili autonomne sisteme u koje virus ne može ući, slično karantenama za ljude. Svi su svjesni da samo jedan oboljeli može odvesti na stotinu radnika na biro za zapošljavanje. Stoga, poruka je jasna. Prilagođavanje novim uslovima, higijena, nove radne smjene, izolacija, disciplina, nove su vještine, novi standardi koji se traže za opstanak privrede. Država i privrednici moraju u tom pravcu djelovati, a radnici i njihove porodice biti spremni na određeni kompromis. Onom sektoru koji je direktno pogođen i koji je već sad „na aparatima“, kao što je turizam, država treba da pomogne na drugi način. Vjerujem da BiH ima dovoljno eksperata koji bi pomogli državi da predvidi adekvatne mjere i da se privreda spasi.

Da zaključim, danas govorimo o ograničavanju ili lišavanju ljudskih prava i sloboda u smislu ograničenja kretanja, lišavanja slobode, prava na privatni život i sl. Ukoliko ne spasimo privredu, sutra ćemo možda imati ličnu slobodu, slobodu kretanja, neće nas niko tjerati da održavamo ličnu higijenu, međutim, bićemo lišeni prava na rad. Bez prava na rad, gubi se materijalna osnova za autonomiju ličnosti. Drugim riječima, i bez državnih mjera, i bez naredbi štabova civilne zaštite, čovjek neće više imati pravo izbora,  izgubićemo i slobodu, i dom, i privatni i porodični život, i kretanje i mnogo toga još. Da li želimo takav razvoj situacije ili ne, odlučujemo danas, mi sami, građani.

** Autor je ugledni sarajevski advokat i profesor ustavnog prava