Dino Abazović: (Ne)izgovoreni kulturni uvjeti bivanja Evropljanima

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prvo na šta sam pomislio nakon što sam pročitao parafraziranu izjavu mađarskog premijera Viktora Orbana, kako je prenosi Zoltan Kovacs, da je „izazov s BiH kako u EU integrirati zemlju sa dva miliona muslimana” bile su riječi György Konrada, velikog filozofa iz Budimpešte, koji svojevremeno poručuje ovako:

"Sve dok je nemoguće bez posebne dozvole ići u Beč iz Budimpešte na jednu noć, kako bi se slušala opera, ne može se kazati da živimo u stanju mira".

Trending

Istraživanje o učenicima u BiH: Informacijska pismenost i vještine na alarmantno niskom nivou

Piše: Prof. dr. Dino Abazović, za Radiosarajevo.ba

Nekoliko decenija kasnije ljudi iz Budimpešte mogu otići u Beč bez ikakvih problema, da slušaju operu ili rade šta im je već volja, velika većina njih zaboravljajući riječi svog sunarodnjaka i sugrađanina Konrada, jednako kao i vrijeme života iza „željezne zavjese“, i dakako biraju pomenutog Orbana.

U tom istom vremenskom periodu ljudi iz Sarajeva, od devedesetih godina prošlog stoljeća, kako zbog rata, potom zbog viza, šengenskog režima, i čega još sve ne, i dalje veoma, veoma teško, ili nikako putuju u Beč, bilo da bi slušali operu, ili radili šta im je već volja. Danas, ako je suditi po Viktoru Orbanu i njegovim istomišljenicima, više ne bi trebali nikako ni do Beča, Budimpešte, niti bilo koje druge destinacije u Evropskoj uniji, jer problem je– integracija muslimana!?

Biti "Evropljanin"

Da budem odmah jasan – Viktor Orban govori ono što na žalost veliki broj imenovanih i neimenovanih pristalica desničarskih populističkih opredjeljenja i ideologija misli (a ne izgovara) ili govori na drugačiji način, ne samo u Mađarskoj, već diljem zemalja Evropske unije. Ključni problemi i dalje opstoje uslijed stanja „političke koretnosti“ pa se ne progovora o problemu verbaliziranja “neizgovorenih kulturnih uvjeta“ koji se eto imaju ispuniti kada se govori o značenju pojma „Evropljanin“!? Kada te uvjete izgovori Viktor Orban, ili neko poput njega, onda se još kao i „čude“.

Nije bez razloga sociolog religije Jose Casanova upozorio unazad dvadesetak godina da upravo na imigrantskim zajednicama, a naročito kada su u pitanju muslimani, na primjeru islama, Evropljani otkrivaju limite i predrasude svoje moderene sekularne tolerancije. Očigledno, dodajem, i kada je u pitanju eventualni proces pridruživanja i proširivanja. Od propalog pokušajasa Turskom nekada, pa evo i do Bosne i Hercegovine danas.

Ima li stoga mjesta čuđenju da činjenice očigledno nisu od pomoći – na primjer činjenica da u Evropi, prema podacima Pew Foruma danas živi blizu 44 miliona muslimana (ne računajući Tursku), a tog broja u zemljama Evropske unije blizu 19 miliona. Neke od zemalja sa najbrojnijom populacijom muslimana su uz, dakako Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju, i Italija, Nizozemska, Belgija, Austrija, Švicarska, Španija ili Švedska.

Nije nepoznata ni činjenica da, izuzev domicilnog muslimanskog stanovništvo uglavnom sa Balkana, koji su islam primili nakon osmanskih osvajanja, i bez muslimana koji žive na području bivšeg Sovjetskog saveza, najveći broj muslimana u zemlje današnje Evropske unije dolaze kao migranti, počevši sa periodom pedesetih godina prošlog stoljeća. U početku se radilo se o radnicima-migrantima iz Turske, Maroka, Alžira i Tunisa, a kasnije i iz Indije, Bangladeša, Pakistana, sa Kariba, te iz drugih zemalja Sjeverne Afrike i Azije. Još kasnije, dakako, govori se o pripadnicima tzv. druge, treće i četvrte generacije, dakle o djeci i unučadi useljenika, novim naraštajima koji sa zemljama porijekla svojih roditelja imaju uglavnom simboličke veze, te konačno i o osobama koje su konvertirale na islam.

Treba li podsjećati na činjenicu da se tri distinktivna modela i dalje razlikuju u evropskim zemljama domaćinima kada je u pitanju ova (nakad useljenička) populacija: model guest-workersa (gostujućih radnika) gdje se migranti doživljavaju kao oni koji su na privremenom radu, sa određenim na zakonu utemeljim ograničenjima u uživanju građanskog statusa i prava (Njemačka je najbolji primjer ovog modela), potom model asimilacije, gdje je migrantima dozvoljen stalni boravak i gdje uživaju sva prava, ali se od njih očekuje da se potpuno asimiliraju u većinsku kulturu (ovdje se može uzeti Francuska kao najizrazitiji primjer), te treći model, model etničkih manjina, gdje migranti uživaju puna prava ali im institucionalni okvir omogućuje očuvanje kulturnih specifičnosti u odnosu na kulturu većinskog stanovništva (Velika Britanija se najčešće uzima kao primjer ovog modela). Usput rečeno, britanski profesor i član Doma lordova Bhikhu Parekh u svojim studijama sugerira da muslimani uglavnom smatraju treći model najprihvatljivijim kada su u pitanju imigrantske zajednice.

Integracija vs. getoizacija

Ali - uvijek to nevino „ali“ - turbulentni kraj prošlog stoljeća i početak novog, sva globalna dešavanja na političkom planu, naročito nakon tragičnih događaja terorizma u New Yorku 2001. godine, a kasnije i u Madridu i Londonu, pa sve do krvavog napada na redakciju„Charlie Hebdo“, naglo su zaoštrila situaciju u kojoj se nalaze muslimani u Evropskoj uniji, odnosno primjetan je trend koji u se u principu svodi na bipolarnost relacije -- integracija vs. getoizacija.

Doduše, već je sama globalizacija, kao univerzalni fenomen i pojava uticala i na islam – formiraju se raznorodni teološki i politički pokreti (sa fokusom na novo razumijevanje umme kao univerzalne zajednice) i dolazi do povezivanja i solidarnost među različitim zajednicama koje žive u dijaspori, odnosno formiraju se tzv. transnacionalne mreže (sa jasnom sviješću o distinktivnim etničkim ili kulturnim identitetima koji nisu prepreka povezivanju i suradnji).

Dakako, značajan broj muslimana i u Evropi i izvan nje islam definira kao individualnu vjeru, drugi kao zajedničku kulturu, treći su oni koji u islamu nalaze osnovu za diskriminatornu političku ideologiju. Jednako je tako i sa drugim kolektivnim identitetima u njihovoj poveznici sa religijom. Međutim, ako je i kada je islam u pitanju, u zaključnom poglavlju zbirke eseja «The Place of Tolerance in Islam»[“Mjesto i uloga tolerancije u islamu], Khaled Abou El Fadl odgovara na promišljanja mnogih autora (Tariq Ali, Amina Wadud, R. Scot Appleby, Milton Viorst i drugi) posebno se referirajućina pitanja koja je tom prigodom postavio John L. Esposito – dakle fundamentalna pitanja sa kojima se suočavaju muslimani glase: Koji islam? Koja od mnogih manifestacija islama kroz istoriju oblikuje moralnu osnovu i značenje ove velike religijske tradicije? Šta će muslimani raditi sa svojom prošlošću? Kako će je dovesti u vezu sa sadašnjošću? Kako će se muslimani odnositi prema «Drugom»?

Po Abou El Fadlu, taj proces muslimanskog samodefiniranja kompliciraju kako unutarnji tako i vanjski faktori, ali mu se čini značajnijim postaviti suštinski jednako važno (kontra) pitanje – ne radi li se tu zapravo o tome da li će ne-muslimani biti voljni tolerirati muslimane, a ne obrnuto?

Da li su muslimani prijetnja sigurnosti ili ne?

I doista, već u samom uvodnom dijelu pomenutog eseja Abou El Fadl prepričava doživljaj sa predavanja u New Yorku koje je držao neposredno nakon terorističkih napada septembra 2001, a gdje su ga pozvali da govori o toleranciji u islamu. Ključ njegov predavanja odnosio se na zagovaranje onoga što naziva „imperativom zajedničkog pothvata dobročinstva“. Međutim, jedna od prvih reakcija iz publike došla je od starije žena, koja se predstavila kao Njujorčanka, i koja mu je tom prilikom rekla da je strah od ljudi koji izgledaju poput njega, te ga pitala šta im može kazati da bi se ljudi poput nje osjećali sigurnije? Profesor Abou El Fadl joj nije htio kazati ono o čemu je mislio – a mislio je koliko se on sam zapravo uplašio od nje i njene reakcije. Nije odgovorio smatrajući i da ga dotična gospođa u tom momentu vjerovatno ne bi mogla razumjeti – po njemu, ona je u svom neznanju perpetuirala dinamiku u kojoj je većina muslimana zarobljena posljednjih nekoliko decenija: na stranu ovakva ili onakva interpretativna tradicija, na stranu citati iz Qur'ana, minuciozne profesorske interpretacije, na stranu liberalni islam, na stranu pitanje sekularizacije – ključno pitanje je da li su muslimani prijetnja sigurnosti ili ne?

Pozicija bosanskih muslimana

Bosanskohercegovački muslimani na žalost ni tu nisu iznimka. Jer, tek naknadno sam pročitao proširenu verziju šta je sve zapravo kazao Orban, pa tako prema Associated Pressu, on “čini sve kako bih najviše evropske zvaničnike ubjedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj živi 2 miliona muslimana”.

Na primjeru Bosne i Hercegovine, svih njenih stanovnika, očigledno prije svih muslimanske, ali jednako tako i kršćanske, i jevrejske konfesije, i onih dvadeseti više drugih etničkih, nacionalnih i religijskih manjina, i onih nereligioznih, predstavljanje "Evrope" za ekstremnu desnicu ima formu narativa koji vodi, između ostalog, do isključivanja. Isključivanja islama prije svega, ali time i isključivanja svih drugih. Onaj drugi dio u Evropskoj uniji, koji nisu na toj poziciji, još uvijek uglavnom ”mudro šute” na temu ”neizgovorenih kulturnih zahtjeva bivanja Evropljanima”.

Kasnije te večeri vidjeh sjajan tweet Bore Kontića (kojim podsjeća da nisu svi Mađari Orban), i citira Sandora Marai, mađarskog pisca i žuranalista: “Ja sam Mađar i kršćanin, ali sam u prvom redu čovjek, i ako bi se tražilo nauštrb moje ljudske suštine – da budem Mađar i kršćanin – i jednog i drugog bi se odrekao.”
Pomislih, pa i nije teško verbalizirati.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba