Dennis Gratz: Obećanje

Posljednja četiri sata sjedim u kuhinji. Spakovan i obučen. Kosti škripe od zime, cigareta u ruci dogorijeva. Nema šanse da zaspem, to sam joj rekao još sinoć, prije nego što je otišla u krevet. Ja sam do kraja izgledao večernji program i odgegao se do kupatila, na pišanje i pranje zuba, ne štedeći se pred ogledalom. Onda sam sjeo za kuhinjski stol, prekrio ga jučerašnjim Oslobođenjem i zamrvio ga hljebom. Napravio nam dva sendviča, parizer, paradajz i sir, iako znam da ću oba sam pojesti.

Uskoro krećemo. To je, dakle, to. Vrijeme je da ispunim obećanje. Sve se na to svelo.

Nekad pomislim da je ovaj život prošao baš onako munjevito, ali me to ne uzdrmava previše; brzina življenja i životarenja je relativna. Ono što me uznemirava u ovakvim trenucima intimne samorefleksije (kad je i bezdan toplije mjesto od ovoga koje kradem vremenu i prostoru) je mogućnost da je svih mojih četrdesetipet godina prošlo kraj mene, umjesto kroz mene. Ali to nije istina. I pored rata, propalog braka, djeteta koje me ne želi vidjeti, i pored svih borbi i poraza: živio sam dovoljno uzbudljivo da znam da apatija nikada ne može biti gori prijatelj od dosade.

Zato: obećanje.

Benzin sam natočio do vrha. Izdržat će do Austrije.

Svoje duboke misli ne prestajem zalijevati dobro razrijeđenim gemištom. Barba Ivanovo vino, od prošlog ljeta, ohlađeno u frižideru. Osim vina i jučer kupljene salame i sira, u frižideru nema ničega. Nekad strahujem da će, kad ga otvorim, iz njega iskočiti dlakava, izgladnjela štakorčina i zariti svoje sićušne, oštre zube u moje obraze. Žestokim trzajima glave ću ga pokušati stresti, ali će se on samo još više ukopavati, upljuvavajući svoju otrovnu slinu u moj krvotok. Osjećam gnjecavo golicanje njegovog krzna u svojim zakrvaljenim nozdrvama, halapljivo srkanje komadića hrskavice, željezni vonj vlastite krvi—
„Znači stvarno ideš.“ probada me njen glas sa vrata.
„Idem... Rekao sam mu, prvom prilikom...“
„Nisi normalan.“

Šta da joj na to odgovorim? Osvrćem se i nazirem joj konture tijela. Naslonjena je na štok, izmorena lošim snom. Njeno krhko, mršavo tijelo me podsjeća na rastrgan kišobran.
„Srbijanski pasoš?“
„Stavila sam ti ga na kredenac u hodniku.“

Njen glas je leden i do neprepoznatljivosti zao. Tridesetosam godina izopačenosti koju tek sada učim cijeniti. Ne znam kako to prije nisam mogao prepoznati. Ona je kraljica podlosti, egoistični mastrubator vlastitih frustracija. Barem se ne pretvara. Uvijek je bila takva. A ja sam uvijek bio slijep. Valjda sam se zato i zaljubio u nju.

„Ovo je rupa.“ sikće tiho. „Ne znam kako možeš živjeti ovdje.“ Njena zloba vibrira u svakoj izgovorenoj riječi, namače se u serijama pronicljivih, podrugujućih pogleda. Siguran sam da uživa u ovome. Siguran sam da slavi prizor moje propasti. Ti si apsolutno najveće razočarenje u mom životu. To su takođe njene riječi. Riječi kojima me je prije dva mjeseca istjerala iz našeg stana.
„Idem kući.“ govori mi.
„Dobro... Hvala ti što si mi donjela pasoš.“
„Nema na čemu.“ odgovara ona i nestaje sa vrata.

Čujem je kako se oblači, kako stenje dok navlači štrample. Leđa je još maltretiraju. Neka. Onda: kihanje, šmrkanje. Prehladila se. Neka.

Neka.
„Sretno.“ govori mi, opet na vratima.

Ja samo klimam glavom.
„Ovo... ovo sinoć...“
„Ne sikiraj se.“ prekidam je. Ne želim da čujem njena objašnjenja. Ona je u stanju to izgovoriti. Ona je sposobna za takve stvari.
„To je iz sažaljenja.“
„Znam.“

Izlazi napolje i zatvara vrata. Zvonko udaranje njenih čizama o stepenice. Onda tišina. Vrijeme je da krenem.

Napolju vrišti odvratno vlažna, metalna zima od koje pucaju kosti i žigaju zjenice. Zaleđeni snijeg je crn od ćađi, prošaran fekalijama i otpacima. Nidgje nikoga. Sve je zamrlo.

Svoj ratni Golf zagrijam desetak minuta. Ne želim ništa prepustiti slučaju. Motor je star, mogao bi stati, onda je sve propalo. Ulje sam nedavno promijenio, plus svijećice, sve. Nisam baš tehnički osvješten, ali znam odvesti automobil na servis. Garantovali su mi još barem pedeset hiljada kilometara. Meni je dovoljna hiljada i pol. Do Austrije. Do Evrope.

Nisam ponio puno stvari; sve je stalo u jedan ceker. Gaće, potkošulja, dvije grudve čarapa (znoje mi se noge, posebno kad vozim). I sendviči.

Svraćam po tebe. Grliš mali, crni kožni kofer i hukćeš zbog zime. Ni ti nisi mogao spavati.

Na OMV-ovoj pumpi preko puta gradskog groblja nam kupujem sokove i par čokoladica. Pijem kafu i dopuštam dvojici taksista da me odmjeravaju. Oni, umorni kao godina, prelistavaju friško odštampani Avaz, puše i dobacuju starijem, neobično umiljatom konobaru koji još uči kako se koristi kafe-aparat. Kafa ništa ne valja. Lomljenje prstiju, zijevanje, odlazak u halu.

Onda krećemo.

Do Zenice gmižemo. Snijeg je dobro napadao. Očistili jesu, ali je sve zaledilo. Naravno da sam stavio zimske gume, to si mi posebno napomenuo. Po stoti put si mi ispričao kako su te, neposredno po završetku rata, vozili u nekom sanitarnom vozilu do majke na Buća potok i kako ste zamalo poginuli. Hajde snajper, hajde šokovi zbog manjka krvi u tijelu; auto je plesalo po razrovanom asfaltu kao pijana balerina, sve zbog ćelavih guma. „Ništa nema gore nego ćelave gume. Bolje su i ljetne, nego izlizane.“ Ponavljaš se. I svaka ti je priča o ratu.

Malo poslije Zenice sjedamo u restoran Lovac. Pijem drugu kafu. Polako sviće. Meni je draži mrak. Sivilo tek svanulog dana je posve neizdrživo. Kao beba rođena slijepa.

Ne razgovaramo puno. Samo razmjenjujemo informacije. Bole me ruke od nošenja. I nezahvalan si. „Imam te na viziru.“ zadirkuješ me. Nema ni rasprave o tome zašto se godinama nisam javio. Samo pjevušenje Merlinovih hitova. I pušenje bezboj cigara.

Upravo srčeš svježe napravljenu supu. Kuharica, vidno iznurena i zakašljana, izlazi iz kuhinje i baca ganutljiv pogled. Svi te sažalijevaju. Na to si navikao.

Gazda, pristojan pedesetogodišnjak u premaloj kožnoj jakni, odmahuje rukom. „Ništa ne naplaćuj!“ viče i dobacuje iskrivljen osmijeh. Zahvaljujemo se klimanjem glava i napuštamo lokal.

Graničarima u Bosanskom/Slavonskom brodu je vidno dosadno. Jedva i gledaju u dokumente. Propuštaju nas. Palim radio. Zbog tvog negodovanja gasim radio.

Razgovaramo malo. Sviđa ti se autoput.
„Bolji je onaj naš za Zenicu.“
„Samo je noviji.“
„Bolji je, bolji.“

Na odmorištu kod Okučana stajemo i pišamo.
„Čuvaj se.“
„Ništa se ne sikiraj.“

Konačno tišina. Zagreb. Cestarine. Onda konačno – Bregane.
„Dobar dan.“
„Dobar dan.“
„Putovnicu molim.“

Hrvatski policajac, poslovično namršten i promrznut, preuzima moj pasoš, zagleda ga kratko, baca mi iritirajući pogled i vraća ga nazad.
„Bosanac, ha?“
Klimam glavom i lice krivim u kiseo smješak.
„A pasoš Srbije...“
„Rođen sam u Sjenici. Dvojno državljanstvo.“
„Šta rade ti vaši u Sarajevu?“ pita dosta srdačnije. „Jedino još vi ne možete nikud.“
Sliježem ramenima.
„Hajde Bosanac, sretno!“
Zamuckujem riječi zahvalnosti i ubacujem u prvu brzinu. Vozim par metara, zastajem pred carinikom. On samo odmahuje.

Vozim se prema slovenskoj granici.
„Dobar dan.“
Službenik bez riječi preuzima pasoš. Zagleda ga i uzdiše. Nije sretan, to je očigledno. A možda sam i ja previše pesimističan.
„Sad možemo i mi.“ govorim. Nastojim djelovati opušteno. Vjerovatno činim sve pogrešno.
„Zelena karta?“
„Naravno.“ Dodajem saobraćajnu dozvolu i zeleni, skoro providni papirić, presavijen nekoliko puta.
„Baš je hladno, ha?“ zapitkujem bjedno.

Opet nema odgovora. Posramljen, vraćam pogled na tahometar. Osluškujem tipkanje tastature. Onda muk. Skupljam svu hrabrost i okrećem glavu prema prozoru.

Policajac mi vraća dokumente. To pravilno shvaćam kao odobrenje da pritisnem gas. Noge su mi odsječene, prenaglo puštam kvačilo. Automobil se gasi.
„Uh...“ otpuhujem i palim auto. Fokusiraj se, Muzafere. Samo polako. Slovenski policajac me ispraća s veličanstvenim izrazom gađenja na zarumenjenom licu.

Polako vozim naprijed. Nema carinika. Šta da radim? Da nastavim dalje?
Ubrzavam i vozim prema Austriji.
To je to.

Ljubljana. Karawanke-tunel. Onda konačno: Alpe.

Zaustavljam automobil na velikom parkiralištu. Pokušavam disati. Jedino što mi uspijeva je da ispustim slab, jecajima radosti isprekidan urlik. Onda se smirujem, drhtavim rukama pripaljujem cigaretu i izlazim iz automobila.

Oko mene snijegom pokrivene kamene planine, oštre i veličanstvene. Par trenutaka posmatram strane registracije parkiranih automobila. Neki ljudi pored kombija sa napakovanim skijama, sve u skafanderima i sa kapama na glavama, piju čaj i puše.

Odlazim do gepeka.
Otvaram ga i izvlačim te napolje.
„Jesi dobar?“
„Odličan.“

Nosim te do haube i poliježem te na nju. Mora da si ugruvan.
„Jesi mogo disati?“
„Jesam. Dobro je.“
„Dobro došao u Evropu.“
„Ovo su Alpe?“ pitaš me.
„Da. To su Alpe.“
„Jebote.“

Zajedno zurimo u planine. Oni momci u skafanderima prolaze pored nas i zagledaju tvoje patrljke. Onda bacaju pogled na mene. Ništa. Nikakvog sažaljenja.

„Dobro došao u Evropu.“ ponavljam i milujem te.
„Nisam ti vjerovo...“ govoriš odsutno. „Fakat sam mislio da se zajebavaš...“
„Obećanje je obećanje.“

Onda šutimo neko vrijeme, opijeni besprijekornim plavetnilom neba.

radiosarajevo.ba