Damir Dvorniković: Balada o finom gradiću

Uživam da listam foto albume. Uvijek su me fascinirali. Oni stari na čije listove su se crno bijele fotke morale lijepiti, a super su i ovi noviji, napucani, ukrašenih sjajnih korica. Volim da okrećem njihove teške stranice i zvjeram u prošlost, djetinjstvo, tinejdžerske i one bliže dane.

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

I moje kćerke vole ovaj grad. Kad li su se njegovi tinejdžerski momenti zbili? Zamišljam naše sugrađane, njihove dane i doživljaje u nekim minulim vremenima. U bojama svakodnevnice. Nekih100 ili 200 godina ranije. Tople su to boje. Svi se druže, vesele, šale, tuguju. Rade svašta, uživaju u životu i žive baš kao što ljudi i treba da žive.

U predasima između ratova. Mala je ovo dolina i sumrak sage je lako poklope. A ne bi trebalo. Nadviju se i nad planetom ti mrki oblaci, ali čini se kao da kod nas svrate malo češće. Ne čudi. Lijepo je ovdje, samo se ljudi ne ponašaju uvijek tako.

U intermezzu između vjetrova i nepogoda. . .  kako uopće dozvolimo da drugi koje čak i ne poznajemo toliko utiču na naše živote? Mijenjaju nam dane i noći. A u šarenom Miljackinom plićaku naiđu i ovlaš se dodirnu valovi sa istoka i sa zapada, zamute i uskomešaju šljunak, pa on postane ljepši i bogatiji. Ostave tragove, ali i upitnike. Miris orijenta, dah novog i nepoznatog, eleganciju i toplinu Evrope. A i njenu hladnoću.

Smijeh i ta silna zdrava zezancija, otpor su turbulencijama što nas povremeno usisavaju poput crne rupe u svoje dubine. Odvajkada. Nije ovo grad zvijer. Ni cvijet. Al nam je lijep i dobar. Naš je. Ovdje smo se ispilili. Lako i drugima postane dom. Zavole ga. Ima nešto u njemu, u nama, u vodi sa čaršije i zraku po šumama Igmana, Jahorine, Trebevića. Nismo grad pohlepnih tramvajskih džeparoša i sitnih pljačkaša čija se zla duša ne može nasititi otimačine. Ovo je grad majki sa djecom što u parku hrane golubove. Mjesto gdje mladi, a i nekoliko decenija stariji parovi hodaju i opušteno pričaju držeći se za ruke. Šeću raspoloženi gradskim trgovima i po Vilsu.

Nije baš svaki komšija zaslužio da ga čovjekom zovemo, sjena krije izgladnjele četveronošce i nervozne, puno opasnije, za belaj uvijek spremne dvonošce. Mali dio pločnika za boeme, dosta veći za fakine i kavgadžije. Najveći je onaj po kojem lijepe žene hodaju. Što je super. Eh, zanemarimo primitivizam i ono što nam se ne dopada. Grad je ovo ljudi koji brinu o svojim bližnjima. Ne čekaju sedmicama i mjesecima da banu roditeljima na ručak. A oni će se tada ludo obradovati druženju sa djecom svoje djece. Naš svijet, naši prijatelji. Kod kuće smo.

Pa toliko je sunca u ljudima oko mene, da ga i drugi vide u nama, sinulo mi je u jedno kišno jutro, zrelo za suzu pustiti. Nek' znaju kakvi možemo biti i šta nosimo u sebi. Draga lica oko nas koje viđamo, poznajemo i volimo. Nije baš sva toplina iščilila iz nas i  ove raje po ulicama.

„Čikma, mala ulica koja spaja dvije veće ulice. Najčešće se koristi za igru djece. A može biti i slijepa uličica koja produžava veću ulicu.“

Toliko čikmica oko nas. Usko jeste možda malo, ali svakako smo naviknuti da ni ne gledamo previše naprijed. Volimo što imamo. A diše se i živi ovih dana u ritmu gangsta rap-a i uz miris somuna iz pekare. Fini smo al' divlji. Tepamo si ovo prvo. A drugo ... ma baš nas briga. Uostalom i nismo to mi osmislili za sebe. Ljetovanja, zimovanja, druženja ... Ića i pića nam daj uz poj sevdalinke nekad, vesele plesnjake u FIS-u kasnije, u disco ritmu u „Bosni“, ide to. „'vamo brate & Pardonnez-moi! Iliti oprosti  buraz, izvini“.. alles together. Ma more sve! Takav grad haveru! Pravi čorbuljak karaktera i običaja, svaka kašika će se kad tad nasukati na hipter emocija i predrasuda!

Danas, ovdje. Grad se budi, ljudi će na posao, neki fini senzibilitet tinja i trza se, tu je. Noć donosi posebne zvuke i mirise. Mirno sutra, mirno danas. Neka bude uvijek tako!  A u glavi nam ostaje puno toga. I rado ćemo to nositi sa sobom kroz život.

Svjetla grada, huk voza koji bi da se kući vrati, kifle i krempite koje mame. Osvježi nas vjetar sa planina, a ribe iz fontane na željezničkoj stanici nikako da počnu bljucati vodu. Hoćemo svjetlo u životu i da rastjeramo tu maglu i probleme što si u oči i na pluća nabacujemo decenijama. Pa da oni što dolaze poslije nas, u suncu uživaju.

Mjesto je ovo gdje ljudi poznaju jedni druge. Uživaju da jedu i da se druže.  Činimo to često. Svaki dan. Za stolom raspoloženo pričamo u vrijeme ručka i večere. Sa prijateljima se nalazimo na kafi. Tako i grad okuplja svoje ljude kroz dane, godine stoljeća. Navodi nas da se srećemo i upoznajemo na njegovim ulicama.

Kad smo bili mlađi živjeli smo i „plivali“ u jakim bojama, sad smo tiši i oprezniji. E promijenili su se tako i dijelovi Sarajeva. I lica sa njegovih ulica. Neki su otišli u svijet, neki u sjećanje. Ali njihova djeca i unuci su tu. I mostovi i zgrade što ih šamaraju kiše i decenije. Ljepota i sjaj koji shvatamo olako ali ih udišemo u svakom našem trenu.

Lijepo je osvrnuti se preko ramena. Vječna vatra i dalje tiho pucketa u svom kutku kao i kad sam dječarac bio. Snova napretek. Mali vuk će biti uvijek s nama u našim mislima. Luta li negdje sada? Garant je već odrastao kao i princeze i dečkići iz komšiluka. Nešto se ne mijenja, vjerovatno i nikad neće. Ali mi smo tu. I Sarajevo. Sa svojim vrlinama i manama baš kao i svi drugi gradovi.

Dok prelazim most na Grbavici gledam rijeku, zna ona i goropadna da bude, kako curka pod njim. Ljudi prelaze sa jedne na drugu stranu, užurbano ujutro, natenane predveče. Kupuju cigare i novine. Vidio sam to jučer, a i sutra ću. Život, lijep je, fin osjećaj. Nekim danima smo svjesni toga. I našoj djeci želim da rasterećeno šetaju u ovakva jutra, kad dođe taj dan i oni na posao pođu. Ma nek svrate do trafike, uzmu cigare ako baš moraju, makar mi se žvake i časopisi čine boljim izborom. I nek' ne dumaju o teškim stvarima. Najveća briga da im bude hoće li se sati na poslu razvući, pa gdje po izlasku iz te neke svoje jake firme da na kafu svrate! A za vikend do mora što lakše da dobace. Dok Miljacka tiho klizi i folira da se talasa. Lafo glumi za*ebanu rijeku. I život neka im bude lijep i divan!

Ma skroz opušten i savršen. Slažete se?