Ćidić: Inzko me pokušao ismijati, ali historija će se, ipak, njemu smijati

Piše: Ismail Ćidić

Prije dvije godine imao sam priliku moderirati sesiju sa sada već bivšim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.

Kao jedna od poznatijih javnih ličnosti, gotovo da nije bilo pitanja koje mu novinari i moderatori ranije nisu postavili. Ipak, na umu mi je bilo jedno pitanje za koje sam se nadao da će ga potaknuti na razmišljanje, da će ga barem malo motivisati, te da, ako ništa drugo, onda iz svoje lične koristi uradi nešto konkretno.

Svaka ličnost, a posebno javna, nastoji osigurati pozitivno nasljeđe, nešto po čemu će ostati pamćena i cijenjena. Inzko svoje pozitivno nasljeđe nije imao u aprilu 2019. godine kada je ova sesija održana, a ispostavit će se i sve do kraja njegovog mandata.

„Ja i moj otac“

Tada sam ga vrlo jasno pitao da li je zabrinut što će ostati upamćen i upisan u historiji prevashodno po tolerisanju negiranja genocida i veličanju ratnih zločinaca, te po tolerisanju omalovažavanja države u kojoj radi i zarađuje.

Njegovim odgovorom me pokušao ismijati, ali danas kada je stavio tačku na svoj trinaeostogodišnji mandat, historija se njemu smije.

Tada mi je podsmjehujući se kazao, između ostalog, da smo krivi „ja i moj otac“ jer glasamo za iste ljude. Inzko mi nije znao reći kako smo to krivi „ja i moj otac“ za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, ali je zato tada, baš kao i uvijek u posljednjih trinaest godina, vješto izbjegao kritiku i odgovornost.

Kao visoki predstavnik, Inzko je posljedica politike stranih država koje su dozvolile da im „promakne“ još jedan genocid u njihovom dvorištu, te politike koja se oglušila na negiranje istog genocida.

Njegovu ulogu definitivno treba razumijevati u tom kontekstu. Međutim, Inzkov odgovor koji je njemu bio izrazito smiješan, potvrdio mi je nešto o čemu sam ranije razmišljao – čak i da je imao podršku Vijeća za implementaciju mira ili drugih stranih mehanizama i ličnosti, Inzko se ne bi puno zabrinuo za gore navedene probleme.

Tolerisao negiranje genocida

Niko Inzku ne može osporiti to što je obavljao funkciju kada su i sami zapadni saveznici imali neslaganja po pitanju Bosne i Hercegovine i Zapadnog Balkana. S druge strane, da se Inzko zalagao za sankcije negatora genocida koliko se zalagao za izjednačavanje „sve tri strane“ po pitanju aktuelnih problema, vjerujem da bi čak i u takvim okolnostima uspio uraditi barem nešto više od „izražavanja zabrinutosti“ po čemu je postao poznat u bh. javnosti.

Bosna i Hercegovina, njeni lideri, a tako i svi mi zajedno nismo ni mogli posebno napredovati ako smo se oslanjali samo na strance, u ovom slučaju Inzka. Isto tako, oni koji su na našoj muci, patnji, teškoj političkoj i društvenoj situaciji zarađivali hljeb (a Inzko sa svojom platom kavijar) bez da su doprinijeli rješavanju tih muka i problema, moraju biti prozvani i pozvani na odgovornost.

Na Inzkov, ali ni na mandat novog visokog predstavnika ne možemo utjecati osim što ih kontinuirano možemo pozivati na odgovornost. S druge strane, neka nam Inzkov primjer koji će njega u historiji upisati kao nekoga ko je tolerisao negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, bude motiv da, nasuprot njemu, barem u našem mikro-svijetu ostavimo nešto dobro i korisno po čemu će nas pamtiti naša djeca i budući naraštaji.

Autor je predsjednik organizacije Bosnian Advocacy Center, polaznik post-diplomskih studija na prestižnom američkom univerzitetu Duke