Boris Dežulović: Kako je Isus H. (33) preživio Srebrenicu

Piše: Boris Dežulović

„U Srebrenici, u oltaru hrama pokrova presvete Bogorodice, na Ivanjdan, a uoči Petrovdana ove 2009. godine, desilo se duhovno čudo: pojavio se lik Isusa Hrista! Vest je obelodanio protonamesnik Željko Teofilović, i ona je donela veliko uzbuđenje i uznemirenost narodu ovog kraja – desilo se čudo koje opominje!“

Tako u posljednjem broju srpskog nedeljnika Grom, u reportaži pod naslovom „Duhovno čudo u Srebrenici“, piše legendarna Ljiljana Bulatović - srpska Oriana Fallaci, kako žurnalistička čaršija zove ovu nekad najmlađu članicu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, danas najstariju groupie đenerala Mladića – ocvala Majka Glupost poznata po tezi iz Žitija Ratkovog, kako su đenerala „oteli da ga koriste negde i protiv njegove volje, jer postoji sada i ta mogućnost elektronskih uzimanja informacija iz čovečjeg mozga“.

Da nije, eto, „mogućnosti uzimanja informacija iz čovečjeg mozga“ na beogradskim trafikama, ne bih ja ni znao za opominjuće čudo što se još prije mjesec dana, na Ivanjdan 2009, dogodilo u pravoslavnoj crkvi Pokrova presvete Bogorodice u Srebrenici.

„Čudo se desilo baš na dan rođenja Jovana Krstitelja, koji je u Svetom pismu nazvan anđelom zbog svoje moralne čistote, u crkvi koja slavi pokrov presvete Bogorodice, pokroviteljke i zaštitnice hrišćana“, piše u religioznom transu Ljiljana, „a uoči Petrovdana, praznika apostola Petra i Pavla.“ Zašto je to čudo? Zato što, objašnjava Ljiljana, „srpski narod Petrovdan obeležava bolnim sećanjem na najveći masakr koji su muslimani baš na taj praznik izvršili 1992. u selima Biljača, Zalazje, Zagoni i Sase“. „Zato su“, piše dalje Ljiljana, „pravoslavni Srbi pohrlili u svoju crkvu koja dominira nad Srebrenicom, da lično dožive to čudesno pojavljivanje lika Isusa Hrista baš u njoj, i baš uoči Petrovdana.“

- Kada sam završio svetu liturgiju i narodu podelio naforu, vratio sam se, kao što biva, u oltar – priča protonamjesnik vremešnoj srpskoj Oriani Fallaci. – Sasvim neobjašnjivo i neočekivano pogled mi je zastao na ovoj mermernoj ploči i prvi put otkako ovde službujem video sam ovaj lik! Video sam lik Gospoda Isusa Hrista!

I zaista, gledam na fotografiji u nedeljniku Grom zid u apsidi crkve Pokrova Bogorodičinog, u dnu zida dva-tri reda mramornih ploča, a na jednoj od njih ljudski lik, sa sve brkovima, bradom i dugačkom kosom: ako i jest ljudski, od ljudske ruke bogami nije. Iako me protonamjesnik Željko i protonamjesnica Ljiljana uvjeravaju da je to glavom i bradom Isus Hrist, ja sumnjičavo gledam u fotografiju, udaljavam je od očiju, pa približavam, stiskam oči i mjerkam, i ne pomaže: meni bezbožnom - neka mi protonamjesnik oprosti - ovaj Isus, onako crnomanjast, tamnih očiju i nauljene kose zabačene unazad, više izgleda kao kakav bugarski šibicar, Elvis Presley na amfetaminima ili consigliere Silvio Dante iz Sopranosa u programu zaštite svjedoka.

Ja bih – ali ne slušajte mene – čak prije rekao da je crnpurasti muškarac s mramorne ploče glavom onaj jeruzalemski kabadahija Baraba, kojega je masa pred Pilatovom palačom amnestirala presuđujući Isusu.



Iz nekog razloga, međutim, svaki bradati muškarac koji se ukaže u panju posječene bukve, odsjaju u staklu ili, eto, šarama mramorne ploče, može biti samo Isus Krist i nitko drugi. Zašto bi se, uostalom, za oltarom Bogorodičinog hrama u Srebrenici ukazivali bugarski šibicari, Elvis ili Sopranosi? – razumno je pitanje na koje ja nemam razumna odgovora. I zašto bi, najzad, Isus Krist morao izgledati kao sa svetačkih sličica našeg doba, fragilni švedski sweet-metalac brižno njegovane kovrčave fudbalerke, poput Joeya Tempesta iz Europe, kao da će svaki čas sa križa na veličanstvenoj bini Golgotahallena povikati „Hello, Jerusalem!“, pa zapjevati refren - „It’s the final countdown“?

Ako ćemo pravo, živi bi Isus Krist zaista prije morao izgledati kao lik sa mramorne ploče u oltaru srebreničke crkve, dakle semitske fizionomije, crnomanjast i crnokos, onako kako su Palestinci oduvijek izgledali, kako su izgledali prije dvije hiljade godina i kako izgledaju danas, na televizijskim vijestima, potjernicama na američkim aerodromima i mramornim pločama pravoslavnih crkava u Bosni.

Valja nam zato vjerovati na riječ protonamjesniku i sestri Ljiljani, pa onako smjerno i kršćanski postaviti drugo, filozofski i teološki mnogo važnije pitanje: otkud Isus u Srebrenici 2009. godine? Odnosno – preciznije - kako je preživio? Kako je, naime, Isus Krist (33), punoljetan i zdrav muškarac, vojno sposoban i u punoj snazi, preživio u Srebrenici?

- Ti, ti! – pokazuje prstom s debelim zlatnim pečatnjakom general Ratko Mladić prema grupi ljudi u UNPROFOR-ovoj bazi u Srebrenici. – Halo, roker, tebi govorim!
- Ko, jel ja? – odgovara crnpurasti, mršavi muškarac duge tamne kose, ovako odoka tridesetak mu je godina.
- Jok, nego moja baba – kaže Mladić, a grupa oficira i vojnika oko njega grohotom se smije. - Kako ti je ime?
- Isa – probija se prema žici mršavi. – Isa Pejgamber.
- Odakle si, Huso? – strogo će Mladić.
- Isa. Iz... Palestine.
- Iz Čajetine?! Pa šta ćeš ti ovde?
- Ne, ne, iz Palestine.
- Kalesije?!
- Palestine, Palestine... Palestinac.
- Pa to. Znači mudžahedin, je li? – zadovoljno će Mladić, pa se okrenu svojoj hagiografkinji Ljiljani Fellaci. – Snimaj, Ljiljo, arapski plaćenik u Alijinoj vojsci. Koliko te plaća Alija, Huso?
- Ne plaća me Alija. I nisam mudžahedin.
- Ali jesi musliman?
- Jesam, ali i kršćanin, i pravoslavac i katolik. I musliman. Isa Pejgamber. U Bratuncu me zovu Isus Hrist.
- Zajebavaš ti, Huso, je li? – unese mu se Mladić. – Jesi ti mangup neki?

Nekoliko trenutaka napeta tišina reže uši, čuju se samo rafali u daljini, a onda Mladić pali cigaretu.
- Koliko ti je godina, Huso?
- Isa mi je ime.
- Ne seri, nego reci koliko ti je godina?
- U decembru napunio trideset tri. Odnosno u januaru. Zabucali nešto u opštini.
- Tries’tri? Ni ti nisi bio u Armiji BiH, jelde?
- Ne, nisam. Kažem, za muslimane sam Isa Pejgamber, prorok, za kršćane Isus Hrist. Hristos, Krist, kako gdje.
- Dvojno državljanstvo, je li? – vrti Mladić Isusove dokumente, pa ih vraća generalu Zdravku Tolimiru. – Šta ćeš ovde, šta si radio u Srebrenici?
- Kažem vam, ja sam Pejgamber. Prorok. Nosim poruke.
- Oho, znači štapski kurir. Čuješ li, Zdravko, koga imamo ovde! Da čujem, Huso, pjevaj. Kakve poruke?
- Recimo, „ne ubij“.
- Ne ubij?!
- Da. Ili „ne ukradi“, „ne poželi kuće i ništa od bližnjega svoga“. Blaženi krotki, gladni, milosrdni, miroljubivi i prognani... „zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne primjećuješ“, takve stvari, uglavnom poruke ljubavi i praštanja. Na primjer, „oprosti ne sedam, nego sedamdeset puta sedam puta“.
- Zdravko, čuješ li ti ove šifre? – okreće se Ratko Mladić generalu Tolimiru, pa opet dugokosom zarobljeniku. – Imaš li još tih... poruka?
- Imam. „Ljubi bližnjeg svog“ – mirno nastavi mršavi. – Ko tebe kamenom ti njega kruhom, ko tebi šamar ti mu okreni drugi obraz, i tako... „Ljubi neprijatelja svoga, blagoslivljaj one koji te proklinju, čini dobro onima koji te mrze i moli za one koji te zlostavljaju i progone“.
- Ljubi neprijatelja svoga?!? – nije više general Mladić siguran da li ga dugokosi zajebava ili je stvarno lud. – Ti si neka lujka, jelde? Il si uzimao droga?!? Znamo mi kako medžahedine drogiraju pa se zalijeću ko mahniti. Snimaj, Ljiljo, drogiranog Alijinog mudžahedina iz Palestine!
- Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta – odgovorio je, kažu, neobični zarobljenik. - Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Srbima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.



Foto: EPA/Koča Sulejmanović

Tako je na Petrovdan, 12. jula 1995. godine, završilo ispitivanje Ise P. (33) iz Kalesije - vlasnika dvojnog državljanstva koji se predstavljao i kao Isus H. iz Čajetine - štapskog kurira 28. divizije 2. korpusa Armije BiH. Očevici tvrde da je nakon ispitivanja Isus H. zajedno s većom skupinom zarobljenika autobusom prebačen u osnovnu školu „Vuk Karadžić“ u Bratuncu. Drugi dan okupili su ih ispred škole i rekli im da ih vode na razmjenu u Kladanj. U Konjevićima, međutim, autobus se zaustavio i onda umjesto prema Kladnju krenuo prema Zvorniku. Tada je posljednji put viđen Isa Pejgamber, Isus Hrist iz Srebrenice.

Punih četrnaest godina nije se znalo za njegovu sudbinu, sve dok se ovoga ljeta - baš na Ivanjdan, „na dan rođenja Jovana Krstitelja, koji je u Svetom pismu nazvan anđelom zbog svoje moralne čistote, u crkvi koja slavi pokrov presvete Bogorodice, pokroviteljke i zaštitnice hrišćana“, a baš uoči Petrovdana, kad je posljednji put viđen - nije dogodilo čudo neviđeno: u oltaru pravoslavnog hrama u Srebrenici pojavio se lik Isusa Hrista.

Gdje je svih ovih godina bio, gdje se krio i što je radio, nitko pouzdano ne zna. Kažu da je u julu 2005. godine viđen u Bijeljini, na uglu ulica Svetog Save i Kneginje Milice, na stablu jasena s kojeg je posječena grana. Po drugima, prešao je granicu i krio se po Srbiji: prije tri godine u kori stoljetne bukve vidjeli su ga mještani Belog Kamena kraj Prokuplja, a 2007. pojavio se na stablu topole u dvorištu domaćina Mila Ješića u selu Galović kraj Kosjerića.


Ljiljana Bulatović Medić

Ljiljana Bulatović, međutim, sada dokazuje da Isus zapravo uopće nije napuštao Srebrenicu, već se sve ove godine krio u ruševinama crkve Pokrova presevete Bogorodice, jer su „mermerne ploče na kome se ukazao lik Isusa Hrista jedine preostale iz predratnog enterijera crkve“. Tako je Isus na kraju pronađen živ i zdrav, iako su antisrpska piskarala i soroševski plaćenici, ubačeni čak i u Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve, godinama širili laž da je Hrist raspet i ubijen.

Zato nije ni čudo da je, kako ono reče Ljiljana, „vest donela veliko uzbuđenje i uznemirenost narodu ovog kraja – desilo se čudo koje opominje!“

Na što, međutim, o Petrovdan opominje Isus Hrist iz srebreničke crkve pokrova Bogorodičinog? Srbomrsci i lažovi kod kojih su noge duljine pameti svojom će mračnom logikom zaključiti, jasna stvar, da srebrenički Isus opominje na Petrovdan 1995, kad se dogodio onaj „slučaj“ kojega protonamjesnica Ljiljana Bulatović raskrinkava u svojoj knjizi „Istinita Srebrenica“, ili brojnim studijama, poput revizionističkog manifesta „Neverovatni 'slučaj Srebrenica'“ objavljenog 2007. godine.

„Kako već nekoliko godina istražujem istinu o stradanju naroda u srebreničkom kraju, znam da se u 'slučaju Srebrenica' oni koji optužuju srpski narod ne služe dokumentovanim činjenicama“, piše tada Ljiljana Fellaci. „Od oslobođenja Srebrenice od džihada terora muslimanskih paravojnih i vojnih snaga prošlo je već dvanaest godina, a narod se još nije oslobodio od nametnutog mučnog prebrajanja nestalih i poginulih muslimana prilikom predaje Srebrenice generalu Mladiću! Da bi se iskupili za teško stradanje naroda i da bi rat trajao, evo treću godinu 'bogovi rata' organizuju spektakularno okupljanje muslimana na taj dan, 11.jula, na muslimanskom spomen groblju u Potočarima. Tu se svake godine sahranjuje novi broj muslimana, navodno identifikovanih žrtava srpskog genocida 11. jula 1995. godine.“

Među tim „navodno identifikovanim žrtvama“ bio je, eto, i Isa P. iz Kalesije, Čajetine, odakle već, štapski kurir 28. divizije 2. korpusa Armije BiH, pronađen četrnaest godina kasnije živ i zdrav u oltaru pravoslavne crkve, gdje su ga – nota bene – sve ove godine čuvali Srbi!

„Postoje video zapisi i pisane izjave muslimanskih političara, koji govore da je Srbima izmišljen genocid!”, kaže gospođa Bulaznović na kraju svoje studije “Neverovatni ‘slučaj Srebrenica’”. Koji su to “zapisi i izjave”? Najpoznatija srebrenička revizionistica, koja se – kao i njena kolegica Oriana Fallaci, talijanska Ljiljana Bulatović, koja se potkraj života i zdrave pameti proslavila antimuslimanskim pafletima - služi samo “dokumentovanim činjenicama“, vjerojatno misli na onaj povjerljivi izvještaj Alijine obavještajne službe, kodnog naslova Kur’an, u kojemu lijepo piše da Isus nije ubijen: „A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.“ (An-Nisa, 157-158)

Autorica „Isinite Srebrenice“ tako konačno, zahvaljujući samom Proviđenju, ima konačni dokaz za svoju teoriju: među osam hiljada takozvanih žrtava takozvanog srebreničkog masakra, bezočna je muslimanska propaganda upisala i imena ljudi koji su poginuli godinama ranije, ili uopće poginuli nisu. Poznata je, naime, stvar da su se „žrtve genocida“ pojavljivale kasnije žive i zdrave na biračkim spiskovima i popisima stanovništva, ili – samo posljednji slučaj – na mramornoj ploči u oltaru crkve Pokrova presvete Bogorodice, na Ivanjdan, a uoči Petrovdana, usred Srebrenice.

e-Novine.com