Amir Misirlić: Posljednji pozdrav Bošku Petroviću

Piše: Amir Misirlić za radiosarajevo.ba

Ne želim da ovo bude nekrolog. Nekrologe danas pišu neki dječaci koji su tek odmakli od cijena paradajza, a još nisu dobacili do crne hronike. Blažen neka je internet koji im do vulgarnosti pojednostavljuje taj posao. Nađu tamo neke podatke o uvaženom pokojniku, nabacaju ih na brzinu, izvuku iz arhive sliku i to je to. A već naredni tekst je samo klonirana prva verzija. I tako u nedogled. Bez smisla, a kamo li poštovanja. Čovjek o kome pišu u njihovom skučenom svemiru ne znači ništa. Samo još jedan novinarski zadatak.

Ovo je više popunjavanje praznine koja ostaje iza prijatelja. Prijatelja kojeg si dobro znao, a koji nije ni naslutio tvoje postojanje. Otkud da može postojati takvo prijateljstvo. Može. Naprosto ima ljudi čija kreacija, čije stvaralaštvo, svijetli u mraku prosječnosti takvim sjajem da ti zauvijek obilježi život. Nečija pjesma, slika, nečija knjiga, nečija ploča odvrati te od namjere da kreneš za zavodljivim zovom sirena banalnosti.

Mene je odredila jedna takva ploča. Tamo negdje 1976. godine, kao trinaestogodišnjak, u rukama sam držao jednu ploču. Bijelu sa smedjim ukrasnim okvirom i baroknim slovima «Josipa Lisac i B.P.C. Big Band». Ne sjećam se više ni ko ju je kupio, ni kome ju je kupio. Vjerovatno nekome kome je Josipa puno više značila od ostatka naslova. Za mene je bila i otkrovenje i prosvjetljenje. I ne samo zbog Josipe nego i više zbog orkestra koji je svirao na toj ploči. Neke od najstandardnijih standarda muzičke zaostavštine tada sam po prvi put čuo. I tada sam po prvi put čuo orkestar Boška Petrovića.

Čuo da ga nikad ne zaboravim. Vraćao se Bošku i njegovoj muzici i rijetko i neredovno. Moram priznati. Ali, možda baš zbog toga sam svaki put iznovao mogao oživjeti i doživjeti čaroliju otkrivanja. Čaroliju muzike koju je poput ćilima znao tako elegantno prostirati pred naše noge. Poput ćilima u koji je tako lukavo i nenametljivo znao utkati poneku šaru uzetu iz narodne tradicije. Čaroliju muzike koja je ostajala da lebdi u izmaglici iznad glava članova njegovog benda i u trenutcima kad bi tonovi zamukli. Muzike potpune, neumitne i neizbježne kao što je život. I kao što je smrt.
I ta smrt ,neumitna kakva i jeste, nije mogla zaobići ni Boška Petrovića. Biologija ima svoje zakone. Ali nema zakona koji će spriječiti mnoge od nas da prate onaj famozni put od žute cigle. A bar jedna od tih cigli je Boškova.

....

B.P. CONVENTION BIG BAND / JOSIPA LISAC
Snimljeno juna 1975, u studiju Jugoton u Zagrebu. Producent Karlo Metikoš

Boško Petrović - vibrafon, perkusije; Zlatko Dvoržak - klavir; Clark Terry, Ladislav Fidry, Art Farmer, Marijan Domic - trube; Albert Mangelsdorff, Marcel Fuchs - tromboni; Ozren Depolo, Ernie Wilkins, Gianni Basso, Karlo Takač - saksofoni; Damir Dičić - gitara; Mario "Bozo" Marvin - bas; Salih Sadiković - bubnjevi;  Miroslav Sedak-Benčić - konge na B4; Miljenko Prohaska- dirigent

A
1. Ljudi (People) (Styne-Merrill-Oblak)
2. Nema sunca (Ain't No Sunshine) (Withers-Depolo)
3. Nešto (Something) (Harrison-Depolo)
4. Ti si sunce mog života (You Are The Sunshine Of My Life) (Wonder-Prohaska)
5. Willie And Laura Mae Jones (White-Depolo)
B
1. Jučer (Yesterday) (Lennon-McCartney-Prohaska)
2. Intima (Prohaska-Feather-Prohaska)
3. Zar ne? (Didn't We) (Webb-Prohaska)
4. Čovjek s tisucu mana (Son Of Preacher Man) (Wilkins-Hurley-Depolo)
5. Moj smješni dječače (My Funny Valentine) (Rodgers-Hart-Oblak)