Američka reporterka: Kako me je opsada Sarajeva pripremila na koronavirus

Svoju sam karijeru počela kao inostrana dopisnica 90-ih godina, izvještavajući iz Sarajeva, relativno modernog europskog grada u kojem sam živjela nekoliko mjeseci dok je proživljavao skoro pa srednjevjekovnu opsadu, okružen, izoliran i bombardovan.

Piše: Barbara Demick za LA Times

Opsada Sarajeva trajala je četiri godine. Dok je završila, oko 14 hiljada ljudi je bilo ubijeno - nekih dva posto gradske populacije. Nisam upoznala nikoga ko nije izgubio ili rođaka ili prijatelja. U jednom od najtežih perioda, sjećam se da me je jedna žena pitala "kako bi Amerikanci preživjeli u ovakvoj situaciji?". Bilo je to pitanje o kojem sam često mislila. Sad, s koronavirusom, vidim naznake toga. 

Ne mislite da izjednavačam patnju Sarajlija s Amerikancima danas. Danas, "prvi svjetski problem" je nestašica toalet papira; u Sarajevu, nije bilo vode. 

Ipak, dok se danas držimo svojih kuća, i mi smo pod opsadom. U Sarajevu, kao i ovdje, ljudi su prolazili kroz različite faze poricanja. Na početku rata djeca bi navečer gledali tragove metaka na nebu i navijali bi, kao da je vatromet, te se radovali što nema škole. Prihvatanje je došlo polako: prvo je to bio rođak prijatelja od prijatelja koji je poginuo u gradu, pa onda komšija rođaka. Tako je i sa mnom, dok čitam na Facebooku objave o ljudima koji su umrli od COVID-19. Strepim dok čekam: bombe padaju sve bliže. 

Rat u BiH počeo je naglo, 1992, i mnogi su morali ostati tamo gdje su se zatekli: veze su prekinute, partneri, supružnici, roditelji i djeca...našli su se na neprijateljskim stranama. Letovi su bili suspendovani. Javni prijevoz radio je sporadično, sve dok nije potpuno stao. Škole su bile zatvorene. Radnje prazne. Izaći i tražiti hranu značilo je rizikovati život. 

Nedavne vijesti da su na Rhode Island počeli zaustavljati automobile s tablicama New Yorka i zahtijevajući da svi oni odu 14 dana u karantin, podsjetilo me na barikade koje su se nalazile diljem onoga što je nekad bilo Jugoslavija. (Novinari kao ja nosili su rezervne tablice u kamionima i mijenjali smo ih po potrebi.)

Baš kao što to radimo sada, Sarajlije su se prilagodile "novoj normalnosti". Zarobljeni u skloništima gdje su se skrivali od granata, ljudi su se trudili da pristojno izgledaju. Mijenjali su odjeću svakodnevno (iako je bilo jako teško prati veš bez redovnog vodosnabdijevanja). Ako bi izlazile van skloništa, žene su se šminkale i sređivale frizuru. Tinejdžerka koja je skoro stalno živjela u skloništu, rekla mi je da voli da se sređuje i pretvara da je na večeri u Bijeloj kući. 

Živjeti pod opsadom zahtijevalo je visok nivo kreativnosti. Fudbaleri su igrali mini-mečeve u skloništima. Ljudi su razmjenjivali ratne recepte, imitirajući trpezu sretnijih dana. Jedan popularni recept opisivao je kako od starog hljeba napraviti bečku šniclu. Pita od zraka bila je upravo to - pita bez ikakvog punjenja. Kada bi nestalo kafe, ljudi su pržili leću, mljeli je i pili kao kafu. 

Tokom opsade, umjetnost i muzika dobili su novi značaj, i oni su prizivali emocije iz sretnijih vremena. Dok sam gledala nedavne snimke Italijana kako pjevaju opere sa svojih balkona, sjetila sam se čeliste koji je odsvirao Albinonijev Adagio in G-molu u ruševinama sarajevske biblioteke. Nedaća inspirira. Sarajevo je postalo poznato i po svom crnom humoru, posterima i grafitima. (Trči ili umri, bila je poruka na velikom muralu jedne raskrnice na koju su pucali snajperisti.)

Tokom svoje karijere, vidjela sam slične strategije u drugim društvima pod "opsadama": Kada su dva miliona sjevernokorejskih stanovnika umrlo od gladi, ljudi su pravili jelo od kukuruza koristeći ne samo zrna kukuruza, već i stabljike, lišće, vrhove...Spašavali su staro gvožđe i pravili male peći u kojima su pravili biskvite koje su prodavali na pijaci. Bolnice su koristile stare flaše od piva za infuziju; doktori su brali bilje i liječili ljude. Danas, vidim maske koje se prave od grudnjaka i filtera za kafu. 

Ratovi, glad, prirodne nesreće...mogu pokazati ono najbolje u ljudima, oslobodivši neviđene rezerve snage koje obične ljude pretvore u heroje. Ali, mogu osloboditi i ono najgore. U posljednjim sedmicama vidjeli smo serije rasističkih napada na Azijate koji su za pojedine "krivci" zbog virusa koji je počeo u Kini. 

Bosanski rat bio je uglavnom etnički konflikt, koji su započeli srpski nacionalisti kojima je smetalo to što se BiH ocijepila od onog što je ostalo od Jugoslavije, pa su se popeli na brda oko grada Sarajeva i odsjekli ga od vanjskog svijeta. Ipak, mnogi Srbi su podržali novu vladu BiH i ostali su u Sarajevu, prolazeći isto što i svi ostali u gradu. 

U ulici u kojoj sam živjela, većinom muslimanski stanovnici bili su i više nego ljubazni prema Srbima koji su ostali. Komšije su donosile hranu starijoj udovici, iako se njen sin pridružio Srbima koji su bombardovali grad s planina. Ono što me najviše iznenadilo jeste to što su moji stanodavci (mi smo bili jedna od rijetkih kuća u kojima je radio telefon) dozvolili tom sinu, neprijateljskom vojniku, da nazove na telefon i da priča s majkom. Kadgod bi pozvao, moja gazdarica bi trčala da dovede tu udovicu da priča sa sinom, a onda bi je poslala kući s hljebom ili povrćem. 

Nisu ove Sarajlije imale superljudske kvalitete saosjećanja i bilo je mnogih koji nisu bili ovako tolerantni. Ali ljudi su prepoznali da je njihov cilj bio, ne samo preživjeti opsadu, već sačuvati svoju civilizaciju. Da prežive opsadu, morali su se stalno podsjećati na to ko su bili u prošlosti i šta žele biti u budućnosti. 

Iste smjernice primjenjuju se i na ovu situaciju.

Barbara Demick je bivša dopisnica Los Angeles Timesa i autorica knjiga, kao što je, Logavina: Ulica pod opsadom. Živi u New York Cityju.