Školske klupe, pare i jedan otac za primjer

U školi u koju ide njegova kćerka, grupa roditelja odlučila je da se zamijene školske klupe. Uzgred, bile su to jedne sasvim normalne školske klupe, otprilike ovakve:

Ali, hoćemo nove.

Nakon diskusije, roditelji su se podijelili u dvije neravnopravne grupe: oni koji su mogli da izdvoje novac i sedmoro koji su se izjasnili da neće sudjelovati u tome (iz banalnog razloga – nisu imali viška para).

Rečeno im je da će onda njihova djeca sjediti u starim klupama.

Kada je moj prijatelj predložio da ovi koji daju novac, svi izdvoje po još malo te da se tako kupe klupe za svu djecu, ti roditelji su odmahnuli glavom ne vjerujući svojim ušima (tipa „zašto bismo, aman, mi plaćali za tuđu djecu – ako nisu u mogućnosti – neka sjede u starim klupama“).

Na kraju se i on izjasnio da neće davati novac.

A na njegova objašnjenja da će to dovesti do podjele u razredu na „siromašne“ i „bogate“ samo što ga otvoreno nisu poslali tamo odakle se na ovaj svijet ispilio.

Došao je dan „D“.

U učionicu su dovezene nove klupe. Otprilike ovakve:

Četiri stare klupe gurnute su u ćošak, gdje je obrazovan geto „bijednih“ učenika. Majke su bile presrećne. Kada ih je moj prijatelj pitao zar ih to ne podsjeća na priče o tretmanu u zavisnosti od toga da li platiš i ne platiš porođaj, dobio je odgovor: „Ali mi smo tako u mogućnosti.“

To je potrajalo cijeli jedan dan.

A sutradan su oni koji su došli u školu vidjeli kako su se umjesto starih pojavile nove klupe. Otprilike ovakve:

Plus dječije stolice. Otprilike ovakve:

Tako dakle.

Sada te iste velike majke sikću okolo kako je to diskriminacija, da se njihova djeca ponižavaju i da bi svi morali biti ravnopravni.

Moj prijatelj ih gleda i šizi.

Na pitanje jednog tate: „Avaj, zašto to uradi?“, ovaj je odgovorio: „Smatraj da je to bio jedan socijalni eksperiment. Uostalom, zar i sami niste željeli da jedna grupa djece ima bolje klupe nego druga? – Prema tome, želja vam se ostvarila!“

Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov za Detinjarije.com