Ronioci nisu mogli doći do podmornice: Titan je eksperimentalno vozilo bez odobrenja agencija
Tokom stoljeća duboka su mora nadahnula bezbrojne priče o morskim čudovištima, izgubljenim civilizacijama i potopljenim brodovima s blagom. Primjer je takve zanimljivosti olupina Titanica, koji je 1912. potonuo oko 600 kilometara od Newfoundlanda, otoka na sjeveroistočnoj obali Sjeverne Amerike.
Otkako je otkriven 1985. godine, ljudi ga ne prestaju istraživati i posjećivati podmornicama, iako leži na dubini od tačno 3821 metra, piše National Geographic.
Proteklih dana jedan takav slučaj rezultirao je nestankom pet osoba, a pokušaji da se s njima uspostavi kontakt za sada su bezuspješni. Navodi se i da im je kisika nestalo u četvrtak, 22. juna, u 13.00 sati po našem vremenu.
Nermin Nikšić: "Vratili smo atmosferu u kojoj možemo razgovarati. Politički ćemo otklanjati blokade"
Gotovo da nema opreme kojom bi se do njih moglo doći, a ni sami ronioci ne mogu se spustiti u te dubine.
Što se događa s ljudskim tijelom dok se spušta na velike dubine?
Kad je uronjeno u vodu, tijelo prolazi kroz niz promjena koje dovode do pogoršanja njegovih funkcija kako se dubina povećava. Prva zamjetna promjena javlja se već na dubini od pet metara, uz pojavu oštre boli u bubnjićima zbog rastezanja njihovih ovojnica. Do Titanica je ostalo još 3816 metara – a dobra je vijest da ta bol može lako nestati ako se primijeni Valsalvin manevar.
Da biste to postigli, morate zatvoriti usta i začepiti nos te pokušati izbaciti zrak. Nakon toga zrak treba proći u srednje uho kroz Eustahijeve cijevi i uravnotežiti pritisak. Kako se čovjek dublje spušta s bocom kisika, svakih 10 metara pritisak raste za jednu atmosferu i opisani manevar može donekle pomoći – ako niste obučeni za dubine do 20 metara, odnosno 40 metara ako ste uvježbani.
U mraku Atlantika: 'CO2 se ponaša poput plina za anesteziju, ali hipotermija bi im mogla pomoći'
No na dubini od 30 metara javlja se novi problem, a zove se "dušikova narkoza". Udisanjem komprimiranog zraka povećava se ukupna količina zraka pohranjena u tkivima. To ometa normalne metaboličke procese, posebno u našem najsloženijem organu – mozgu. Prema onome što je poznato kao "martinijev zakon", kad se spuštate na dubine veće od 20 metara, za svakih dodatnih 10 metara dubine tijelo trpi trovanje slično onome koje uzrokuje konzumiranje jednog martinija (Kaže se da dušik na centralni nervni sistem djeljuje omamljujuće kao "čaša martinija ispijena na prazan želudac" i to je po jedna čaša na svakih 15 metara dubine), prenosi Slobodna Dalmacija.
Kako se spušta, simptomi se pogoršavaju – od slabijeg odlučivanja do euforije, glavobolje, dezorijentiranosti, pa čak i gubitka svijesti, što na ovim dubinama znači smrt. Gubitak svijesti obično se javlja nakon 90 metara, tako da bi do Titanica ostalo još 3730 metara. Međutim, ovaj učinak može se minimizirati korištenjem nekih plinova u ronilačkim cilindrima.
Nakon dubine od 60 metara u naša tkiva ulazi puno više kisika. Na površini trpimo samo jednu jedinicu atmosferskog pritiska, ali na ovoj dubini već je sedam jedinica. Drugim riječima, zrak koji udišemo iz boce sada je sedam puta gušći, što znači da sa svakim udisajem uzimamo sedam puta više zraka nego što bismo to učinili na površini. Stoga pri tom pritisku kisik postaje toksičan i u tom trenutku dolazi do slabijih grčeva, no kako se tijelo spušta sve niže, javljaju se mučnina, tunelski vid, pa čak i epileptični napadaji. Stoga je za nastavak spuštanja potrebno koristiti posebne i pažljivo proučene mješavine plinova.
Ovo je čekao cijeli svijet: Robot stigao do dna Atlanskog okeana
Na dubinama većim od 120 do 180 metara obično se javlja neurološki sindrom visokog pritiska. A kad se pojavi, također je najteža posljedica – smrt. U zamišljenom spuštanju na dubinu od 4000 metara, najdalje što bismo uspjeli je eventualno 180 metara, dakle do Titanica nam je ostalo još oko 3640 metara.
Unatoč ovim ograničenjima, rekord u ronjenju na dah drži Ahmed Gabr, koji se 2014. godine spustio na dubinu od 332,35 metara za 12 minuta. No ako je riječ o tehničkom ronjenju, rekord drži ekipa COMEX, koja je 1988. godine popravila cijev na dubini od 534 metra.
Godine 1992. ista tkompanija započela je projekt Hydra X, gdje je hiperbarična komora izvan vode korištena za simulaciju pritiska koji tijelo podnosi na dubini od 700 metara, i gdje je ronilac testirao nove mješavine plinova. Eksperiment je bio uspješan i još uvijek drži svjetski rekord u simuliranim zaronima, ali čak i s ovim impresivnim pothvatom do Titanica bismo i dalje imali više od 3000 metara.
Uhvaćen trenutak ulaska Titana u okean: 'Gledam kako se podmornica spušta'
Što se događa s podmornicama?
Većina vojnih podmornica ne može ići na dubine veće od 600 metara, no postoje neke specijalizirane koje mogu dosegnuti dno oceana.
S jednim od njih, Deepsea Challengerom – koji je nastao u suradnji s National Geographicom – filmski redatelj James Cameron stigao je 2012. godine do dna Marijanske brazde, na dubinu od 10.898,4 metra. Kako je rekao u kasnijem intervjuu, spust je bio pravi izazov, kako u inženjerskom tako i u mentalnom smislu.
S druge strane, kad je riječ o nestaloj podmornici Titan, važno je istaknuti da je to eksperimentalno vozilo koje nije odobrila niti jedna regulatorna agencija.
Pronađen u septembru 1985.
Dana 1. septembra 1985. locirana je olupina znamenitog broda Titanic. Točna lokacija potonuća bila je nepoznata još od doba kad je taj brod nastradao 1912. godine. Naime, premda je posada Titanica pri havariji emitirala svoju približnu lokaciju, pokazalo se da je ona bila prilično netočna. Brod je na kraju pronađen čak 21,2 kilometra dalje od emitirane lokacije, piše Povijest.hr.
Olupinu Titanica otkrio je tim predvođen američkim podmorskim istraživačem dr. Robertom Ballardom i francuskim oceanografom Jean-Louisom Michelom. Ključna za otkrivanje bila je specijalna podmorska sonda Argo, na daljinsko upravljanje (pomoću nje otkrivena je i olupina njemačkog bojnog broda Bismarck).
Olupina Titanica nalazi se oko 600 kilometara od obale kanadskog Newfoundlanda, na dubini od oko 3.800 metara. Zanimljivo je da se trup broda pri potonuću raspao na dva dijela – pramčani i krmeni – koji su na dnu završili razmaknuti za čak oko 600 metara. Od tijela poginulih gotovo ništa nije ostalo jer su ostatke većinom razgradili morski organizmi i bakterije. Navodno se mjesta gdje su bili ljudi može prepoznati samo po dijelovima cipela (izgleda da je tanin u koži za cipele ostao otporan na razgradnju).
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
