Nevjerojatna priča braće bez kojih ne bi bilo BioNTech vakcina

Bračni par Şahin i Türeci, koji je razvio cjepivo BioNTecha protiv koronavirusa, u međuvremenu su "teški" 7,1 milijardu dolara. Ali, to su bili ljudi koji su u njih vjerovali na samom početku, mnogo prije pandemije koronavirusa?

U septembru 2007. naučnici i bračni par Uğur Şahin i Özlem Türeci predstavili su Thomasu Strüngmann svoj startap Ganimed koji istražuje novu vrstu lijekova protiv raka, koristeći postupak genetskog inženjeringa zasnovan na takozvanoj mesidžer ribonukleinskoj kiselini (mRNA).

Nakon što je Thomas kratko telefoniao sa svojim bratom Andreasom, vratio se u konferencijsku salu i rekao: „Uradićemo to".

Braća blizanci i njihovi suinvestitori pridružili su se Ganimedu s izuzetno visokom sumom od 150 miliona eura. Time je položen kamen temeljac za saradnju s ljudima koji ubrzo potom osnovali BioNTech sa sjedištem u njemačkom gradu Mainzu.

13 godina kasnije: BioNTech proizvodi prvo zapadno i za sada najefikasnije cjepivo protiv COVID-19.

U pravlu takve male firme, start upovi, ne raspolažu ni novcem ni kapacitetima da svoj uspješni proizvod izvedu na tržište - što podrazumijeva kliničke studije, najskuplji dio u razvoju novih lijekova. Zbog toga se start upovi udružuju s većim igračima - u slučaju cjepiva protivCOVID-19 i BioNTecha to je bio američki farmacetuski div Pfizer, kojeg je 1849. u New Yorku osnovao Nijemac Karl Pfizer i kineski Fosun.

U poslednjih nešto više od godinu dana BioNTech-Pfizer je proširio proizvodne kapacitete, nedavno zatražio odobrenje svog cjepiva za djecu od 12 do 15 godina, a u izradi su i studije i za sasvim malu djecu, počeviši od beba starosti 6 mjeseci.

Bračni par njemačkihnaučnika turskog porijekla u međuvremenu se ubraja u milijardere: magazin Forbes procjenjuje da su teški oko 7,1 milijardu dolara. Ali, tko su bili ljudi koji su u njih vjerovali na samom početku, mnogo prije pandemije korone?

Jednojajčani blizanci Andreas i Thomas Strüngmann imaju 71 godinu i odavno su postali višestruki milijarderi i to baš od zarade u farmaceutskoj industriji.

Rođeni su 16. ebruara 1950 u gradu Mülheim an der Ruhr. Otac im bio okulist koji je 1956. osnovao Durachemie, malu firmu za proizvodnju generika - lijekova kojima je istekla licenca i koji se onda mogu proizvoditi na isti način kao originalni lijekovi, ali se prodaju pod drugim imenom i po mnogo nižoj cijeni. Otac Ernst Strüngmann je prvi na njemačko tržište plasirao takav jedan antbiotik.

Pošto najstariji sin Johan nije htio preuzeti očevu firmu, već je otvorio svoju ljekarsku ordinaciju u Münchenu, uskočili su blizanci - sa svojih tada 29 godina.

Andreas, koji je doktorirao na medicini u SAD-u, uglavnom je odgovoran za naučni dio posla, za odobrenja i proizvodnju, dok je Thomas, koji je doktorirao ekonomiju u Njemačkoj, odgovoran za tržište i vanjsku komunikaciju.

Već nakon sedam godina prodaju Durachemie za 100 miliona tadašnjih njemačkih maraka i osnivaju te 1986. godine Hexal. Trebalo im je 20 godina da od te firme naprave najvećeg proizvođača generika u Europi. Hexal su 2005. prodali za 5,6 milijardi eura švicarskoj kompaniji Novartis.

Nakon toga se povlače iz operativnog biznisa, više ne vode firme - postaju investitori. Žive na mondenom jezeru Tegernsee u Bavarskoj, nedaleko Münchena. Andreas ima dvoje dece, a Thomas četvoro.

U jednom intervjuu za Manager Magazin blizanci su rekli da je to što imaju šestoro djece bio razlog za prodaju Hexala:

„Hexal je bio jedna velika cjelina, nojevo jaje. Da bi ga mogli podijeliti na šestoro dece, morali bi ga razbiti. Dakle, naš plan je bio da od nojevog jajeta napravimo puno kokošjih jaja, jer ih je lakše podijeliti."

A kakvi su ljudi braća milijarderi? U Hexalu su ih dva desetljeća uglavnom nazivali samo „doktoresi". U knjizi „Hexal kapitalizam, uspon braće Strüngmann" iz 2006. autorka Heide Neukirchen piše:

„Nisu se mogli disciplinovati i svega su se poduzimali. Sve ih je zanimalo. Pritom nisu bili sujetni. Radovali su se svojim dobrim idejama, ali su i zaposlene uvijek poticali da isprobaju nove stvari. Kompanija je u potpunosti bila prilagođena njihovim osobnostima - i svi zaposleni su ih slijedili."

„Menadžment neke koproracije u pravilu funkcionira prije svega metodom kontrole, dok mi vodimo s povjerenjem i osobnom odgovornošću. Time se potiče poduzetnički duh - za razliku od bavljenja instrumentima kontrole ili borbe protiv hijerarhija", rekao je Thomas Strüngmann u jednom intervjuu.

Neukirchen kaže da je „Hexal ovaj problem upravljanja, gdje su glavni ljudi kompanija jači od organizacije, dijelio s mnogim drugim firmama koje vode karizmatični vlasnici - kao što je to na primjer bio Apple u vrijeme Stevea Jobsa. Ljudi kao oni su fantastični generatori ideja - ali svojom blistavom kreativnošću predstavljaju i veliki rizik za svoje kompanije."

Spremnost na rizik je ostala i nakon što su postali investitori. Uglavnom su ulagali u biotehnolgiju koja je već „uništila" ogroman novac investirora, pogotovo početkom dvijehiljaditih - istražavanja mogu potrajati jako dugo i često nikada ne dovedu do rezultata.

Zato je zanimljivo nakon dosta godina pročitati što je Thomas Strüngmann izjavio za Manager Magazin2008.

Konstatujuči da se blizanci naročito zanimaju za hronično neuspješnu njemačku biotehnolgiju, te da su uz suosnivača softwearske firme SAP Ditmara Hoppea najveći investitori na tom polju, taj list se upitao: Je li to novi hobi milijardera?

Thomas je na to odgovorio da se tu radi o „ispravnom angažmanu za strpljive investitore kao što smo mi. I nesumnjivo je to jedna od ključnih tehnologija narednih godina. U određenom smislu, tek smo na početku novog inovacijskog ciklusa. Tradicionalno naučno istraživanje je iscrpljeno na nekim poljima djelovanja, posebno kada se sve češće mora voditi računa o troškovima. Već više od pola novih odobrenih lijekova dugujemo radu uglavnom malih biotehnoloških kompanija. A taj odnos će sigurno i dalje naglo rasti."

Na pitanje kako biraju firme u koje ulažu, Thomas kaže da im se „mnogo ljudi direktno javlja. Ovde u Münchenu imamo malu porodičnu kancelariju Athos, sa sedam ljudi, koja upravlja našim imetkom. Koristimo i vanjske savjetnike. Tako dolaze ideje. A imamo i investicioni odbor koji zajedno s nama odlučuje treamo li investirati. To sve može ići vrlo brzo. Mi uvijek ulažemo samo u ljude, a ne u proizvode ili projekte".

Braća Strüngmann očigledno ne odustaju od posebno odabranih, rizičnih investicija. Sljedeća je minhenski laboratorij za leukemiju MLL.

Vizija osnivača MLL-a je zapanjujuće slična viziji osnivača BioNTecha Şahina: jednog dana će svaki pacijent s karcinomom biti liječen lijekom po njegovoj mjeri, prilagođenim njegovim individualnim potrebama.

Thomas Haferlach, direktor MLL-a osnovanog 2005., kaže da „predstoji skok u tehnolgiji koji je sličan onom od telefona s jbrojčanikom do pametnog telefona."

Svake godine samo u Njemačkoj od leukemije oboli oko 14.000 ljudi. Uspjeh terapije u velikoj mjeri zavisi od vremena i tačnosti dijagnoze. To je polje djelovanja Minhenskog laboratorija za leukemiju (MLL). Otprilike 200 zaposlenih analizira uzorke od oko 60 posto svih pacijenata s leukemijom u Njemačkoj - više od 80 000 godišnje.

Prema dobro upućenim izvorima, braća Strüngmann, koji su u njemačke biotehnološke firme prije pandemije uložili najmanje pola milijarde eura, razmišljaju o mogućem manjinskom udjelu u MLL-u.

U intervjuu prije 12 godina braća kojoj pripada pola akcija BioNTecha, firme čija se vrijednost sada procjenjuje na 24 milijarde dolara, rekli su što žele:

„Razviti lijek protiv raka koji ne samo da produžava život, već i pobjeđuje tumor. Takav lijek bi bio apsolutni vrhunac, trešnja na torti. "