Zubi moje majke

...predmeti koje je osvajala u nagradnim igrama ili ih je kupovala uz specijalne popuste i na rasprodajama u tvrtki za koju je honorarno radila još od prvih poslijeratnih godina. Do njih su još tri police s knjigama, a ispod - ladice.

Ormar je rađen po mjeri, od vrata do prozora, naručila ga je nekoliko godina prije bolesti, tokom posljednje adaptacije stana, kada je i stare, natrule prozorske okvire zamijenila novim, plastično-aluminijskim, koji savršeno dihtuju i ne čuje se ni kad se kamion vere uz Sepetarevac, ni kad je vani oluja, ni kad pred kućom gromovi udaraju. Ako se ne daj Bože opet zarati, rekla je, neću čuti kad budu padale granate…

U prvoj ladici odozgo odvijao se njezin život. Uredna, bez viška papira koji se pretvaraju u smeće, ta je ladica izuzetak u stanu. Jedino nju je postavila ukrasnim papirom - onako kako je to Nona činila dok je još vladala kućom, tada su sve ladice u kući bile postavljene ukrasnim papirom. U toj je ladici, ispod tog papira, sakrivala novce. Ustvari, nije ih sakrivala, nego ih je spremala, onako kako se to uvijek radilo u našoj kući i kao što se, vjerojatno, radilo u svim drugim kućama u ona vremena. Ladice su se postavljale ukrasnim papirom, a ispod tog su papira u onoj najljepšoj i najurednijoj ladici bili novci, dinari, devize, marke. Poštari su raznosili penzije, svakoga prvog ili petnaestog na blagajnama preduzeća zaposleni su preuzimali plaće u papirnim platnim vrećicama. I svo bi to blago, dovoljno da se preživi do sljedećeg mjeseca, završavalo ispod ukrasnog papira u ladici. Ili u kuhinjskoj kredenci, koja je također bila postavljena ukrasnim papirom, ispod tanjura za goste i servisa za čaj. Vjerojatno su u ono vrijeme i lopovi čuvali novce u ladici, ispod ukrasnog papira.

Kada bih joj, za dolazaka iz Zagreba, ostavio koju stotinu eura za popravak krova ili za bojenje drvenarije, ona bi ih odmah spremala na to mjesto. Ponekad bih zavirio da vidim koliko tu ima novaca: sto, dvjesto eura, ili ništa.

Prvo što sad nalazim u toj ladici, odmah na vrhu, ružičasta je kutijica, neobičnog oblika.

Otvaram je: zubna proteza.

Umjetni fragment osmijeha, ugrađen u izraz lica.

U rujnu ili listopadu, mjesec ili dva prije smrti, nije je podnosila u ustima.

Kada sam je posljednji put vidio, bila je bez zuba u donjoj vilici. Starica, vještica na umoru iz dječje bajke.

Protezu je izradila tri godine ranije.

Propale zube vadio joj je profesor Boško Kučanski, kipar i predavač na dva fakulteta, Stomatološkom i na Likovnoj akademiji.

Toga se sjećam.

I sad gledam te lažne zube koji su još bili kao pravi, baš je bila zadovoljna kako su ih napravili, ponjušim ih, osjeti li se kiselina njezinih usta, pa pomišljam kako su ti zubi, iako umjetni, ustvari dio moje majke. Posljednje što je od nje još ostalo nad zemljom.

Hoću li ih zadržati? Spremiti ih i nositi sa sobom u Zagreb, zajedno s drugim memorabilijama i dragocjenostima, baterijskom svjetiljkom Croatia, pismima, svjedodžbama i đačkim knjižicama, olovčicama, adresarima, porculanskim figurama, svim onim predmetima koje bih mogao izložiti u nekome svom muzeju…

Ti lažno-bijeli zubi, utisnuti u ružičastu plastiku, koji su savršeno nalijegali na njezinu čeljust.

Spremam kutijicu sa zubima u Ikein ceker za selidbu.

Predomišljam se nekoliko sati kasnije.

Ne spominjem joj zubalo, ne pokazujem ga, ubacujem ga, zajedno s kutijicom, u crnu vreću sa smećem, zaostalim komadima odjeće, papirima, praznim i punim kutijama i kutijicama. Kada se jedna vreća napuni, što se događa svakih pola sata, ona je odnosi na raskršće, gdje su odvajkada kontejneri sa smećem, a ja načimam novu.

Na raskršću je netko upravo raskopao prošlu vreću, i iz nje izvadio ono što bi mu moglo koristiti, a ostalo je rasuo oko kontejnera.

Moj plastični fotoaparat. Imao sam sedam godina kad sam ga dobio. Pored kontejnera. Dvije bilježnice za matematiku iz sedmog razreda osnovne i Zbirka zadataka iz matematike za prvi razred srednje škole, autora Stjepana Mintakovića. Sve je to ostalo oko kontejnera.

Tako će, zamišljam, netko pronaći i njezine zube.

Umjesto da budu sahranjeni, ili umjesto da stoje kao ukras na mojoj polici s knjigama, naći će se na raskršću, pokraj kontejnera. Da ih njuškaju psi lutalice. Oni će o zubima moje majke znati više nego ja.