Zemaljski muzej (4)

Kosta Hörmann, svemogući kuferaš

Odmah po dolasku Truhelki je od najveće pomoći bio Kosta Hörmann, jedna od zanimljivijih i sudbonosnijih ličnosti iz povijesti rane modernizacije Sarajeva i Bosne i Hercegovine. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Rođen 1850. u Bjelovaru, u obitelji bavarskih doseljenika – po narodnosnom osjećaju Nijemac (ustvari Austrijanac), odlično govori hrvatski, pa nakon studija u Beču polazi Grenzverwaltungskurs – vojno-civilni tečaj upravljanja granicama, na koji su slani budući činovnici u Vojnoj krajini. Međutim, nakon što je odlukom Carske vlade Vojna krajina (Militärgrenze) 8. kolovoza 1873. razvojačena, imenovan je perovodnim pripravnikom pri Banskoj vladi u Zagrebu. Pet godina kasnije pojavljuje se kao poručnik u glavnom štabu baruna Filipovića za vrijeme kampanje na Bosnu, i surađuje u organizaciji civilne uprave. Od tog doba, pa sve do kraja Velikog rata Kosta Hörmann živi u Sarajevu. Došao je s nepunih dvadeset i osam, otišao sa šezdeset i osam. U tih četrdeset Hörmannovih kuferaških godina stala je austrougarska uprava u Bosni, a s njom i nikad dovršena epoha bosanske modernizacije. 

U vrijeme Truhelkina dolaska Hörmann je na položaju tajnika vlade i povjerenika kod sarajevske gradske uprave. U osnovi, on je najefikasniji izvršni činovnik u Bosni, osoba od najvišeg Kallayeva povjerenja, bavi se najširim spektrom javnih i državnih poslova, i veza je između državnih i gradskih službi, ali i između austrijske, to jest njemačke, i domaće, bosanske komponente u Bosni. Takav, ili vrlo sličan položaj Hörmann će formalno ili neformalno obavljati sve do formalnog umirovljenja 1911, nakon čega se bavi samo Zemaljskim muzejom. Po tome on je specifična i neusporediva ličnost austrougarske epohe u Bosni. Nikad prije, a možda ni poslije Hörmanna nije u Bosni bilo čovjeka koji bi u sebi sabrao tolike i takve uloge, pa još u tako dugom vremenskom razdoblju i bez ikakve koristi po sebe i svoje bližnje.

U užem smislu on nije bio kulturni radnik. Naprosto to nije bila njegova dužnost unutar nomenklature. Tokom formiranja Zemaljskog muzeja i njegove izgradnje Hörmann je trebao biti samo logistička ispomoć, jednako kao što se trebao naći pri ruci Truhelki za prvih tjedana i mjeseci njegova boravka u Sarajevu. Ali u ono u što je ušao samo kao činovnik toliko ga je obuzelo i zainteresiralo da se malo pomalo i sam počeo baviti kulturno-povijesnim, arheološkim, biologijskim, i dnevnokulturnim aspektima Bosne i Hercegovine. Takav je bio u poslovima oko Zemaljskog muzeja, ali još i više oko uređivanja Nade, književnog časopisa koji je, prema Kallayevim zamislima trebao odigrati ulogu unifikacije bosanske nacije i stvaranja jednoga naroda od tri-četiri različite vjere. Umjesto da nastupi kao politički komesar, u književno-uredničkim je poslovima stvarao je političku i svaku drugu zaleđinu Silviju Strahimiru Kranjčeviću, stvarnome uredniku Nade, a ovaj je, umjesto da vodi računa o prekuhavanju bosanskog šarenila u jedan narod, stvarao književni časopis s malo drukčijom političkom misijom. Nada je bila općejugoslavenska, antikleriralna i romantično-bosanska, prohrvatska, a ne progermanska, i nije težila stapanju svih bosanskih ljudi u jedan nacionalni kalup. Hermannu koji je bio i ostao Austrijanac nije moglo promaći Kranjčevićevo nimalo apartno i sveobuhvatno hrvatstvo, ali on je, zbog poezije i kulture i zbog koječega drugog, do kraja svjesno štitio pjesnika i supotpisivao njegove stavove. 

Hörmannu valja zahvaliti i na prvim eksponatima iz pretpovijesti Zemaljskog muzeja. Godinama ranije u Budimpešti održana je izložba na temu upravo okupirane Bosne i Hercegovine. Izlošci su vraćeni u Sarajevo, i ležali su u depoima (a u stvari – podrumima gradske uprave). Truhelki je odmah, čim su se upoznali, nekoliko dana po njegovu dolasku u Sarajevo, ponudio da odabere nešto od eksponata. Ne znajući mnogo o kustoskom poslu, ne znajući zapravo ništa, odabrao je zbirke bakrenog posuđa i oružja, te nekoliko starih novčića. Bilo bi zanimljivo znati nalaze li se ti predmeti, prikupljeni dvije godine prije nego što je muzej i osnovan, na inventarnim listama i u postavu današnjega Zemaljskog muzeja. 

Kada je 1888. otvoren Zemaljski muzej, Kosta Hörmann imenovan je za direktora, i povjereni su mu financijsko-administrativni poslovi. On se trebao brinuti o tome da muzeju ne usfali živoga novca, nužnog za stvaranje zbirke. Naime, u rana vremena sve zbirke, izuzev onih koje su pripadale prirodoslovnom odjelu, formirane su, mahom, putem otkupa. Narod je znao da Švabo kupuje svakakvu starudiju, pa su se donosile stare puške i kubure, rimske novčiće koji bi prilikom oranja iskakali iz zemlje, dijelove narodne nošnje i kojekakve turske dokumente i tapije. (Uostalom, tako je i Hagada stigla u muzej) Pritom, ljudi iz muzeja morali su se natjecati s avanturistima, trgovcima i kojekakvim izaslanicima, koji su s punim džepovima novca pristizali iz Beča, Zagreba i Đakova – od biskupa Strossmayera – u otkup bosanskih starina. I na tome je u svojim počecima Zemaljski muzej zasnovao svoju kulturnu misiju, a već pomalo i – političku ideologiju. Iako nitko od njegovih osivača – ni Truhelka, ni Hörmann, ni Reiser i Apfelbeck – nije rođen u Bosni, niti je u političkom smislu bio Bosanac, u jednom su bili jedinstveni: ništa što se u Bosni i Hercegovini pronađe ili otkupi ne smije iz ove zemlje izaći van. Iznad takvoga njihovog stava, kojeg je operacionalizirao i činio realnim upravo Kosta Hörmann, nije se mogao postaviti ni Beč, ni njihova osobna pojedinačna odanost Beču. Među njima nije bilo revolucionara ili, ne daj Bože, antimonarhista, simpatizera srpske stvari ili bosanskih independentista, koji bi etnološke ili arheološke argumente koristili u političke svrhe. 

Bosna je, iz njihove perspektive, bila novootkrivena zemlja, koja je činom okupacije postala dio civiliziranog svijeta. 

Koliko god se takav stav iz današnje perspektive doimao imperijalističkim, on je u osnivača muzeja, ali ne samo u njih, nego općenito među kuferaškim svijetom s kraja devetnaestog stoljeća, proizvodio onu najplemenitiju vrstu bosanskog patriotizma i samopožrtvovanja, koji se po prvi i posljednji put u povijesti nije pozivao niti na jednu vjeru, naciju i državu. Oni su bosanske starine štitili zbog same Bosne, i ni zbog čega drugog.

Kosta Hörmann je, današnjim jezikom govoreći, bio savršen menadžer. Opsluživao je kulturu i kulturne ustanove, osnivao časopise – tako je osnovao i Glasnik Zemaljskog muzeja – iako nije imao prethodnih kulturnih znanja i iskustava.  Baveći se menadžerskim poslovima, Hörmann je stjecao i razvijao vlastite kulturne interese. Kako je bio vrlo okretan i društven, nagodan u razgovoru i znatiželjan, uspostavljao je kontakte s vrlo raznolikim svijetom. Preko supruge, Truhelka će reći – "gorljive katolkinje", sprijateljio se s nadbiskupom Štadlerom, i kad je ovaj na užas čaršije i domaćega svijeta pokrstio jednu mladu muslimanku, gospođa Hörmann je nevoljnicu sklonila sebi u kuću. Nakon tog skandala velika muslimanska delegacija posjetila je zemaljskog poglavara, a barun Kutschera, "veliki turkofil", zauzeo se za muslimansku stvar i isposlovao da se Kosta Hörmann smijeni s položaja u vladi, i da ga se imenuje za direktora muzeja. Tako u temeljima Zemaljskog muzeja leži jedan prozelitski skandal. Pritom ne bi valjalo na osnovu toga o Hörmannu i o njegovom odnosu prema muslimanima donositi prenagljene zaključke. Taj ne samo da se nije bavio prozelitizmom na štetu muslimana, nego je svoje životno djelo u kulturi posvetio upravo njima. U godini kada je izgubio položaj u vladi i postao direktor Zemaljskog muzeja objavio je dvotomnu anatologiju Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Ta je knjiga zasluženo zadobila kanonski status unutar bosanske kulture i književnosti, i u kasnijim je izdanjima, sasvim umjesno, bila preimenovana u Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, da bi nakon svršetka naše povijesti, 2001. godine, preimenovanja poprimila groteskni karakter, pa je Hörmannova knjiga kod sarajevske Svjetlosti objavljena pod najnovijim naslovom Narodne pjesme Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Imenica Bošnjak u Hörmannovo je vrijeme imala drukčije značenje, i on je, sasvim sigurno, ne bi stavio u naslov svoje knjige, a ni u današnje vrijeme taj naslov ne obuhvaća smisao pojma o kojem knjiga govori. Ali koga još briga za pojmove... 

Tek nakon što su ga smijenili i nakratko pretvorili u kulturnog radnika, baron Kutschera i njegovi shvatili su da ne mogu bez Hörmanna. Dolazili su mu u muzej na konzultacije, u njegovoj su kancelariji raspravljani državni i zemaljski poslovi, a on je posve nenametljivo, nekako skroz prirodno, demonstrirao jedinstvenu sposobnost da u isto vrijeme radi više različitih poslova, i da funkcionira u nekoliko vrlo različitih bosanskih i austrougarskih svjetova. Za razliku od ljudi, kakvi je bilo svo mnoštvo tokom bosanske povijesti, koji su vazda gladni moći, pa halapljivo sabiru i svom imenu pridružuju brojne, međusobno spojive i nespojive društveno-političke funkcije, Hörmannu, koji je sabrao više funkcija nego itko prije ni poslije njega, do takve moći nije bilo stalo.

"Muzeji su kao i kolodvori, prolazne stanice, kroz koje prolaze hiljade i hiljade ljudi svih društvenih slojeva od najnižeg do najvišeg, od nepismenjaka do najviših zastupnika znanosti, od domaćih ljudi do prolaznika iz dalekih zemalja i naroda." Pisao je Ćiro Truhelka 1942, sjećajući se svojih sarajevskih dana. Kosta Hörmann bio je od onih ljudskim karakterom i sposobnostima najviših ljudi koji su u Sarajevu živjeli, i koji su svojim marom i znanjem podizali ovaj grad, ne očekujući da mu grad ičim uzvrati. 

Otišao je iz Sarajeva 1919. - tačnije rečeno – bio je iz njega izbačen. Kao sedamdesetogodišnjak stigao je u Beč, gdje se izdržavao vozeći se okolo na samohotki s motornom testerom. Ljudima je pilao drva za zimu. Izdržao je tako godinu i pol. Umro je 16. studenog 1921, onako kako su umirali kuferaši, revni činovnici poraženog carstva.