Vrisak iz Minska

Piše: Miljenko Jergović

Prije nekoliko večeri u, vjerojatno, svim glavnim televizijskim dnevnicima u regiji, a i šire, u svim redovnim i izvanrednim vijestima svjetskih televizijskih postaja, koje se mogu naći u paketima naših kablovskih operatera, promolio se dug i neartikuliran ženski krik. Trajao je dugih pet šest sekundi, i morao nas je prenuti ako smo u to vrijeme baš otišli u kuhinju da napravimo sendvič, ili smo upravo meditirali na zahodskoj školjki, lijeno listajući sportsku rubriku u jučerašnjim novinama. Ako smo ga tako čuli, taj krik je mogao biti izraz bola, ali više je zvučao kao glas nečije izbezumljenosti i histerije, nekoga privremenog, i ne baš jako simpatičnog, ludila, s kojim nam netko, evo, preko televizijskoga ekrana provaljuje u intimu doma.

Ali ako smo tog časa sjedili ispred televizijskoga ekrana i vidjeli sliku, doživljaj je bio različit, i bio je strašan da se strašniji u to vrijeme i na tom mjestu, u pitomini vlastitoga doma i šarenilu vlastitoga televizora, nije mogao ni zamisliti. Oblivena krvlju, u poderanoj bijeloj bluzi, očito prorešetana krhotinama bombe, ležala je žena srednjih godina na bolničkim nosilima, i urlala. Bio je to izraz fizičkoga bola, ali i potpunoga i konačnog ljudskog očaja, izazvanog, čini se, koječime što je ranjavanju prethodilo. Ta žena je vrištala, jer ju je boljelo, ali je vrištala i kao da se pokušava, tu na tom mjestu, ubiti vriskom.

Tog dana je na stanici podzemne željeznice Oktabarskaja, u glavnome gradu Bjelorusije Minsku, eksplodirala bomba, i ubila najmanje jedanaest, a ranila preko stotinu ljudi. U toj prilično mirnoj zemlji, kojom vlada diktator Lukašenko, ne postoji muslimanska manjina, bjeloruski vojnici ne sudjeluju u vojnim operacijama izvan granica svoje države, tako da se eksplozija u Minsku ne uklapa ni u globalne terorističke trendove, ni u modne trendove svjetskih televizija i novina. Time je određen jednokratni interes međunarodnih, pa tako i naših medija, za ovaj događaj. Ta eksplozija tretirat će se više kao neka bizarnost, neobična prirodna katastrofa ili vremenska nepogoda, nego kao važan i tragičan politički događaj, nešto oko čega bi se trebali previše zabrinuti svi oni koji nisu Bjelorusi.

Ali što onda, na svim našim televizorima i u svim televizijskim programima, znači ta slika ranjene žene iz Minska? Jesmo li zabrinuti za nju? Kako joj je ime? Što je po zanimanju? Ima li djece? Je li se, možda, u ponedjeljak predvečer, kada se zbila eksplozija, vraćala s posla?

Ništa o tome ne znamo. I ništa nas od svega toga ne zanima. Mi bismo htjeli da s naših ekrana što prije mine njezina slika i da što prije zaboravimo taj strašni vrisak. Ali je ispunjen cilj zbog kojega su urednici svih televizijskih vijesti emitirali ovu snimku. Dnevnik je učinjen uzbudljivijim, krvavijim i zanimljivijim. Takav već godinama nije bio, još otkada se, nakon Jedanaestog septembra, na američkim ekranima, a zatim i na ekranima svih televizija svijeta, cenzuriraju prizori masovnih stradanja, krvi, nasilja i ljudske nesreće. Vijesti su postale nedovoljno krvave da bi bile zanimljive. Urednicima vijesti i dnevnika na neki način i jest cilj da nas užasnu, jer bez užasnutosti publike i nema velikoga istraživačkog novinarstva.

Nesretna, bezimena Bjeloruskinja, manekenka je svjetskoga bola i nesreće. Takvom su je učinili urednici svih naših televizijskih dnevnika. A takvom ju je, u vrlo određenom smislu, učinilo licemjerje međunarodne politike i njezinih pravila i običaja. Manekenkom svjetskoga bola, učinilo ju je licemjerje političke korektnosti. Naime, ono što važi za nekoga Amerikanca, način na koji se prikazuju bol i stradanje nekoga Europljanina, ili ono što je primijenjeno na prikazivanje prizora strašne prirodne katastrofe u Japanu, na Bjelorusiju i Bjeloruse očito se ne odnosi. Kao da njihova krv nije ljudska i kao da njihovo stradanje nije ljudsko. Bjelorusi su, naprosto, izostavljeni i ispisani iz planetarne zajednice ljudi, obuhvaćene nizom istih televizijskih pravila.

I onda, kao što nas se ne tiče vrisak ranjenice iz Minska, ne tiče nas se ni bilo što drugo u vezi njezine zemlje. Bjelorusija je pod utjecajem Moskve, u ruskoj je interesnoj sferi, i bolje je ne zamjerati se Kremlju. Pa je tako svijet prilično mirno, bez viška protestnih nota ili masovnih demonstracija podrške onima čija se prava krše, ispratio hapšenje i izoliranje gotovo cjelokupne političke opozicije, što ga je Lukašenko proveo nakon prošlih izbora. Minsk nije jedan od naših gradova, i ništa naše nije u Minsku. Otprilike tako postupa veliki, slobodni svijet.

S prijateljem, Bjelorusom, piscem, novinarom i prevoditeljem, razmijenio sam ovih dana nekoliko sms poruka. Znate kako to ide, vidjeli ste da se nešto strašno dogodilo u prijateljevoj zemlji i u njegovome gradu, pa onda imate potrebu da mu kažete kako ste u mislima s njim. Sjećamo se, još od aprila 1992, koliko dragocjene mogu biti takve misli i poruke. U svome odgovoru, on mi kaže da je prošloga tjedna u bjeloruskim dućanima nestalo šećera i ulja. I kad su mislili da gore ne može, eto i bombe. Ne kažem mu to, ali ja mislim da bi bilo važno, da bi za nas, naše mentalno zdravlje i emocionalnu ravnotežu, bilo dragocjeno kada bi nam, nakon svega što nam se u našim zemljama događalo, nakon svih naših bombi i nakon što smo se godinama hranili humanitarnom pomoći, bilo važno što u Minsku nema šećera i ulja, i što ljudi ginu u podzemnoj željeznici. To bi nam, svakako, trebalo biti važnije od vjenčanja britanskoga prinčevskog para. I to iz vrlo egoističnih razloga: mi smo neusporedivo bliži, sličniji i srodniji Bjelorusiji, svakome bjeloruskom muškarcu i svakoj bjeloruskoj ženi, nego narodima i narodnostima Velike Britanije. Zato bi se i naši televizijski dnevnici trebali razlikovati od, recimo, britanskih.

Ako ranjena žena iz Minska nije jedna od nas, ako nije dio naše građanske i ljudske solidarnosti, sami smo na svijetu, puno samiji nego što nam se čini i u trenucima najvećega očaja.