Utopija Karla Cvilingera

Građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (treći dio)

Dva su "ugađača glasovira" u gradu. Hinko Breitweiser, sa stanom u Dobrovoljačkoj 22, i Anton Wustinger, Aleksandrova 65. Nemaju telefon. Dvojica su i gravera: Karlo Vogl iz Kralja Petra 6 i Mustafa Jamakosmanović, Bazardžani 27. Franjo Rephan iz Kralja Tomislava 19 jedini je kipar u gradu. Vjerojatno on nije akademski umjetnik, niti se uopće bavi umjetnošću. Franjo Rephan izrađuje sedrene anđele i svece, ili reljefne portrete u kamenu, na osnovu gipsanih posmrtnih maski. Njegov je posao grobljanski, unajmljuju ga katolici. U rijetkim prilikama dogodi se da mu naruče bistu kakvog uglednika ili ukrasni kipić, što će ga dobrostojeći zaručnik za rođendan darivati svojoj odabranici.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Ove 1937. godine zanat Franje Rephana je u odumiranju, pa je vjerojatno da nakon njega u Sarajevu više i neće biti kipara. Uskoro će dvadeset godina od nestanka Habsburške monarhije, a s njom i ukrasnih kipova, fasadnih ukrasa i porodičnih grobnica nad kojim se, između dva anđela, mrgodi rodonačelnikova bradata glava.

Gazi Isabegovu banju podignuta je po odluci komisije Gazi Isabegova vakufa

Jedini maseri u gradu rade u Gazi Isabegovoj banji: Jozef Bokor i Antun Petek. Tko su ti ljudi, što misle o njima njihovi sugrađani? Ne zna se, kao što se ne pamti ni gdje su rođeni, do kada su živjeli, jesu li zauvijek ostali u ovome uskom gradu, na nekome od njegovih katoličkih groblja. Jozef Bokor mogao je, po prezimenu, biti Madžar. Antun Petek možda je Zagorac ili je Čeh. Obojica imaju snažne ruke i sumnjiv libido. Maseri su nastrani ljudi u mašti čaršije, nastran je i užitak koji pružaju rano postaranim efendijama, rastežući njihove za dva broja veće kože, i piskutavoj činovničkoj gospodi, koja se pravda da ju je uštaklo, pa se nujno prepušta Jozefovim i Antunovim rukama.

Gazi Isabegovu banju podignuta je po odluci komisije Gazi Isabegova vakufa, na zemljištu nekadašnjega hamama. Nacrt građevine načinio je Josip Vancaš, gradnja je potrajala skoro godinu dana, i otvorena je u veljači 1891. Predstavljala je spoj tradicionalnoga turskog hamama i zapadne javne kupaonice. Imala je parnu i takozvanu tursku banju, te zasebne banje s bazenima, sa čak osamnaest kabina i svim potrebnim uređajima. Dvije godine po otvorenju Vakufska je komisija odlučila da se banja daje privatnicima u zakup, nakon čega je ponuda proširena i na blatne, slane i sumporne banje, s tim da su se iz sezone u sezonu pratile bečke, pariške i stambolske najnovije mode u banjanju.

Sve do kraja austrougarske vladavine Gazi Isabegova banja bila je stalno okupljalište boljestojećih Sarajlija, u početku muslimana, ali ubrzo i brojnih kuferaša, austrijskih, madžarskih, čeških činovnika, ljudi otvorenih i voljnih da prihvate lokalne običaje i užitke. U ljeto 1911. banja je temeljito renovirana i uvedena je električna rasvjeta, a dvije godine kasnije, pred sam rat, donesena su nova pravila: nedjeljom popodne u pola cijene mogli su se kupati radnici, a dvaput tjedno, za još manje novce, kupali su se i vojnici. U to vrijeme hamam polako prestaje biti prostor muške zabave i druženja, i ostaje javni higijenski objekt.

Četiri su precizna mehaničara. Karlo Cvilinger iz Aleksandrove 52 je najpoznatiji. Osim što popravlja pisaće, šivaće, računarske strojeve, primitivne dućanske blagajne i radio-aparate, Cvilinger je i svojevrsni posrednik pri kupovini svih tih strojeva i aparata. Bez provizije ili bilo kakve koristi po sebe, on građanima iz Zagreba i Beča dobavlja pisaće mašine i računala, pa čak i nalivpera svih vrsta i tvrtki. Njegova misija je prosvjetiteljska: pokušava Sarajevo preobraziti pisaćim mašinama i radio aparatima. Pati se u ovoj orijentalnoj vukojebini, nikada se nije sasvim privikao na spori ritam čaršije i na tu bolesnu sklonost ogovaranju i zavirivanju drugima u poslove, među njedra i u rasporak, pa misli da će izmijeniti Sarajevo ako ga tehnološki obrazuje i opremi. (Utopija Karla Cvilingera još jedan je nenapisani roman o Sarajevu.)

Preciznom mehanikom bave se i Elias Eisen u Kralja Petra 22, Lazar Levenštajn u Aleksandrovoj 34 (tel. 36-31) i Hinko Kranjec, Aleksandrova 32 (tel. 36-35). Elias Eisen bio je stručan za barometre i za kojekakve fizikalne uređaje, ali se , kao i ostali, bavio popravkom svega i svačega.

Izgradnjom glazbenih instrumenata bave se Rihard Elzner, Prestolonasljednika Petra 30; Franjo Ivanović, Kralja Petra 37; Stevan Seić, Kralja Petra 32; Albert S. Suzin, Štrosmajerova 6. Svi su bez telefona.

Deset je modistica u Sarajevu 1937. To nisu puke krojačice. One se cjelokupnom pojavom i izgledom svojih klijentica, uglavnom novopečenih sarajevskih gospođa, koje bi da izgledaju po mustri i najnovijoj modi iz Beča i Pariza. Od deset modistica čak je sedam Jevrejki.

Šest je dućana s miderima i steznicima

Rifka Altarac je u Prestolonasljednika Petra 35, Olga Engel u Aleksandrovoj 53, Flora Elezar u Aleksandrovoj 47, Sara Kabiljo u Aleksandrovoj 49, Elsa Manola u Aleksandrovoj 71, Marica Matić u Aleksandrovoj 81, Erdonija Finci u Kralja Petra 19, Rahela Papo u Aleksandrovoj 48/II, Ana Rikova i Ekštajn u Koroščevoj 2, Mina Škoro u Kralja Petra 11. Iako su sve u strogom centru grada, čak ih je šest u glavnoj ulici, nijedna sarajevska modistica nema telefon.

Šest je dućana s miderima i steznicima. Auguste Holländer obrt za specijalnu proizvodnju i prodaju midera drži u Jeftanovića palači. Bukas Kamhi ima dućan u Zrinskoga 2, Cipora Papo u Kralja Petra 17, Kornelija Radulović s radnjom je u Napretkovoj palači, Erna Samokovlija drži dućan u Čemerlinoj 16, Rena Suzin u Kulovića bb. Nijedno od njih nema telefon.

Jedan je preparator životinja: Vladimir Kenda iz Dobrovoljačke 55.

Četiri šeširdžije: Jovan Orlić u Aleksandrovoj 81, Ješua Perera u Aleksandrovoj 55, Rudolf Tauber u Kralja Petra 38, "Chic Parisien" u Kralja Petra 11 (tel. 37-34).

Dvojica čulahdžija: Halil Hamzagić, Čulhana 16; Zejnil Šlakovil, Vratnik bb.

Osam je dućana za kalufiranje fesova. Drže ih: Mustafa Bićakčić u Prestolonasljednika Petra 1, Mahmut Hrapović s Baščaršije 50, braća Hrapović na dvije adrese: Gazihusrefbegova 2 i Abadžiluk, Akif A. Jusić u Bazerdžanima 10, Džemal Selmanović u Prestolonasljednika Petra 1, Islamaga Vranić i sin u Predimaretu 1 (tel. 26-54), Husein Vranić u Prestolonasljednika Petra 11.

Četiri dućana za kape i šubare drže: Rifka Alkalaj, Tuzlina 10; Leon Brodski, Kralja Petra 13; David Isakov Finci, Karadžićeva 35; Stevan Vukelić, Kralja Petra 22.     

Mehmed Sokolija iz Kundurdžiluka 40 jedini je sarajevski zvonolivac.

Olga Bišof u Kraljice Marije 10/II jedina proizvodi i prodaje vještačko cvijeće.

Mehmed Sofić sarajevski je cizeler. Drugoga u gradu nema. Njemu u Prestolonasljednika Petra 32 iz Željezničke direkcije donose džepne satove marke Zenith da ugravira znak Jugoslovenskih državnih željeznica, raskošne cvjetaste inicijale i usred njih parnu lokomotivu iz čijeg dimnjaka vije dim. To su službeni satovi viših službenika na željeznici, koje će zadržati i kada jednom odu u mirovinu. Vadit će ih iz predubokih staračkih džepova, i zamišljeno palcem prelaziti preko Mehmedova cizelerskog rada. Za svaki mu je sat bio potreban skoro cijeli dan rada...

Dvojica su gravera: Karlo Vogl iz Kralja Petra 6 i Mustafa Jamakosmanović iz Bazardžana 27.

Elsa Hen, zvana Lili, u Isevića ulici 19 proizvodi i prodaje dječje igračke. Elsa Hel ležala je do zadnjeg rata na groblju Svetoga Mihovila. Umrla je 1957, u dobi od osamdeset godina. Neudana, stara cura. Godinu ili dvije pred kraj spopala ju je staračka demencija, skleroza ili senilija kako se tad govorilo, i sasvim je zaboravila naš jezik, koji je učila kao već zrela žena, u Sarajevu početkom stoljeća, tako da bi joj dovodili Franju Rejca, njegovu Olgu, ili nekog od komšija, kao prevoditelje kada bi dolazili patronažna sestra ili liječnik. Bila je pričljiva. Sjećala se korzoa u Linzu i nekoga Michaela, zvanog Mitzi, koji joj se udvarao i s kojim je zanijela tako što ju je pogledao. Ništa drugo, samo ju je pogledao. I onda je Židovka Matilda zavukla pletaću iglu i zabola je ravno u srce jednome sasvim malom djetetu. Elsu je to zaboljelo, iako srce nije bilo njeno nego djetetovo. Tako je pričala, a Franjo je prevodio. Olga bi ponešto i prešutjela, ali on je prevodio sve.

U gradu je osam knjigoveznica. Anton Böse s dućanom je u Karića 16, Vasilije Dvojnikov u Talirevića 9, Moric A. Katan u Kundurdžiluku 2, Marko Štitić u Preradovićevoj 3 (tel. 28-63), Stevo Tolpa ima dućan u Gajretovu domu, u Kralja Petra ulici, Slavko Udovičić u Krekovoj 9, Stjepan Vukadinović u Aleksandrovoj 71, dok je u Prestolonasljednika Petra 34 Zadružna knjigoveznica.

U Sarajevu 1937 je sto šezdeset osam krojača.
Pedeset četiri je specijalizirana ženska krojača.
Četrnaest je krojača rublja.
Od 168 krojača 67 su muslimani, 62 kršćani, katolici ili pravoslavni, 35 je Jevreja, a 4 su krojačke zadruge.
 Od 54 ženska krojača jedna je muslimanka (Razija Havurgić, Veliki Alifakovac 7), 33 kršćana, katolika ili pravoslavnih, 20 Jevreja.
  Od 14 krojača rublja jedan je musliman (Adem Šećerkadić, Aleksandrova 22), 4 kršćana, katolika ili pravoslavnih, 9 Jevreja.

(U procjenama vjerskih ili nacionalnih pripadnosti postoji, naravno, i  mogućnost pogreške, ali ona  je minimalna i uvijek se kreće u istom smjeru: da ponekog Jevreja greškom prepoznamo kao kršćanina.)

Krznari

Telefon ima samo jedan krojač, Šimšon Kajon iz Aleksandrove bb (tel. 20-51), jedan ženski krojač, Milan Verenčević iz Kralja Petra bb (tel. 38-25), ali nijedan od krojača rublja.

Milan Verenčević se, pored šivanja ženske odjeće, bavi i krznarstvom. Jedan je među šest sarajevskih krznara. Ostali su: Moreno Alkalaj, Štrosmajerova 3a; Milorad Grujić, Kralja Petra 33; Petar Jovanović, Kralja Petra 34; Alojz Milavec, Kralja Petra 26; Milorad Stošić, Kralja Petra 12.

U Sarajevu je sto šezdeset četiri obućara. Trideset tri je opančara i papučara. Od 167 obućara 78 je muslimana, 51 kršćanin, katolik ili pravoslavni 35 Jevreja. Tri su obućarske zadruge.

Od 33 opančara 31 je musliman, dvojica kršćana (Sveto Gavrilović iz Aleksandrove 6 i Janko Veselinović iz Aleksandrove 1)

Nijedan obućar, opančar, papučar nema telefon. Pranjem i glačanjem rublja 1937. profesionalno se bavi njih desetoro. Stanko Borić u Kralja Petra 71, Marija Zeitler na Obali vojvode Stepe 20, Dorotea Fabijanić u Kraljice Marije 10, Katica Ilijaš u Brankovoj 10, Herman Kislinger u Šenoinoj 16, Anto Pašalić u Kralja Petra 71, Eva Trenčić u Dobrovoljačkoj 2, Isidor Trenčić u Miloša Obilića 16, Ivan Vrlac u Kulovića 4, Julka Živković u Kralja Petra 24.

Salko Jažić, Mali Ćurčiluk 4 tuca kafu. Proizvodnju i prodaju soda vode drže: Hana Altarac, Nemanjina 64; Anita Landau, Podgaj 10; Stjepan Meler, Kranjčevićeva 22; Damjan Marić, Tekija 6; Mijić i drug, Terezija 53. Obrt "proizvodnja sirćeta" imaju Antonije Gec u Skenderiji 22, te Lav Stokan u Koroščevoj 22. (Tri godine kasnije ime Lava Stokana nalazimo u telefonskom imeniku za 1941. na adresi: "skijalište Betanija, Koševsko brdo, tel. 21-45". Tamo je, bit će, stanovao, a kasnije ćemo vidjeti i imao- kafanu, dok mu je u gradu, u Koroščevoj, bio dućan. Ne znamo ni dalje odakle je porijeklom bio, kada je došao u grad ili se, možda tu rodio, ali Lav Stokan nije previše brinuo kad bi mu se usirćetilo vino...)

"Vezenje ručnih radova" je u opisu posla trinaestero Sarajki i Sarajlija. Šahin Alihodžić ima dućan u Đulaginoj 6, Beti Gaon u Prestolonasljednika Petra 19, Marija Gavrilović u Gazihusrevbegovoj 28, Hamdija Hadžihalilović u Prestolonasljednika Petra 28, Helena Kraus u Štrosmajerovoj 4, Benko Kabiljo u Prestolonasljednika Petra 23, Etelka Kamenyi u Aleksandrovoj 62/I, Barbara Launer u Aleksandrovoj 43, Hilda Rudoy u Kaukčije Abdulah efendije 60, Draga Serdić u Čemerlini 30, Hašija Vreto Sudžuka u Kazazima 19, nasljednici Saliha Tahirovića u Velikom Ćurčiluku 50, Asim Vilić u Saračima 76.

Sarajevo 1937. grad je na rubu Europe, sa živim sjećanjem na dva velika imperija i dvije povijesne i kulturne epohe. Šezdeseta prolazi godina otkako se Otomansko carstvo povuklo iz Bosne, prepuštajući Bosnu Europljanima da je popravljaju kako umiju i znaju; dvadeseta je godina otkako je Austro Ugarska pošla iz Bosne, nakon što je modernizirala i iz temelja podigla Sarajevo, učinila njegove vizure europskima. Nostalgični prema svojim prošlostima, usporeni i međusobno udaljeni, ostrvljeni na komšijsku vjeru i uvjerenja, Sarajlije žive svojim sitnim i sigurnim životima. Među sobom trguju, lijepo se i uredno nose čak i ako su sirotinja, naročito petkom, subotom ili nedjeljom, to ovisi o vjeri, i zaostaju za velikim svijetom i za jugoslavenskim prijestolnicama, Ljubljanom, Zagrebom i Beogradom. Kratko pred Veliki rat grad je bio kulturno i književno središte, ali više nije.

Grad je pun vojske i žandarmerije. Vlast prepoznaje strateški značaj Sarajeva i središnje Bosne u eventualnim ratnim prilikama. Vojnici su, uglavnom, nevidljivi u svakodnevnom životu, a žandari rade svoj posao. Još je mnogo kuferaša i živ je u komunikaciji njemački jezik. Ostat će živ i nakon rata, sve do pedesetih godina, kada se katolici u većem broju povuku prema Zagrebu. Oni uspoređuju jugoslavenske oficire s onim austrijskim, pa im se iza leđa narugaju. U Kraljevini Sarajevo je manje nego što je bilo. Najveće bilo je posljednjih desetljeća austrijske vlasti. Takvo će biti, ako ne i veće, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. A onda će nastupiti propast. Ili to nije propast, nego vrijeme koje ova knjiga ne pamti.

Na rubovima grada potiho raste radnički bunt. Sjećanja na štrajkove iz austrijskih vremena. Na policiju koja na konjima rastjeruje demonstracije. Na Vidovdan 1914. Osnivaju se partijske ćelije. Za godinu dana, u ljeto i jesen 1938. u grad će se vraćati prva generacija praških studenata, redom ljevičara, koji će preporoditi kulturni život i osnovati Collegium Artisticum. Oni su većinom Jevreji, iz tradicionalnih sefardskih kuća, potomci sirotinje što se radom i marom uzdigla u habsburška vremena. Na mržnju halaše odgovaraju komunizmom.

Ali u gradu postoji skoro sve ono čega se nađe u Zagrebu, Beču, Parizu. Ako mu je do toga i ima novca, čovjek u Sarajevu može živjeti onako kako se živi na Zapadu. Neki to i čine. O njima treba pisati, njih se sjećati.

Sarajevo 1937. je izrazito jevrejski grad. To se ne da izmjeriti brojnošću stanovništva, statistikom. Jevrejski su krojači u pravilu bolji, solidniji od drugih. Jevrejski obućari prvi zakivaju moderne, gumene potpetice. Jevrejski urari bolje se razumiju u srce ure od ostalih. To je tako, i još kratko će biti. Ali 1937. čini se da nikada neće proći i da je Sarajevo sa svake strane zaštićeno svojom samoćom, zaturenošću između Europe i Azije.

Jedino Karlo Cvilinger uz pomoć stilografa, pisaćih i šivačkih mašina i radio aparata od Sarajeva pokušava načiniti svijet. Svjestan je kakva nevolja stiže, i pokušava spasiti grad.