Ulica Živka Jošila

Patnja i prijekor Žene Blaženke

Mejra, Radojka, Šefika, Blaženka. Žene koje su od 1969. do 1986. dvaput mjesečno redile stan na Sepetarevcu. Prale prozore, klofale ćilime, drotale i glancale parket; podizale kuću i izvrtale je naglavce, da tako ostane sve do sljedećeg puta. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Dolazile su vikendom. Prvo u subotu, a onda ako zatreba i u nedjelju. One su, jedna za drugom, tokom sedamnaest godina bile placebo za majčinu neurozu. Uzaludan pokušaj da se nešto popravi. Kada je u lipnju 1986. umrla Nona, minula je i potreba za njima. Majka se pomirila s neredom svoje svakodnevice, koji će se razvijati i rasti do čudovišnih razmjera, sve dok 1992. ne izbije rat. Tada je nered iz našega stana i iz naših života izašao na ulice. Nastupile su za nju godine tjelesne patnje i duševnoga smirenja.

Prvo je bila Mejra. Ona je dolazila pospremati još u kuću gospođe Hajm, u JNA ulici. Zatim se dvije-tri godine pela na Sepetarevac, pa je negdje iščezla. Ne sjećam se što se dogodilo s Mejrom. Zatim Radojka, Romkinja poderanog glasa, u šarenim dimijama. Palila je cigaretu na cigaretu. Za sebe je govorila da je muslimanka, sinovi su joj imali muslimanska imena, a ona se zvala Radojka. Nama je to bilo čudno. Njoj nije. Radojka je najduže ostala, cijelih deset godina. Nije bila uredna, ali je bila jako poštena. Nona je uvijek strahovala da bi nam žena koja posprema mogla nešto ukrasti. Tada nam se činilo kako je stan na Sepetarevcu prepun dragocjenosti. Danas vidim da nije bilo ničega. Samo Nonina penzija, u modro-sivoj kuverti, ispod šarenog papira kojim su postavljene ladice kredenca na kojem je televizor. Kuverta je ispod papira predzadnje, treće ladice odozgor. U toj ladici  uredno su složeni ručni radovi: stari konavoski vezovi, heklani končani stolnjaci tetke Lole, svečani prekrivači, stolnjaci od teškog damasta... To je najveća tajna stana na Sepetarevcu, koju ću odati tridesetak godina nakon što je Noni prestala stizati penzija, i to zbog ove priče, koja je dio neke šire, nedovršive priče o sarajevskim ulicama, trgovima, parkovima i kućama.

Nijedna Žena (tako su se zvale one koje vikendima rede stan) nije znala za kuvertu s penzijom. Ali Radojka je bila toliko poštena da je mogla i znati. Tako se onda govorilo. Noni i majci je gotovo sve oko Radojke imponiralo: to što je Romkinja a najpoštenija od svih Žena, to im je najviše imponiralo, jer se time zorno dokazivalo kako nije istina ono u što svi vjeruju. U njihovim životima bilo je važno da ne bude istina ono u što svi vjeruju. Imponiralo im je što Radojka hoda u dimijama. Komšiluk, bez obzira na vjeru i naciju, nije bio sklon Ženama koje hodaju u dimijama. Vjerovalo se da one nisu uredne kao one koje ne hodaju u dimijama, ne peru prozore tako dobro. Zbog svega toga opraštale su Radojki što bi svako malo cigaretom nagorjela namještaj, ili poklopac mašine za veš, ili dasku za peglanje... Godinama poslije rata nailazio sam na te Radojkine nagoretine. Nije to ona učinila, nego sam ja, govorila je majka godinama nakon što Radojke više nije bilo.

Šefika se kratko zadržala. Možda je samo dva-triput došla. Preudala se u Kalinovik, i više nismo za nju čuli. Ostala je blijeda, nevidljiva.

Onda se pojavila Blaženka.

Majka je sjela u našega fiću, i otišla po nju u Živka Jošila ulicu. U to vrijeme već je rijetko vozila, auto je stajao na nizbrdici pred kućom, a ona bi, čim zatreba, zvala taksi. Ali kada je trebalo ići po Blaženku, nije pošla taksijem. Činilo joj se, vjerujem, da će djelovati ozbiljnije i autoritativnije ako dođe svojim autom. Makar taj auto bio fićo. 

Ne sjećam se tko nam je preporučio Blaženku, ali znam čime je majku tako impresionirala, pa i pomalo zaplašila, da je po nju išla autom. Ili da je uopće išla po nju. Prethodnim Ženama telefonom bi se javila adresa, i one su dolazile. Blaženka je bila drugo. Majci se preko telefona obraćala sa gospođo, i govorila je nekim vrlo ceremonijalnim, nama udaljenim naglaskom, čije smo porijeklo, međutim, dobro poznavali. Blaženka je bila rodom iz Križevaca.

Srednjeg stasa, vrlo koščata žena, sva u sivom, kao redovnička iskušenica, prosijeda, frizure koju bi se najlakše dalo opisati općenitom frazom epohe - hladna trajna, ali u kojoj je, ipak, bilo i nešto što je vrlo karakteristično za određeni društveni sloj. Ako ste, prolazeći pokraj Katedrale ili Crkve svetoga Josipa, krajem oka vidjeli svijet koji ulazi na nedjeljnu službu Božju, mogli ste vidjeti redom baš takve frizure. Bio je to znak neke posebne građanske i katoličke urednosti nekoga periferijskoga i prigradskog Sarajeva, koje se uvijek osjećalo prikraćeno u odnosu na druge, na muslimane, pravoslavne i komuniste - a komunisti su iz te perspektive opet bili muslimani i pravoslavni. U neka vremena postojali su ozbiljni razlozi za takav njihov osjećaj, pedesetih, još i šezdesetih godina nije bilo najugodnije preostalim sarajevskim katolicima. Em su bili najmalobrojniji, em se samo njima - a ne po bratsku: i njima i muslimanima - tovarila odgovornost za ustaške zločine, da bi se sedamdesetih, pogotovu osamdesetih prilike popravile, i nakratko je, sve do rata, uspostavljena nekakva međunacionalna i vjerska harmonija. Međutim, njihovi osjećaji razvijali su se suprotnim tokom: bili su sve prikraćeniji, nesretniji i zazorniji prema komšiluku, i sve su svježije bile njihove uspomene na 1945.

Ničije dijete

Blaženka se savršeno srodila s tim svijetom i njegovim osjećajima, iako mu izvorno nije pripadala. Doselila se iz Križevaca prije osamnaest godina, s šestomjesečnim dječakom u naručju. Sarajevska Pieta, sišla je iz vlaka na novome sarajevskom kolodvoru, koji, za razliku od drugih kolodvora nije prolazan, nego je čeoni: tu kraju stižu sva putovanja.

Došla je bježeći od sramote što je rodila vanbračno dijete. I to je jedini razlog njezinog doseljenja u Sarajevo, grad koji se iz njene perspektive činio najudaljenijom tačkom na zemlji, onom do koje neće doprijeti njena sramota. I doista, vjerojatno nitko ne bi ni znao, nikoga ne bi bilo briga, da sama Blaženka nije okolo išla s tom stigmom na grudima i na čelu. Njoj se u svakom pokretu vidjelo, u svakoj riječi joj se čulo, na obrazu joj je pisalo da je na svijet iznijela kopile. Ničije dijete.

Taj njen sin išao je u Mašinsku školu. Propadao je razred za razredom, bio bijesan i ogorčen. Svatko koga bi Blaženka samo jednom pogledala onim svojim pogledom punim prijekora, znao bi što mu je.

Imala je kožu bijelu, tanku kao cigaret papir, tako da su joj se vidjele modre i crvenkaste žilice. Pucali su joj kapilari po licu, pogotovo zimi, kada bi stisnuo mraz. Bila je bijela, kao da nikada nije vidjela sunca.

Oko vrata, na tankom, jedva vidljivom lančiću nosila je križ, ne veći od nokta na malom prstu. Ali tako da se uvijek dobro vidi. Zlatan križ na plavkastoj-bijeloj koži, a nad njim prijekoran svevideći pogled. Nisam razumio suodnos križa i pogleda. Možda ga ne razumijem ni danas, ali znam da u njemu nešto važno i sudbonosno. Toliko sudbonosno da život, možda, potekao drugim tokom da sam razumio ono što Blaženka pokazivala.

Bila je spora i temeljita. Nikada ništa nije dovršila.

Došla je na Nonin sprovod. Jedina je znala što treba činiti za vrijeme vjerskog obreda. Asistirala je svećeniku, križala se i sve nas je prijekorno gledala. Njih dvoje, velečasni u crnom i ona, izdigli su se nad nama kao da će uzletjeti u nebo, dok su grobari Nonu zakopavali žutom ilovačom Bara. Da nije groblja, tu bi, možda, bila ciglana, pomislio sam. I ta me je misao oslobađala sudjelovanja.

Nekoliko mjeseci kasnije stradao je Blaženkin sin.

Kažu da se napio, i uskočio u tramvaj. Uhvatio se za rukohvat, ali tako da bude s vanjske strane vrata. Visio je na stepeniku dok je trojka za Ilidžu jurila niz Alipašino. Zatvorio je oči i puštao da mu vjetar hladi lice. Prolazili su metalni stupovi, prvi, drugi, treći. Ljudi su iz tramvaja zaprepašteno gledali. Poskakali su sa sjedala, vikali su, ali on ih nije čuo. Bio je vani.

Glavom je u punoj brzini udario u banderu.

Tako je Blaženka ostala bez sina.

Jedni su govorili da je bio pijan, drugi da je to bilo samoubojstvo. 

Tako je Blaženka pokopala svoju sramotu.

Majka je otišla na sprovod. Poslije je pričala kako je bilo, ali ja to nisam htio slušati. Blaženku više nikada nisam vidio, ali sam o njoj često mislio; postala je važan znak u mom životu.

Živko Jošilo i njegov brat u Sarajevu već dugo nemaju nikoga svog, i ništa njihovo nije, osim imena iz sjećanja na jednu ulicu, koju će neki cinični Novosarajlije nazvati - Ložionička. 

Vidio sam njenu bijelu prozirnu kožu, križ oko vrata, i onaj njen prijekorni pogled, bezbroj puta sam ga na sebi osjetio dok bi me po zagrebački ulicama šibali prepoznavajući pogledi žena, koje su u meni vidjele antikrista, bezbožnika, Jugoslavena, samog nečastivog. Sve te grešne katolkinje, vjerne Hrvatice, koje su za svoju djecu i za milu nam domovinu spremne dati sve, bile su sabrane u jednome jedinom licu, u tom nazubljenom i neprijateljskom skeletu, presvučenom kao flis papir tankom kožom, koja nikada ne tamni, toliko je u samoj svojoj suštini čista. U njenoj patničkoj čistoti, samoprijegoru i spremnosti na žrtvu sadržana je priroda tog svijeta, kojemu je i danas veća sramota donijeti na svijet nezakonito dijete, nego istom tom djetetu rascopati glavu o električni stup.

Volio bih da nikada to nisam naučio, i da mi Blaženkino lice ne igra pred očima. Tolike sam već zaboravio, tolikih se lica ne sjećam, gube mi se već u sjećanju slike onih koje sam volio, ali Blaženku ne zaboravljam.

Stanovala je u jednosobnom stanu koji je dobila od grada. Dvatriput sam s majkom došao do njenih vrata. Iznad špijunke stajala je pločica s prezimenom. Kada bi otvorila osjetio se uvijek isti vonj: plavi radion i zaprška.

Ime Živka Jošila njom mi je obilježeno, tako da o ovom sarajevskom bravarskom šegrtu, mladom komunistu i Srbinu ne mogu misliti drukčije nego kroz Blaženku. Ne pamtim kako joj se zvao sin, ali kao da se zvao Živko Jošilo. Tako je u mojoj glavi.

Bila je to ulica koja je presijecala grad nadvoje. Dugo se, možda i cijelih dvadeset godina, na tom mjestu, duž njene trase, završavalo Sarajevo. U blizini je stara željeznička stanica, željeznička radionica u kojoj je radio i Živko Jošilo, slijepi kolosijeci puni starih natrulih vagona. Čak i danas, pedesetak godina nakon što kolosijeka ni stanice više nema, četrdesetak godina nakon što je nestao i stari željeznički nadvožnjak na Čengić Vili, ova je ulica zadržala nešto od duha periferije. 

Živko Jošilo bacao je 1938, skupa s Ratom Dugonjićem, komunističke letke po Sarajevu. Ustaše su ga uhitili u kasno proljeće 1941, prije nego što je i formiran logor  u Jasenovcu. Odveden je prema Gospiću, vjerojatno zaklan i bačen u jamu, skupa s bratom Dušanom. Nad njihovom smrću širi se posvemašnji zaborav. U Sarajevu već dugo nemaju nikoga svog, i ništa njihovo nije, osim imena iz sjećanja na jednu ulicu, koju će neki cinični Novosarajlije nazvati - Ložionička. 

Na dnu ličke jame začuđeni leže kosturi braće Jošilo. Čude se što je tim ženama, zašto ih tako gledaju, kao da su im njih dvojica nešto krivi?