Ulica doktora Stjepana Tomića

Ime u knjizi krvavih korica

Među onih nekoliko predmeta - džepni sat, zahrđali đački stilograf, knjiga o Paulu Valeryju, kipić svetoga Ante u metalnoj futroli...- koji su dotrajali do mene, a pripadali su ujaku Mladenu, nalazila se knjižica s imenom pisca Henri Barbusse i naslovom Le Feu. Na titularnoj stranici u podnaslovu je stajalo "Journal d'une escuoade", a iznad toga, u desnom uglu, krasopisom u modroj tinti: prof. Stjepan Tomić. Bila je to, među srpskohrvatskim, slovenskim i njemačkim, te ponekom talijanskom, jedina francuska knjiga u kućnoj biblioteci. Krvavo crvenih platnenih korica, s utisnutim teškim crnim slovima, godinama se istovremeno pojavljivala na različitim policama i u raznim dijelovima stana na Sepetarevcu, kao da je živa i ima moć bilokacije, koja se u vatikanskim kauzama prihvaća kao važan dokaz svetosti. Mnoge su druge knjige u međuvremenu izgubljene, nestale su ili nam ih nisu vraćali oni u koje smo nekada imali povjerenje a sad ih se više ne možemo sjetiti, dok je ona ostajala tu, na oku i dohvatu ruke, knjiga koju nisi mogao čitati jer nisi znao francuski, i koja te nije ni toliko zanimala da obilaznim putem nešto saznaš o njezinu sadržaju. U vrijeme kada si ti išao u školu, ime francuskoga novinara i romanopisca, člana komunističke partije Henrija Barbussea više nije bilo važno. Ako si kad i čuo za njegov najslavniji roman, moćnoga naslova "Oganj", nisi ga mogao prepoznati u pitomoj, jedva čujnoj francuskoj riječi "Le Feu". Tu knjigu, podnaslovljenu kao "Dnevnik jedne kaplarije" konačno si pročitao početkom novoga vijeka, dok su ti i otac i majka u Sarajevu još bili živi, u izdanju Kraljevske Zemaljske tiskare u Zagrebu 1919 i ediciji Zabavne biblioteke, urednika Nikole Andrića. Bila je to razorno moćna i živa evokacija Velikoga rata, knjiga uz koju ti je sinulo što bi moglo značiti francusko "Le Feu". Telefonirao si majci, molio je da pronađe francusku knjigu, tu je negdje u neredu svih naših knjiga, i pročita ti ime kojeg se nisi mogao sjetiti, to obično hrvatsko i sarajevsko: prof. Stepan Tomić.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Stjepan Tomić je Mladenu predavao matematiku i fiziku u nižim razredima gimnazije. Kada je 1937. profesor predložen za premještaj ili otpust iz državne službe, skupa s grupom naprednih lijevih nastavnika Velike muške gimnazije, koju ćemo mi kasniji nazivati Prvom gimnazijom, Mladen Rejc bio je četrnaestogodišnjak, pred malom maturom, koje će biti oslobođen jer je sve razrede prolazio s "odlikom". Prije kraja školske godine, na proljeće, poslije polugodišta, profesor Tomić premješten je u Veliki Bečkerek (današnji Zrenjanin), tako da je knjiga Henrija Barbussea "Le Feu" ostala Mladenu. Je li Tomić knjigu darovao učeniku, ili ju je samo pozajmio, a mladić je u onoj strci nije vratio? Može biti i jedno i drugo. Sigurno je, međutim, da je vjerovao Mladenu, dajući mu knjigu koja se u Kraljevini Jugoslaviji često znala naći na listama zabranjenih ili barem sumnjivih djela, temeljnih policijskih dokaza nečije komunističke agitacije. Snubio je dječaka za ideje slobode i komunizma. Umiješao se u njegovu sudbinu, ne sluteći da bi mu na taj način, možda, mogao spasiti život. Da je temeljitije pročitao "Le Feu", taj antimilitaristički književni manifest, ili da je, možda, bolje znao francuski, moj ujak Mladen ne bi se odazvao vojačenju u njemačku vojsku, i ne bi u kasno ljeto 1943. pao kao neprijateljski vojnik. Ili bi, isti kakav je bio, pao na nekoj svojoj Sutjesci ili Neretvi, s crvenom zvijezdom vodiljom s unutrašnje i vanjske čeone kosti?

Kome je u ovome gradu bio dužan?

Međutim, ni učenik ni njegov profesor matematike nisu imali sreće. Pali su, pošto su, kao u onoj pjesmi, bili skloni padu.

Bila je nedjelja kada su Nijemci 6. travnja 1941. napali Jugoslaviju. Profesor Stjepan Tomić tada je, očito, imao samo jedno na umu: da se vraća u Sarajevo. Zašto? Tko ga je čekao tu, kome je u ovome gradu bio dužan? Nije bio Sarajlija, nego Jajčanin, i već su mu bile četrdeset četiri. Je li, možda, putovao po odluci Partije? To je malo vjerojatno, jer ni Partija nije tako munjevito odlučivala, da bi ga poslala tamo gdje će već sljedeće nedjelje pasti mrtav. U nedjelju 13. travnja Nijemci su, prije nego što će početkom tjedna ući u grad, žestoko bombardirali Sarajevo. Je li to bio izraz njemačke pedanterije, ili želja da se Jugoslaveni do kraja ponize, ili su, naprosto, Sarajlijama utjerivali strah u kosti, tek grad nije nitko branio, i za ovo bombardiranje nisu postojali vojnički razlozi. Profesora Stjepana Tomića avionska bomba je ubila u blizini Austrougarskoga vojničkog groblja. Ubila ga je našim riječima - kod Lava.

Malo je vjerojatno da bi slučaj mogao udesiti da se profesor i njegov bivši učenik, koji je sad bio pred velikom maturom, susretnu u tih nekoliko ratnih dana otkako je Tomić doputovao iz Velikog Bečkereka. Koliko mu je, uopće, trebalo da doputuje u tom ratnom kaosu, kada su željeznice iskočile iz voznih redova, izmjenjivale su se vlasti i države, jedno izvanredno stanje zamjenjivano je drugim? Doputovao je najranije u četvrtak? Ili u petak? Ili je došao u subotu, taman da stigne na svoju bombu...

Na dan 24. srpnja 1962. bio je utorak. Najvažnija promjena koju je za tebe donijela epoha Interneta tiče se kalendara. Lako vidiš koji je kad bio dan u tjednu, pa ti se učini kao da si s Internetom korak bliže vremeplovu, i vremenu na koje si baždaren. Tog utorka, 24. srpnja 1962. Skupština Općine Centar donijela je "posebno rješenje" kojim se ulica "Ispod mrtvačnice" prezvala imenom doktora Stjepana Tomića, predratnoga profesora matematike, fizike i filozofije u Prvoj gimnaziji. Time je i mjesto na kojemu je profesor poginuo ponijelo njegovo ime, tako da poslije netko može reći kako je doktor Stjepan Tomić pao smrtno ranjen u Ulici doktora Stjepana Tomića. To su predlagači, vjerojatno, i imali na umu, kada su ovu ne baš tako kratku, ali sasvim neuglednu sarajevsku ulicu, između ulica Moše Pijade i Hasana Brkića, nazvali po njemu.

Prometnica koja vodi ispod velikoga i prostranog bolničkog centra, koji je u vrijeme svoje izgradnje bio pravo čudo bolničke, ambijentalne i parkovne arhitekture, nastajala je kad i prve koševske klinike i sanatoriji. U plan grada prvi je put ubilježena 1882, ali će proći desetljeća prije nego što se s druge strane ulice, nasuprot bolničkoj ogradi, pojave prvi kućni brojevi. Narod ju je, međutim, prozvao "Ispod mrtvačnice", jer je od svakog lječilišta, ambulante i oporavilišta mrtvačnica Sarajlijama bila veća i važnija. A važnije je uvijek ono oko čega se može isplesti priča, pa još ona konačna i defitivna priča, u čiju autentičnost nitko neće posumnjati, i koja će se pripovijedati s autoritetom smrti, jedina sarajevska priča za koju neće ni biti važno je li istinita, ili je nadopričana i izmišljena. Problem s ulicom koja je ponijela ime "Ispod mrtvačnice" javit će se tek kada izniknu prve kuće s adresom "Ispod mrtvačnice" Koliko god takva adresa djelovala mistično i privlačno u nekoj kafanskoj priči, nije bilo Sarajlija koji bi htjeli da im kao adresa stanovanja u ličnoj karti, recimo, piše: Ispod mrtvačnice 17a.

Valja požuriti da bi se stiglo

Nisi povezivao ime ulice, kojom si često pješačio kada bi išao ocu u bolnicu na očinske razgovore i po džeparac, s imenom, koje je ispisano tintom u crvenoj knjizi "Le Feu". Kada bi ugledao ploču Ulica doktora Stjepana Tomića, svaki put nakratko bi pomislio da je Stjepan Tomić bio liječnik na Koševu. I da te je ikad, sve do konačnog preseljenja iz Sarajeva i do nestanka tvoga grada, netko upitao tko je bio doktor Stjepan Tomić, ti bi mu s uvjerenjem rekao: slavni sarajevski liječnik. Da nije tako slavan, ne bi imao svoju ulicu. I još tako dugu, jednu od općenito dužih i monotonijih sarajevskih ulica. Bez ijednog izloga, bez ulaza, haustora, kafane, Ulica doktora Stjepana Tomića služi tome da se u dane velikih utakmica njome ubrzano pješači na putu prema stadionu, ili jednako žurno, na povratku s Koševa. Tom ulicom nikad se nije moglo ići nogu pred nogu, jer bi se hodaču činilo da gubi vrijeme, da mu hodnja predugo traje, i da je svaki minut u Ulici doktora Stjepana Tomića izgubljen minut jednoga ljudskog života. Valja požuriti da bi se stiglo. Valja požuriti čak i ako ti se nigdje ne žuri. Valja požuriti, kao što je profesor Stjepan Tomić iz Zrenjanina žurio u Sarajevo, da se susretne sa svojom smrću...