U Bosni je danas sve kako je Karadžić htio

Nijedan čovjek na moj život nije imao takav utjecaj kao Radovan Karadžić. On je odredio gdje ću živjeti – ili preciznije: gdje neću živjeti – odredio je osjećaje, svjetonazor i karakter ljudi koje ću zbog njega napustiti, odredio je što ću, kada i koliko o njemu misliti. 

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Da nije bilo njega, danas bih bio drukčiji čovjek. Pa iako nije bio središnja figura u tom ratu, ni vrhovni komandant zlih svemirskih trupa, on je, iz osobne perspektive govoreći, glavni i najgori. Tako je u mom životu, vjerujem da je tako i u naraštaju onih koji su se u isto vrijeme rađali i odrastali u Bosni i Hercegovini, ali svejedno ne bih govorio u njihovo ime. Nakon što se svedu naši privatni računi s poviješću svakome će ostati da kaže, ili da pomisli, što je njemu Radovan Karadžić.

Vjerojatno nema svjesnog građanina te zemlje, onoga koji je 1992. imao više od sedam godina, da nema svoje čvrsto zakovano mišljenje o njemu. To mišljenje umnogome zavisi od onog što sugeriraju podaci iz rodnoga lista onoga koji misli. Muslimani (danas Bošnjaci) i Hrvati o njemu misle zlo, Srbi o njemu misle dobro. Ali to je generalna podjela, koja nikada nije do kraja tačna. Osim toga, to je podjela za javnost, za ono što će se govoriti po ulici i u birtiji, za ono što će se izjavljivati po novinama. Uistinu je malo drukčije: osim što mnogi Srbi o Radovanu Karadžiću misle s gorčinom i osjećajem duboke nesreće, jer se jasno sjećaju svojih života i svojih osunčanih glava prije nego što ih je on lično smračio, itekako će se naći Bošnjaka i Hrvata koji će o njemu misliti dobro. Recimo, prije više je godina, piše u novinama, bivši reisul-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine primijetio da nitko za islamizaciju Bosne i Hercegovine i emancipaciju muslimana nije toliko učinio kao Radovan Karadžić svojim zločinom. Mislite da novine lažu? Može biti i da lažu, ali ako je u pitanju laž – nisu je ovom prigodom smislili ni Srbi ni Hrvati. Smislili su je muslimani, Bošnjaci, jer je netko povjerovao, makar i u hiperboli i u ciničnoj prispodobi, da je Karadžić sve čineći zlo učinio nešto dobro. Na kraju krajeva, tko god vjeruje da je nacionalizam u Bosni i Hercegovini dobar, i da je dobro ono što ljudi osjećaju jedni za druge, a da je loše i krivo sve ono što su osjećali nekad, ili što se pretpostavlja da su osjećali nekad, dobar mu je Radovan Karadžić. On je tvorac današnjeg svijeta. 

Nije današnja Bosna i Hercegovina čedo Dejtonskog sporazuma: nju je ovakvu kakva jest stvarao i stvorio Radovan Karadžić.

Što četrdeset godina zatvora znači za tu zemlju, a što znači za njezine građane svih triju vjera, te za njezinu rasutu djecu, koja danas živi po amerikama i australijama? S jedne strane, on je osuđen za nekakav zločin, ali mi zapravo ne znamo kakav. Osim što nismo pročitali presudu – jer presuda još uvijek nije ni napisana – nejasno je kako to da on bude osuđen na četrdeset godina, a da su neki drugi ljudi osuđeni na doživotnu. Kako su general Tolimir i pukovnik Beara mogli biti krivlji od njega ako im je on bio predsjednik i vrhovni komandant? Za pravnike, vjerojatno, postoji razložan odgovor na ovo pitanje, ali za ljude koji presude omjeravaju argumentima vlastitog života i neke imaginarne, zamišljene pravde, ta stvar nikako nije jasna. Nije pitanje zar je itko krivlji od Karadžića, nego je pitanje zar je Karadžić i od kog neviniji?

Ali kakva god presuda bila, već unaprijed se znalo da nitko njome neće biti zadovoljan. Ali ne zato što ne postoji kazna koja bi obuhvatila sve ono što je učinio Radovan Karadžić, nego zašto što nije stvoren svijet u kojemu bi se jasno podrazumijevala njegova krivnja. Njemu je suđeno, a da nije poražen. Njemu je suđeno, a da zapravo i nije rečeno da je loše sve ono što je učinio, i nije stvoren svijet suprotan svijetu koji je pokušavao stvoriti. Suđeno mu je, a sve je u Bosni baš onako kako je on htio. Ne samo u Bosni: eno i Europe, eno Bruxellesa, Ankare, Istanbula i Pariza, sve to izgleda upravo onako kako je Radovan Karadžić 1992. želio da bude. Pa kada se on, kako čujemo, zgrozi presudom, kada se zapita vide li oni koji su mu sudili zločin u Bruxellesu, možemo mu prvi put vjerovati da je iskren i da stvarno tako misli i osjeća. U njegovoj glavi sve to je dio jednoga istog sudskog procesa, i jednoga istog niza događaja, započetkog u ožujku 1992, ubojstvom staroga svata na jednoj srpskoj svadbi na Baščaršiji, koji se nastavio opsadom Sarajeva, komadanjem Bosne i Hercegovine, etničkim čišćenjem i genocidom, Prijedorom, Bratuncem, Srebrenicom, da bi se zatim refokusirao na New York, i rušenje Svjetskoga trgovinskog centra, pa na Afganistan, Irak, Siriju, i na sve ono što danas svud u svijetu traje.

Ljudi imaju problem s presudom Karadžiću zato što žive u zemlji kojom vlada Karadžićev duh, ili su iz te zemlje po Karadžićevom duhu potjerani. Javni Srbi tu presudu doživljavaju kao poniženje, kao kolektivni krimen, stigmatiziranje cijeloga svog naroda, dok javni Bošnjaci u njoj ne nalaze zadovoljštinu: em je samo četrdeset godina, em nije rečeno da je posvuda bio genocid. Što misle privatni Srbi i privatni Bošnjaci, to je već druga stvar. Velika je razlika između onoga što se javno govori i što se privatno misli. I to je, u velikoj mjeri, učinak povijesnog nedjela Radovana Karadžića.

Prema ovoj presudi on više nikada neće biti slobodan čovjek. Tako to izgleda iz legalističke perspektive. Tako to izgleda ako povjerujemo da su slobodni oni kojima je Karadžić preuredio živote. Ako su slobodni ljudi koji žive u današnjoj Bosni, ako su slobodni oni koji žive po bosanskim dijasporama, onda Radovan više neće vidjeti bijela dana. Svatko za sebe neka odgovara je li mu ovo sloboda. Ali dok on sa svoje četrdesetogodišnje robije bude gledao u Bosnu i u Europu, dok u novinama bude čitao o svim budućim terorističkim napadima i o ratovima koje će Zapad voditi po muslimanskom svijetu, on će se osjećati slobodno. I osjećat će istu onu moralnu superiornost, koja truje srca sunarodnjacima njegovih žrtava. Samo što Karadžićeva moralna superiornost neće biti posljedica kolektivne autohipnoze, nego vrlo osobnog, individualnog doživljaja svijeta i sebe u svijetu.

Pola Bosne bit će otrovano njegovim zločinom, dok će druga polovica biti otrovana žrtvom njegova zločina. 

Nema izlaza ni za jedne ni za druge. Jedni Karadžićev zločin prihvaćaju kao svoj vlastiti, i spremni su ga pravdati i relativizirati do kraja svijeta, drugi žrtvu svojih sunarodnjaka prihvaćaju kao svoju vlastitu, kiteći se njome kao nekim specijalnim, najvećim ordenom. Ne zna se kome je gore, ne zna se tko je gore osakaćen i unakažen, ne zna se koga je Karadžić teže nagrdio, i u odnosu na koga je Karadžić na svojoj četrdesetogodišnjoj robiji slobodniji.

Pred izricanje presude dao je intervju BIRN-u (Balkan Investigative Reporting Network). Govorio je o sebi i o svojim očekivanjima. Rekao je: “Znam šta sam htio, šta sam uradio, čak i o čemu sam sanjao, i ne postoji razuman sud koji bi me osudio.” I još da je njegova “stalna borba za očuvanje mira, sprečavanje rata i smanjenje patnji svih ljudi bez obzira na vjeru predstavljala uzoran trud vrijedan poštovanja”. Svi drugi su načeti ratom, načeti zločinima koji su počinili, svi drugi su ranjeni i opustošeni, samo je Radovan Karadžić isti onakav kakav je nekad bio. Vratio se svojoj predratnoj retorici, unutrašnjem miru i eleganciji – baš kao da je sugovornik za večerom haških sudaca i tužitelja, a ne njihov optuženik – i ništa ga neće u tome poljuljati. Takav je i nakon izricanja presude, kad zavapi nad događajima u Bruxellesu. I to je, možda, najmučnije u cijeloj priči. S time se, opet sasvim privatno, teško mogu nositi oni kojima je Radovan iz temelja preuredio živote, učinivši ih lutkama u vlastitom igrokazu. Možemo li izaći van iz njegove lutkarske predstave?

Pred kraj intervjua Karadžić kaže da ostatak života kani provesti sa svojom obitelji i baviti se pisanjem: “Politika mi je oduzela dvadeset pet godina života, što znači najmanje pet do osam knjiga.” Od obitelji, kako sad stvari stoje, ipak neće biti ništa. Ali ostaje mu pisanje. I to je dobro. Čitao sam njegove pjesme za djecu i odrasle, kao i roman Čudesna hronika noći za koji kaže da ga je pisao dok je bio “na standbyu u planinama”, skrivajući se od Haaga. Umirujuće je na čitatelja djelovala ta knjiga, u kojoj se, kao literarno najizrazitiji motiv, javljaju prizori Sarajeva, ugao Vase Miskina ulice i Strossmayerove. Slab pisac, sitan i nedarovit, a tako ambiciozan i željan priznanja, Radovan Karadžić se smanjuje i od mračnog demjurga svih naših života i sudbina najednom biva onaj koga je lako nadvladati i zaboraviti. Samo jedan u nizu loših, nemotiviranih i frustriranih pisaca, koji bi dušu dali za jednu dobru rečenicu, za jedan istinit i dobro sročen stih. Ali uzalud im: njihova je robija doživotna. Književnost je stvaranje svijeta nanovo. Radovan Karadžić neće stvoriti nijedan. Književnost je jedini njegov zatvor.