Tetoviranje duše

Radiosarajevo.ba
Tetoviranje duše


Piše: Miljenko Jergović

Kada smo se ovoga ljeta zbog neljudskih vrućina svi poskidali, najednom sam se zatekao usred tetoviranog mnoštva. Muški i ženske, stranci i domaći, urbani i ruralni, viša klasa i sirotinja, oni koji na plaži čitaju knjige i oni koji bi da se doživotno odmore od čitanja, bili su prekriveni raskošnim tetovažama, višebojnim grafikama koje im prekrivaju ramena, pa se spuštaju niz leđa i gube se tamo negdje, u intimnim predjelima i u dušama koje mora da su, također, ostale tetovirane, nakon što su im tako pažljivo, na svakom centimentru kože, tetovirana, iscrtana i oslikana tijela. Bjelina muških i ženskih tijela – koja se po najnovijim uputama dermatologa čuvaju agresivnih sunčevih zraka – sada je pokrivena tajanstvenim ornamentima pacifičkih plemena i naroda, sibirskim i latinoameričkim šamanskim znakovljem, simbolima japanskih mafijaških loža, ilustracijama s naslovnih stranica fantasy literature, floralnim apstrakcijama, nalik na bršljane i povijuše, koje su nekad prekrivale fasade starih austrougarskih vila u predgrađima, a može se na tim grudima i ramenima vidjeti i portreta, obično kakve pop-kulturne ikone, Chea ili Marilyn Monroe, izbockan prema davno prihvaćenoj matrici, vještom rukom nekoga od mnogobrojnih velegradskih tatuera. I još bi se štošta vidjelo po tim čvrstim i mišićavim muškim i ženskim tijelima, samo da pomalo ne strepiš od posljedica.

Naime, u današnjemu svijetu, kada ljudi od svojih tijela čine razna čuda, gledanje se često doživi kao uvod u nasilje, ili nasilje samo, kao nešto nepristojno, što će poniziti gledanog ili gledanu. Tako su tetovaže, danas, jedine slike koje baš i nije pristojno gledati u slučaju da niste intimni s eksponatom.


Sve strepi da bi ga neko mogao zašarati

Možda je i ranijih godina svijet već bio tako istetoviran, ne znam, vjerojatno jest, ali ja nisam gledao oko sebe, ili ljeta nisu bila tako vrela, pa da se ljudi toliko poskidaju. Ali u odnosu na vrijeme naše tranzicijske mladosti, u odnosu na kraj osamdesetih, a onda i na drugu polovinu devedesetih, kada smo ponovo primjećivali svijet oko sebe, pa sve do prije pet-šest godina, kada smo – generacija rođenih u šezdesetima – ušli u srednje godine i u onu dob koja je, barem u nas na Balkanu, konzervativna i protivna svim novim trendovima, u odnosu, dakle, na vremena koja, danas, dok svoju glupost skrivamo iza staračkih poza, smatramo povlašteno svojim vremenima, kao da je nastupila epoha tetoviranih.

Čovjek bez tetovaže je kao list papira iz bilježnice za geometriju. I sve strepi da bi ga netko mogao zašarati.

Možda je tetoviranje započelo kao moda i trend, ali nakon što tetovaža prekrije pola obrijanih muških grudi i cijelo rame, nakon što ala iz keltske mitologije zijevne i palacne crvenim jezičkom s butine kakvoga veličanstvenog ženskog androida, baš s onih predjela na kojima su u normalnih žena uzbibane nakupine celulita, promatrač shvati da to ne mogu biti mode, ni trendovi. Tu se, naime, radi o vječnosti. Mode su sezonske, trendovi su, možda, višesezonski, stilovi potraju i nekoliko desetljeća, ali tetovaža na onoj curi, koja je od maloga nožnog prsta pa do vrha tjemena oslikana nekim polinežanskim ornamentom, trajat će najmanje onoliko dugo koliko ta djevojka, žena, zrela gospođa i starica bude živjela.

Jednom, jednoga dalekog dana, jedan će učeni profesor antropologije, u staračkome domu, negdje kod Samobora, udvarati toj dami, pa će joj odgonetnuti što to piše na njezinom tijelu. Ona to, naime, nije znala. Velika većina tetoviranih nema pojma o značenjima svojih tetovaža. A zašto bi i morali znati? Kao da papir zna što to na njemu piše.

Nepopravljivo i nepromjenjivo

Kada vidim raskošno tetoviranog muškarca, a naročito ženu, osjećam strahopoštovanje. Instinktivno, oni su za mene autoritet. Ne govorim o curicama i dječacima s dvije-tri uglavnom sakrivena crteža, niti o onima koji su na nožnom listu istetoviraju leptirića ili Diega Maradonu, nego o onima koji se iscrtaju dobar komad sebe. Oni ulijevaju poštovanje, jer čine nešto što je, uglavnom, nepopravljivo ili nepromjenjivo. Rodio si se bez tog stoglavog japanskog čudovišta na leđima, ali ćeš umrijeti s njim. Neobično je učiniti nešto za što znaš da je za cijeli život. Neobično je tetovirati se i imati djecu.


Plod je moguće pobaciti.

U nekim slučajevima, pri kasnom otkrivanju fatalnih malformacija, već vrlo razvijeni plod se u majčinoj utrobi usmrćuje injekcijom, ravno u srce.

Moguće je, kažu, izbrisati tetovažu, ako je izbockana u posljednja dvadeset četiri sata. Postupak je, na žalost, vrlo bolan: u tetovirano mjesto utrljava se krupna morska sol.

Teško je promijeniti ono što je stvoreno da bi nas nadživjelo. Lijepo je i dobro je tetovirati se, kao što je lijepo i dobro roditi dijete, ali moraš biti siguran.

U tome leži razlog mog strahopoštovanja za tetovirane. Kao i za one koji djecu ne rađaju iz bioloških, običajnih, društvenih i statusnih razloga. Ili zbog nepromišljenosti. Imam poštovanja prema svakome tko se usuđuje sagledati ostatak svoga života.

Epoha tetoviranih, htjeli oni to ili ne, mislili oni o tome ili ne, epoha je ljudi koji u ovom trenutku, dok ti o ovome misliš, kod tatuera u prvome susjedstvu donose odluke koje se tiču vječnosti. To što će biti sad, bit će zauvijek.

Robijaši i JNA

A opet, možda to i nije toliko ozbiljna stvar. Naime, s jednakom sigurnošću s kojom se danas ta lijepo razvijena mladost tetovira, naše su bake na Barama i Mirogoju, na Boninovu i na malenim grobljima varošica po unutrašnjosti kupovale grobna mjesta, za sebe i za staroga, pa bi žive i zdrave s klesarom ugovarale svoja vječna počivališta od crnoga ili bijelog mramora, s križem ili bez križa, te s njezinim i njegovim imenima i prezimenima, uz koje bi stajala godina rođanja i crtica. I onda bi zaljubljeno zurile u te svoje nadgrobnike, već pomalo žalosne ili prazne što u grobu nikoga nema i nikome ne mogu donijeti cvijeće, zapaliti svijeću i oplijeviti okolni korov.

Oni koji se tetoviraju imaju prema svome životu jednak odnos.

U ona vremena, osim katolkinja iz središnje Bosne, koje su se tetovirale iz tradicijskih razloga, tetovirani su bili samo bivši robijaši i poneki ambiciozniji povratnik iz JNA. U zatvoru se, pretpostavljam, ljudi tetoviraju od duga vremena, od čežnje, ili zato da se narugaju vječnosti koja nikako da prođe. Zato su zatvoreničke tetovaže, uglavnom, neuspjele, amaterske.

A regruti na odsluženju vojnoga roka tetoviraju se zato što su ih uspjeli uvjeriti da upravo žive najvažnije, herojske trenutke svojih života. Rat nije romantičan, premda ima i takvih koji rat na sebi nose kao ukras, pa se ponose njime pred svima koji, eto, nisu bili u ratu. Rat nije herojski, rat nije ceremonijalan. Ali za mnoge je Jugoslavene služenje vojske u mirnodopska vremena bilo romantično, herojsko i – iznad svega – ceremonijalno promaknuće u neku višu sferu ljudskoga postojanja. Zato su tako olako na svojim nadlanicama, tamo gdje su logoraši iz drugoga svjetskog rata imali istetovirani broj, upisivali mjesto i vrijeme služenja vojske, te sidro, ukoliko su služili u mornarici. Kasnije će, čim jedna vječnost zamijeni drugu, imati problema s tim tetovažama. Neće to biti sram pred drugima, nego nelagoda, žuljanje i svrabež, koji će nastati kada tetovaže na njihovim tijelima više ne budu kompatibilne s tetovažom na njihovoj duši.

U Zagrebu sam poznavao jednoga kazališnog redatelja, koji je na tom mjestu, na nadlanici, imao lijepoga, precizno nacrtanog nosoroga, načinjenog po predlošku slavnoga crteža Albrechta Dürera.

Dobro je nosorog stajao na toj muškoj ruci, čovjeka koji je, čini mi se, bio 1942. godište. Nekada je, sedamdesetih, u kasna doba hipika i u bogatim godinama jugoslavenskoga socijalizma, režiser vodio kazališnu skupinu Rinocerus, pa si je, valjda, zato istetovirao nosoroga. Vječnost u koju je on vjerovao kada je to učinio bila je ozbiljna. I trajala je onoliko koliko traje kazališna predstava. Od te vječnosti nema solidnije.


Prije nekoliko godina vlasnik crteža umro je od zatajenja srca.

Ne znam što se dogodilo s nosorogom s njegove nadlanice, ali poznajući pogrebne običaje i ceremonije našega svijeta, bit će da je sažežen u kakvom krematoriju ili je pokopan skupa s tijelom čovjekovim.

Dok sam mislio o njemu, o tom rinocerusu i njegovom vlasniku, pomislio sam na svo to mnoštvo ljudi i slika na njihovim kožama, što sam ih oko sebe, često potajice, promatrao ovoga ljeta. Svi će oni jednom umrijeti, a ako se nešto ne promijeni, njihove će kože s njima u grob.

Bilo bi dobro kada bi epoha tetoviranih i tetoviranja i u tome nešto promijenila. Nakon što djed u dubokoj starosti umre, trebalo bi pozvati majstora da mu stručno izreže sve njegove tetovaže. Kožu bi zatim štavili, pa odnijeli na uramljivanje. Osim što bi to bila vrijedna uspomena, umjetnost tetoviranja zadobila bi važan smisao. Čovjek privremeno nosi sve svoje slike sa sobom. Nakon što umre, one mijenjaju vlasnika i nalaze svoje trajno i vječno mjesto, na zidu u dnevnoj sobi ili u nekoj zgodnoj mjesnoj galeriji. Tako je i sa slikama koje nosimo u sebi, pod uvjetom da vjerujemo u besmrtnost duše i njezinog tatua.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije