Slabost lijevog srca

U komodi s zastarjelim poreznim priručnicima iz prijeratnih i ranih poslijeratnih vremena je i nekoliko knjiga. Među njima Trygve Gulbranssen: I vječno pjevaju šume. Roman iz života u Norveškoj 1760 - 1810, prijevod Josipa Tabaka, u izdanju Matice hrvatske 1959. Na drugoj unutrašnjoj stranici korica posveta: “Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti: događa se da i dalje žive - po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca.” Kako su te riječi uokvirene navodnicima, vjerojatno je riječ o citatu iz knjige, koja je šezdesetih bila veliki čitateljski hit, jedan od najpopularnijih naslova u Jugoslaviji, i izvor bezbrojnih uputstava za život.

U potpisu: Naci i Nena.

A u dnu stranice: Sarajevo, 10.V.1962. god.

Poklon za dvadeseti majčin rođendan. Tačno četiri godine i osamnaest dana prije nego što će me roditi.

U Gulbranssenovoj knjizi list papira s gusto nakucanim tekstom. Još jedna autobiografija Franje Rejca, četvrta koju pronalazim dok pripremam selidbu. Prije nisam znao niti za jednu.

“Rođen sam 9. listopada 1897. godine u Zenici od oca kovača i majke domaćice. U trećoj godini života ostadoh bez majke i bjeh prenešen iz Zenice u očevo rodno selo tetkama, gdje sam ostao do druge očeve ženidbe, da budem vraćen u roditeljsku kuću i upućen školske 1903/1904 godine u dječji vrtić, nakon čega sam pohađao osnovnu školu do 1908/1909 godine. Uz kućni odgoj imao sam jednog učitelja i iste drugove kroz svu osnovnu školu. U trećem razredu doveden sam u položaj, da na sudu svjedočim u korist učitelja.

Srednjoškolsko obrazovanje trebao sam nastaviti na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, nu radi oskudnih materijalnih mogućnosti i očeve nade, da dobijem štipendiju, bijah primljen u Nadbiskupsku veliku gimnaziju u Travniku, gdje ostadoh do školske 1912/1913. godine, kada sam prešao na gimnaziju u Tuzli, ali pošto travničkoj gimnaziji nije bilo priznato pravo javnosti, trebao sam se podvrći prijamnom ispitu i platiti pristojbu od 30 kruna. Taj novac nisam imao, niti sam ga igdje mogao dobiti, te slijedom toga moradoh prekinuti školovanje, da ostanem bez ispita zrelosti. Za vrijeme gimnazijskih ferija pribavljao mi je otac zanimanja, tako da sam u spomenutim razdobljima bio uposlen u magacinu materijala i kolskoj vagi rudokopa, na čišćenju trave po željezničkoj pruzi, na trasiranju želj. pruge normalnog kolosjeka Sarajevo - Šamac i najzad u živežnom skladištu željezare.

Mjeseca kolovoza 1915. godine budem novačen, i nastupam vojnu obavezu 1. studenog iste godine kao jednogodišnji dobrovoljac Austro-Ugarske vojne sile. U prvom svjetskom ratu učestvovao sam 19 mjeseci u streljačkim jarcima, da zapadnem u talijansko ropstvo mjeseca lipnja 1918. blizu grada Treviso. Kao zarobljenik radio sam u pisarni koncentracijskog logora /Ufficio Maggiorita/, a dijelom i u logorskom prostoru kao tumač, pošto sam tada vladao osim hrvatskog, slovenskim, njemačkim, češkim, mađarskim, talijanskim i pomalo poljskim te rumunjskim jezikom. Zadobivši španjolsku groznicu prebolio sam teži slučaj upale pluća, nakon čega me zadržaše u službi talijanskog Crvenog križa do repatriranja.

Iza povratka u domovinu, bila mi je prva briga, da svršim gimnaziju, nu pošto sam se kasno vratio iz Italije - tako mi je rečeno na mjerodavnom mjestu i pošto nisam uspio smoći materijalnu stranu školovanja, zamoljeh željezničarsku službu, da istu nastupim 1920. godine.

Iako sam - iza ratnih tegoba - želio tihi život, nije mi to uspijevalo u više navrata, dapače sam stavljan na kušnju nazrijevajući malo pohvalne namjere redarstvenih organa; neskromno bi bilo tvrditi, da sam se odhrvao vlastitim umijećem, nu budući da je to kobno razdoblje minulo, pouzdajem se da ću s Božjom pomoću i ljudskom strpljivošću, još koje vrijeme korisno da djelujem, kako na dobrobit svoju tako na procvat ustanove, koju služim.”

Sudeći prema jezičnim izborima ovaj izvještaj o doživljenom pisan je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a za potrebe službe. Ime države i državnih institucija Franjo Rejc ne spominje, što onda zvuči gotovo provokativno. Ali se istovremeno poziva na Boga i Božju pomoć, iako u Njega ne vjeruje, i konstruira drsku aluziju na probleme koje je - po svoj prilici u prethodnoj državi - imao s redarstvenim organima.

Da su nove vlasti kojim slučajem znale o kakvim on to “malo pohvalnim namjerama redarstvenih organa” govori, grdno se mogao provesti. Naime, radilo se o dvije vrste problema, kojima je “stavljan na kušnju” u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i u Kraljevini Jugoslaviji.

Prvo: problemi s državljanstvom i zavičajnošću. Iako rođen u Zenici (u nekim dokumentima piše: u Travniku), zavičajan je bio u Kneži kod Tolmina. Tamo je bio prijavljen, i tamo je i novačen u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Kako se nakon 1919. njegov najuži zavičaj našao u sastavu Kraljevine Italije, godinama je bio talijanski državljanin. Do tog mu državljanstva nije bilo stalo - upravo suprotno tomu - ali bi smatrao izdajom odricanje od primorskog i slovenskog zavičaja i zavičajnosti. To će mu krajem dvadesetih, kada novonastala kraljevina bude regulirala odnose sa svojim podanicima, stvoriti ozbiljne, premda kratkotrajne probleme.

Drugo: problemi s ilegalnim i protudržavnim aktivnostima. Franjo Rejc bio je član i aktivist društva Gortan - Bazovica, kulturne i političke organizacije primorskih i tršćanskih Slovenaca, bliske TIGR-u, toj, kako se danas u Sloveniji voli reći, prvoj antifašističkoj formaciji u Europi, koja je nastala kratko nakon Mussolinijevog preuzimanja vlasti, i koja se u svom programu pozivala na revolucionarne i terorističke metode borbe, čiji je cilj bio odcijepljenje dijelova talijanskog teritorija i njegovo pripojenje Sloveniji i Kraljevini Jugoslaviji. O Franji i tigrovcima pripovijedalo se u knjizi “Rod”, nekoliko rečenica napisano je i u ovoj knjizi, ali velika priča nije ispričana. On je o tome malo govorio. Ključne papire i dokumente uništio je početkom Drugoga svjetskog rata, ili ih je u zaključanom sanduku zakopao u blizini zgrade gospođe Heim, na mjestu koje je poslije rata prekriveno betonskom pločom. Naravno, priča o mom djedu i TIGR-u mogla je biti ispripovijedana i bez provjerenih činjenica i dokumenata, mogla je biti konstruirana slijedom logike epohe i karaktera, izmišljena kao što je koješta u ovim porodičnim predselidbenim lutanjima bilo izmišljeno, ali to se još uvijek nije dogodilo.

Kako su se u Kraljevini s promijenama vlada i europskih politika mijenjali i odnosi s Italijom, tako se mijenjao i odnos vlasti i “redarstva” prema slovenskom i hrvatskom pitanju u Primorskoj, Trstu i Istri. Zavičajna i kulturno-politička udruženja poput Gortana - Bazovice, a s njima i tajna društva kakvo je bio TIGR, bila su u milosti države kad god bi odnosi i Rimom bili loši. Nakon što bi se odnosi popravili događalo se i da pojedini borci za narodnu stvar misteriozno izgube glavu ili da ih domaće tajne službe izruče talijanskim fašistima. U toj igri vatrom, igri idejama u koje je vjerovao i koje je razumio, i emocijama s kojima se, zapravo, nije mogao nositi, Franjo je živio svoj građanski i činovnički život. Selio se duž željezničkih pruga, kućio se i raskućivao, rađala su mu se djeca, ali onda je nastupio preokret, Njemačka je skupa s Italijom napala Jugoslaviju, a uz blagoslov Katoličke crkve stvorena je Nezaviska Država Hrvatska u kojoj su, što zbog specijalnih veza s Italijom, što iz ideoloških razloga, tigrovci i samosvjesni Slovenci i Hrvati iz Primorske, Trsta i Isdtre, mogli samo izgubiti glavu.

Prilična je drskost, pa i hrabrost, trebala Franji Rejcu da se pozove na svoje probleme s redarstvom, na “kušnje” zbog činjenice što je nazrijevao “malo pohvalne namjere redarstvenih organa”.

Od pitanja zašto je to činio, on kojeg će porodična povijest više pamtiti po kukavičluku neko po junaštvu - što ću, ne bez ponosa, preuzeti kao dio vlastitoga genetskog, emocionalnog i duhovnog nasljeđa, uvjeren na kraju da nam se hrabrost i čestitost nikada nisu isplatili i da smo stradali i nestali jer nismo umjeli biti hulje među huljama - važnije je pitanje kad je Franjo to činio, kada je pisao ovaj izvještaj o doživljenom, na početku, u sredini ili na kraju rata i postojanja ustaške države.

Bit će, ipak, da je to bilo junačenje iz 1941. ili 1942. Nakon Mladenove smrti se, vjerojatno, ne bi pozivao na probleme s kraljevinskim redarstvom, niti bi povlačio vraga za rep, pogotovu što je imao još jednog sina, pripravnog kandidata za smrt u boju za novi europski poredak. Osim toga, jezik njegova pisma, premda dobro stiliziran i dosljedan hrvatski, ne zvuči kao da je iz 1943. ili 1944.

Nema u njegovu leksiku prinosa ustaškog novogovora, izvještačene sintakse ni povišenog tona iz krugovalnih izviješća s istočnog fronta. A nema ni korijenskog pravopisa, koji je u to vrijeme već postao obavezan u komunikaciji s državom, i na koji se vrlo brzo navikavala većina pismenog pučanstva.

O barem dvije okolnosti iz ove Franjine biografije prethodno ništa nisam znao. Da jesam, neke bi priče drukčije bile ispripovijedane.

Cijelog sam života mislio da je moj djed u talijansko zarobljeništvo pao već 1916. ili, najkasnije, 1917. godine. Sad vidim da se to dogodilo tek u lipnju 1918., u vrijeme kada su se u munjevitom roku i mimo stanja na ratištima raspale skoro sve državne, civilne i vojne institucije Austro-Ugarske monarhije, i kada su, praktično još dok je režim bio živ i legalan, na njezinom teritoriju stvarane nove države.

Zanimljiva je i činjenica da je zarobljen blizu Trevisa, pa još u lipnju 1918. To znači da je sudjelovao u bici na rijeci Piave, pretposljednoj velikoj bici Desete armije, kojom je zapovijedao feldmaršal Alexander von Krobatin, i koja je, praktično, predstavljala posljednju aktivnu i efikasnu obranu monarhije. U toj je bici, dakle, bio zarobljen moj djed. Podatak je to koji je za mene gotovo nevjerojatan.

A evo i zašto: general Alexander von Krobatin je u prosincu 1912. imenovan za ministra rata Austro-Ugarske monarhije. Imao je tada šezdeset i tri godine, ali bio je po svemu čovjek novoga doba. Započeo je modernizaciju vojske, nastojeći je izvesti iz viteških i kavalerijskih vremena, kada su oficiri postajali plemići, a običan je puk služio iluziji očinske figure Franje Josipa I, tog vječnog monarha i patrijarha, čija se vlast protezala od nokta na malome prstu svakoga njegova podanika do njihovih duša i duša svih onih koji su ikada živjeli u toj zemlji, a sada čekaju po nebeskim predvorjima da se o Sudnjemu danu plasiraju u Kraljevstvo nebesko. Von Krobatin ne samo da je bio nakanio konjanike zamijeniti bornim kolima i tenkovima, nego mu je, više od toga, bila ambicija da promijeni svijest podanika višenacionalne monarhije, čime bi bile stvorene pretpostavke za efikasnu modernizaciju vojske, ali i što bi, po svoj prilici, značilo i temeljnu, skoro revolucionarnu promijenu društvenih odnosa, pa i samog režima vladavine.

Bez toga, bio je svjestan, Austro-Ugarska neće opstati.

Ali za politiku nije imao velikog talenta, niti je 1914, nakon atentata u Sarajevu, bio u stanju procijeniti u kakvom se međunarodnom okruženju našla njegova komplicirana, istom mišlju teško obuhvatljiva zemlja. Vjerovao je procjenama svog velikog pokrovitelja i načelnika generalštaba Franza Conrada von Hoetzendorfa, koji je još 1906. zagovarao napad na Srbiju, a spas Monarhije tražio je u velikom sukobu s Rusijom i konačnom obračunu između germanskog i slavenskog svijeta, koji je zamišljao kao kombinaciju vojne i diplomatske borbe. Naime, Conrad je, slično ubijenom nadvojvodi, zamišljao da će se pružanjem državno-pravnih ustupaka slavenskim narodima unutar monarhije oslabiti ugarski utjecaj i ojačati snaga Habsburga.

Njegov plan bio je, dakle, da se u ratu pobijedi Rusija, a u miru Ugarska. Srbiju je trebalo usput zbrisati, jer je izvor stalnih nemira i sukoba niskog intenziteta.

Alexander von Krobatin o svemu tome malo je znao. Ili nije znao, jer ga nije zanimalo. Rat je loše krenuo, i sve gore se razvijao, uglavnom zbog loših procjena, megalomanije i malih znanja o neprijatelju - za što je najodgovorniji bio načelnik generalštaba Conrad, inače jedan od najutjecajnijih ljudi u vlasti, koji nakon smrti vječnoga vladara biva smijenjen, čime Krobatin gubi svoga velikog pokrovitelja, onoga koji ga je preporučio za položaj ministra rata i koji ga je svojom nevjerojatnom vojničkom nesposobnošću doveo do propasti.

Tada, posljednjih dana 1916, dok je imperij još bio u dubokoj koroti, Alexandar von Krobatin je znao da je rat izgubljen i da se više ništa ne može učiniti.

Također, znao je da je i sam među najvećim krivcima za konačni poraz.

Da je Austro-Ugarska bila brod, on bi odbio da se ukrca u čamac za spasavanje i mirna bi srca potonuo zajedno s brodom

Ali zemlja nije mogla potonuti, i to nije bio izbor.

Od cara Karla, posljednjeg habsburškog vladara, koji će pet godina kasnije umrijeti na Madeiri, u progonstvu, ne odričući se prijestolja ni carske, kraljevske i apostolske časti, zatražio je da ga razriješi ministarske dužnosti i pošalje na front, tamo gdje je najgore.

Car ga je imenovao za komandanta Desete armije, i poslao ga na talijanski front. Nigdje nije bio gore, krvavije i beznadnije nego tamo. I nigdje se nije tako lako i uzaludno ginulo.

Je li se nešto promijenilo dolaskom generala Alexandera von Krobatina?

U povijesnim knjigama piše da jest. U bici za Caporetto, koja je u našim društvenim i porodičnim mitologijama znana kao bitka na Kobaridu, austrougarske i njemačke trupe teško su porazile talijansku vojsku. U skoro mjesec dana koliko je bitka trajala, od 24. listopada do 19. studenog 1917, iz stroja je izbačeno, poginulo ili bilo ranjeno, 20.000 austrougarskih i njemačkih vojnika. Talijanska strana imala je 40.000 mrtvih i 20.000 ranjenih.

U bici na Kobaridu zarobljeno je 275.000 Talijana.

Je li Franjo Rejc ratovao u bici za Caporetto? Po svoj prilici jest. Čudom se nije našao među 20.000 svojih mrtvih i ranjenih drugova.

Da je tada nastradao, da su mu kosti ostale u njegovom primorskom zavičaju, na nekoj od onih uzvisina po kojima i danas, stotinu godina kasnije, pronalaze dijelove vojničke opreme, šljemove i kosti nekoga jučerašnjeg svijeta čije patnje više nikome nisu važne, jer su nestala carstva i kraljevstva za čiju su slavu patili, bila bi fatalno poremećena jedna od važnih pretpostavki za moje rođenje.

Ne bi me danas bilo da je general Von Krobatin poslao u smrt mog djeda, kojeg nije ni poznavao. Bilo bi to loše, ili bi bilo dobro? Može li se misliti o svijetu koji bi postojao da se nismo ni rodili? O sretnijem svijetu drugih i drukčijih ljudi.

Pobjeda u bici za Caporetto ulila je kratkotrajno samopouzdanje imperiju na zalasku. Alexander von Krobatin u Beču je doživljen kao čudotvorac i genijalni vojskovođa. Car Karlo ga je usred bitke za Caporetto unaprijedio u feldmaršala.

Njemu, međutim, nije uspjelo ono što što je bilo prvi cilj njegova odlaska iz bečkog kabineta u rat. Ostao je živ.

Nakon te velike pobjede sve je dalje bilo poraz. Prvo na rijeci Piave - kada je zarobljen Franjo Rejc - i na kraju kod Vittoria Veneta, u posljednjoj velikoj bici Prvoga svjetskog rata, u kojoj je Von Krobatin bio zapovjednik grupe armija, a trajala je od 24. listopada do 3. studenog.

Alexander von Krobatin je u to vrijeme imao šezdeset i devet godina. Umro je petnaest godina kasnije, 28. rujna 1933. u Beču, malo više od pola godine nakon što je u Njemačkoj Hitler preuzeo vlast.

To što je moj djed bio u njegovoj vojsci tačka je u kojoj smo se kao porodica zatekli najbliže velikoj povijesti. Prija mi otkriće da se i to zbilo u porazu.

Franjo Rejc bolovao je od srčane astme, ili od paroksizmalne noćne dispnee, kako se ova boljetica danas opisuje. Po cijele noći bi se gušio i kašljao, usred zime spavao pored otvorenog prozora, i ponavljao - E, lijepa smrt! - a da mu se, zapravo, nije umiralo.

Ono što dovodi do srčane astme kronična je insuficijencija lijevog srca. Otkazuje lijeva klijetka, i srce nema snage da potisne krv u arterijsku cirkulaciju, što dovodi do povećanog tlaka u lijevoj predklijetki i plućnim venama i izaziva zastoj u plućnoj cirkulaciji.

Bilo bi mu lakše kada bi sjeo.

Na kraju se plašio lijeganja u postelju.

Po cijele je noći sjedio na krevetu i mislio o prošlom životu.

Čekao je da prođe noć.

Ne znam kada mu je dijagnosticirana srčana astma, ali je bolovao dugo, možda i svih poslijeratnih godina, sve dok 1972. nije umro. A umro je pošto mu se, govorio je otac - on ga je i liječio - srce pretvorilo u krpu.

Bio je mršav, nije imao visok tlak, živio je zdravo, u obitelji mu nitko nije bolovao od srčane insuficijencije. Pitao sam majku onih mjeseci dok je umirala kako je Nono fasovao srčanu astmu. Nije znala.

Čini mi se da sada i to znam. Piše: “Zadobivši španjolsku groznicu, prebolio sam teži slučaj upale pluća.” Čudom je preživio najgadniju gripu u našem stoljeću. Imao je dvadeset i jednu godinu, i upravo je stekao teže oštećenje srca, najavila se u njemu bolest od koje će umrijeti.

Ali prije toga se još mora oženiti ženom s kojom je prethodno već začeo sina, koji će poginuti kao neprijateljski vojnik. Zatim moraju začeti još jednog sina, pa kćer, koja će im roditi unuka čiji će zadatak biti da bezbroj puta ispočetka priča i nadopričava njihovu priču.

Život su mu produžile pčele, govorio je.

Uzgajao ih je četrdeset godina. Med je dobar za srce i pluća.

Zbog srčane astme zime su od 1965. provodili u Drveniku.

Tamo sam odrastao, i tamo sam, zahvaljujući kroničnoj slabosti njegova lijevog srca, stekao prva saznanja o bezdomništvu. Tamo sam, njemu u čast, u sedmoj godini života postao ljevičar i nacrtao križ uz datum njegove smrti, u kalendaru za 1972. godinu.

Poštovao sam njegovu bolest i istovremeno je se plašio.

 Znao sam da je njome određen moj život.

Zahvaljujući djedovoj srčanoj astmi izbjegao sam odrastanje uz majku i oca. Danas znam, i uvijek sam znao, da je to dobro.

Srčana astma nastala je zahvaljujući težem slučaju upale pluća, koji je nastao zahvaljujući španjolskoj groznici, virusu gripe tipa H1N1.

Ono što nikada neću saznati jest sa čijim je dahom, za slučajnog mimoilaženja u zarobljeničkom logoru, Franjo Rejc udahnuo virus španjolske gripe. Od tog neznanja započinje književnost.

Taj slučajni prolaznik, vjerojatno i sam ratni zarobljenik, jedan je od utjecajnijih ljudi u mom životu.

Taj slučajni prolaznik moj je tajni djed. U genima mi je namro slabost lijevog srca.