San o nevidljivosti

Opet u onom istom hotelu, u sobi opisanoj u Sarajevskim psima, posljednjem dijelu Roda. Prvi put tu sam, u sobi broj 11, noćio krajem listopada one godine, kada sam posljednji put majku vidio živu. Drugi put, s Anom, kada smo joj 4. prosinca došli na sahranu.

Djevojka s recepcije prepoznala me je, i u kompjutoru provjerila u kojoj sobi sam noćivao, pa se potrudila da opet budem tu. U dobrim se hotelima poštuju navike gostiju. Neka se osjećaju kao da su došli kući, kao da je hotelska soba neki njihov izmješteni životni prostor, dio njihova stana i doma, koji se nekim čudom našao stotinama kilometara dalje. Soba je, kao i većina hotelskih prostorija, hodnici i trpezarija, dekorirana knjigama. Iznad uzglavlja su police, a na njima iste one knjige kao i 2012, i još nekoliko novih. Krležine Polemike, debela knjižurina iz Sabranih djela, u izdanju Oslobođenja, dvije knjige Isaaca Bashevisa Singera, jedna iz njegovih djela što ih je objavila Svjetlost, druga - knjiga za djecu, u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Pa jedan Joseph Conrad, i još jedan Pavle Ugrinov. Nove knjige su, redom, na engleskom. Bit će da su ih ostavljali gosti. Na noćnim ormarićima nekakav američki časopis o popularnoj muzici i New Yorker, broj iz 2014. Te godine, kao ni 2015, nisam bio u Sarajevu. Posljednji put prolazili smo kroz grad, pa smo se nakratko zaustavili, sredinom rujna 2013. Putovali smo prema Konavlima. Bili smo obišli stan, nasumce sam uzeo dvije-tri knjige, žena koja je stanovala u prizemlju i koja je čuvala Javorku dok je bolovala, tutnula mi je malenu najlonsku vrećicu s njezinim nakitom…   

Idem prema Sebilju, sunčano sunčano predvečerje, jedan od zadnjih kasnoljetnih dana. Zagledam ljude, ne prepoznajem ih, niti oni prepoznaju mene. Gnjevni sredovječni muškarci, malo pred starost, žene u ranim šezdesetim. Jednokratna konfekcija s kineske pijace, sve po sedam maraka. Skupina Kineza sa štapovima na vrh kojih su pribodeni strojčići za fotografiranje čeka da pređe ulicu. Crveno svjetlo na semaforu dugo se ne gasi. Vodič neumorno cvrkuće. Kratke, nerazumljive riječi sipaju po asfaltu kao sol pred zimu. Njihovi pogledi su ukočeni. Kao da im govori o nečemu što se može vidjeti golim okom, nego je na svakome da se u sebe zagleda.

Ispred Sebilja dvije pokrivene djevojke, možda srednjoškolke, ližu sladolede. Odnekud od Kujundžiluka izbija sitan, iskežen muškarac. Dozivaju ga sa ćepenaka, po nadimku, pitaju za koga će sutra glasati. Za mog Alju, odgovara im. Bolan, nema ti više Alje, smiju se. Ima, ima, viče, pa bježi prema Saračima.

Ne idem tim putem, mogao bih nekoga sresti, ispred Begove džamije, na Slatkom ćošetu, u Vase Miskina, nego zaobilaznim sokacima, ispred ćevabdžinica i turističkih kafana, i niz Ulicu JNA. Tamo je već poznatih lica. Spuštam pogled, ljude gledam oko adamovih jabučica, i niže, oko njedara. Mislim, neće me prepoznati, ovako bez brade. A prošle su već i godine.

Ne znam zašto ne želim da me vide. Zapravo znam. Previše je pitanja na koja nema odgovora. Sva, osim jednog, koje sigurno nitko neće postaviti: zašto si došao? Po stvari, sitne predmete, knjige… Ali ljudi nikad ne pitaju zašto si došao, jer je to, valjda, neugodno i nepristojno pitanje. Ili se podrazumijeva da bi trebao dolaziti tu gdje si se rodio i gdje si odrastao. Svašta bi ti se trebalo dogoditi da shvatiš da se to nikako ne bi smjelo podrazumijevati.

Pogledom tražim izlog Preporodove antikvarnice. I pogled mi propada u izlog sa zdravom hranom. Kasnije se sjetim da mi je netko telefonom rekao da te antikvarnice više nema. Bilo je to, možda, prije i dvije godine.

Zainteresirano gledam što je sve nestalo, a što je nastalo. Ukraj Katedrale veliki, svijetli plast, sa znanim, nasmiješenim licem. Spomenik papi Wojtyli. Jedna upečatljiva sarajevska vizura, u očima grada već stotinu dvadeset i koju godinu, u koju su bili upisani grad i njegova gradskost, ali i jedan - katolički - od njegovih identiteta, nestala je jednom malom intervencijom u prostoru. Zahvaljujući njoj Katedrala se naherila, a ono se stepenište pred njezinim kapijama i kvakama, koje je kovao moj pradjed Slovenac, rasulo i stisnulo, kao da ga više i nema. Kao da se i crkva smanjila pred voluminoznom aluminijskom skulpturom, koja bi, možda, nekako i izgledala na nekom adekvatnijem, svakako širem prostoru, posred plaže na Bolu na Braču, na Igmanu ili uz butmirsku pistu, ali ovdje se prikazala onakvom kakvom je njezini naručitelji, da umiju gledati, svakako ne bi rado vidjeli. Ugojena i suvišna, sugerira višak potrošenog materijala, golemu količinu sekundarnih sirovina, tjelesnost, raspustnost i materijalizam. Njome je jedna od rijetkih prostranih površina, gotovo slutnja trga, u ovome tijesnom, brdima stisnutom gradu, što ga je Juraj Neidhardt nastojao raširiti i proširiti, izgubila svoj smisao. Kao da je netko poželio da svoju garsonijeru ukrasi koncertnim klavirom. A stube pred Katedralom, na kojima se sjedilo i živjelo, i koje su sugerirale široke kapije hrama Božjeg, što svakoga zovu i pred svima se otvaraju, izgubile su se i zatisnule pred Wojtylom, bivšim papom i najnovijim rimskim svecem. Kao da stoji tu da ispita tko smije, a tko ne smije, u crkvu i u Carstvo nebesko.

Ovo je mjesto mala, simbolička intervencija hrvatsko-katoličke mikrozajednice, tog preostatka jednoga od tri-četiri sarajevska i bosanska naroda, u grandioznom bošnjačko-muslimanskom zahvatu u sarajevske vizure. Ono što je veliki narod učinio s Neidhardtovim Marijin dvorom, sagradivši tamo sve one goleme staklene šoping-dvore, začepivši izlaz i pogled iz staroga Sarajeva, tako da bi, možda, trebalo razmisliti o kopanju još jednog tunela spasa, to je narodčić velečasnog Vinka Puljića učinio s tim malenim prostorom ispred Katedrale. I naravno da ih nitko nije mogao, a ni smio, zaustaviti. Ni jedne, ni druge. Onim velikima pripada Sarajevo, i nisu dužni ni sa kim da ga dijele, a ponajmanje s nekakvim urbanistima, dok onim malim pripada sarajevska katedrala i njezina vizura.

Pokušajmo zamisliti što bi se zbilo da je nekome na um palo da kaže kako tu nije mjesto monumentu Ivana Pavla Drugog i kako vizura Katedrale, kao i prostor oko nje, pripadaju svima, a ne samo katolicima. Naravno, najviše pripadaju onima koji znaju gledati i umiju mjeriti, a takvih se, valjda, nađe oko Arhitektonskog fakulteta. Nastala bi ista dreka i vika kakva bi se čula da je netko moćan - State Department, Šesta flota, tko li već…- naumio zaustaviti izgradnju marijindvorskih čudovišta. Bio bi to udar u samo srce nacionalnog i vjerskog bića.

Pa kao što globalnim čuvarima ljepote nije ni na kraj pameti da elitu velikih zaustavljaju u njihovoj raboti, tako ni lokalnim čuvarima te iste ili neke druge ljepote ne pada na pamet da zaustavljaju elitu malih. Jednima, dakle, ružne marijindvorske zgradurine, drugima papa Wojtyla na ulazu u Katedralu, sav golem i prerastao, kakav za života, a ni u smrti, nikad nije bio.

I onda znam da se u taj svijet ne bih mogao, nikad i nikako, udjenuti. Većinac u njemu nisam, ne daj Bože da bih to htio biti, pa da progovorim o marijindvorskom neimarluku, a nekako više nisam ni manjinac - ako sam to ikada u Sarajevu i bio - pa da udarim po duraluminiju i srodnim legurama, što mi nagrđuju prađedov bravarluk. Ako u Sarajevu nisi ni jedno, ni drugo, a usput rečeno - nisi ni ostali, nisi Sejdić a nisi ni Finci, onda te ne može ni biti nego, uvrh glave, dva dana.

Naravno, novogradnje i monumenti samo su metafora. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. (A čujem već glas koji me po tisućiti put pita, i ja mu još uvijek jednako ljubazno odgovaram: je li tvoje ono gdje živiš i u čemu živiš, i u čemu si sada već proveo najveći komad svoga života, veći po trajanju od onoga sarajevskog, je li to, reci nam još jednom, tvoje? Ne, nije moje, i manje je u tome moga nego u marindvorskim grdosijama i grdobama, i u aluminijskom Wojtyli. Ali ondje je tuđina, a za svaku tuđinu vladaju drugi kriteriji nego za ono što se ikad smatralo svojim. Leglom ili zavičajem, kada bi se riječ zavičaj mogla osloboditi sentimentalnog tereta, što po njoj plovi kao oni arhipelazi masti po teškoj govedskoj juhi. Koju, uostalom, mrzim…) U tom ovdje nastajućem svijetu teško bih mogao biti, čak i kada bih to poželio. Ne bih u njemu mogao dulje boraviti ni ako bi mi od toga ovisio život. U grad u kojem sam rođen ne bih više mogao doći ni kao izbjeglica. Kada bi usred neke velike, teško zamislive nesreće kolone nevoljnika pošle iz Hrvatske prema Bosni i Sarajevu, i kada bi se po haustorima i školskim dvoranama moga grada naseljavali bivši Zagrepčani, Splićani i Dubrovčani, za mene tu, osjećam, ne bi bilo mjesta. Po istoj logici po kojoj mjesta za mene nema ni tamo gdje živim, i gdje me podnose samo zato što su takva pravila neke šire i veće igre. Iz zagrebačke je perspektive problem to što nisam tamo rođen, a kažu da im pljujem u tanjur. Iz sarajevske perspektive isti je takav problem, samo malo drukčije definiran: tu sam rođen, i to me diskvalificira u odnosu na one koji tu rođeni nisu, a istoga su, hrvatskoga i katoličkog podrijetla. Na njima se vježba tradicionalno bosansko-muslimansko gostoprimstvo. A ja, eto, iz razloga upisanih u matične knjige, ne mogu biti objekt takvog gostoprimstva. Niti mogu biti dio one duraluminijske manjine, koja bi jedva dočekala da me zarad svih mojih starih i novih grijeha ekskludira iz svoga kruga i sa svoga katedralnog stepeništa.

O svemu ovom mislim, i sve me to mori dok u subotnji predizborni akšam prolazim sarajevskim ulicama, hrabreći se postepeno i zalazeći već i u Titovu i Vase Miskina. A onda me na Baščaršiji spopada nepoznata gospođa, govori mi da je za nju ovo veliki dan, i da je jutros nabavila neku moju knjigu. Predstavlja se, izgovara srpsko ime i prezime, a onda unezgođena trči dalje. Nije ni primijetila da nemam bradu. Ni da sam posijedio. Po svemu izgledam drukčije nego što sam izgledao kada sam zadnji put bio tu. Na televizijama se ne pojavljujem - osim, ponekad, u Srbiji i u Crnoj Gori - u novinama mi izlaze samo stare slike, one s bradom, a u zadnjih četiri-pet godina, od one velike afere s Dražom Mihailovićem, koju su pokrenuli hrvatski ljevičari, a spremno im ruke dala sarajevska multi-kulti čaršija, na čelu s nekim mojim bivšim znancima, nešto sam i izgubio volju da ljudima budem vidljiv.

Bit će da je problem u fizionomiji. Ima ljudi koji izgledaju tako da im je dovoljno da zalijepe lažni brk ili da nataknu očale bez dioptrije, i već ih ni rođena majka ne bi prepoznala. A, opet, ima takvih kojima ne bi pomogao ni tim holivudskih filmskih maskera i zagrebačkih plastičnih kirurga. Ovi drugi se, recimo, nikad ne bi mogli otisnuti u uhode i špijune… Geni, dragi Bog ili gospodin Slučaj, mene su svrstali u drugu grupu. Što mi onda stvara probleme, jer je takva, prepoznatljiva, fizička pojava u suprotnosti s naravi koja iza nje stoji. Volio bih da mogu sa strane stajati, ili prolaziti, i gledati ljude, a da me oni ne primjećuju.

Jedan od mojih ranih, a donekle i tipičnih snova, san je o nevidljivosti. Okolo idem, sve vidim, a mene ne vidi nitko. Jednom sam, prije tridesetak godina, spavao u hotelu Dubrovnik, u Zagrebu, na onoj strani prema Gajevoj ulici. Umjesto zida pokraj postelje bila je staklena stijena, s pogledom na ljude koji žure s jednog na drugi kraj ulice, jednim od najprometnijih pješačkih pravaca u gradu. Tri sam se jutra budio s tim fantastičnim prizorom pred očima. Moje kasnije doseljenje u Zagreb, ili činjenica da sam u tom gradu i ostao, nakon što sam se u ljeto 1993. u njemu zatekao, bili su vezani za takve sitnice. Možda me ni tamo ne bi bilo, e da nije bilo pogleda iz te hotelske sobe. Bilo je to vrijeme kada sam dobio Nagradu Goran za mlade pjesnike. Zima je bila pri kraju, a Zagreb je bio neuhvatljivo lijep, i nisam ga se mogao nagledati. Slike koje su mi se tad utisnule u sjećanje već dvadeset i tri godine pokušavam usporediti sa slikama Zagreba u kojem živim. Ali uzaludno je. Eto, i to je priča o dobroj arhitekturi: da nije bilo Nikole Filipovića - tako se zove arhitekt koji je projektirao novi dio hotela, pa je zaslužan za pogled iz moje hotelske sobe - Zagreb se, možda, nikada ne bi preda mnom rastvorio, i ne bih morao u Zagrebu ostajati. Da nije bilo Jurja Neidhardta, ne bi bilo ni Sarajeva u kojem sam se rodio. Ovaj bi grad već tada bio drukčiji, a samim tim bih i sam, ako bih se u njemu rodio, bio drugi i drukčiji čovjek. Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta. Onog koje je svjesno u što gleda, ali i onog koje nikada na to ne pomisli. U mojim očima i mom čelu, i iza onog što je iza tog čela, geni su Jurja Neidhardta.

Stojim na uglu Titove i Kulovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku. 

Tek sutra ćemo na Sepetarevac. Tako sam odlučio još prekjučer, u Zagrebu, i rekao joj dok smo sjedili pri jutarnjoj kavi (u mom slučaju: zelenom čaju). Ona je, naravno, pristala. Pomirena s užasima predstojećeg putovanja i mog karaktera. Kada se jako uplašim - a plaši me ovo putovanje; strah je, uza sve drugo, osnovna stvar u priči - bivam nepodnošljiv. I onda imam stotinu objašnjenja, od kojih nijedno nije pravo. Kao što ni u ovom putopisu koješta nije tako kako piše. Strah od Sarajeva, prijatelju, to je ono osnovno. Od Sarajeva i od one puste izbe na vrh Sepetarevca kojoj valja poći. Kao da sam krenuo da provjetrim grobove i porazmjestim mile mi kosti.

Još jedna nova kuća: na mjestu bivšeg Olomana, i prolaza prema Sutjeska filmu (je li to bio Sutjeska film, ili neko drugo filmsko poduzeće?), veliki stakleni pravokutnik, izlog cafea, gdje usred mesinganog dekora sjedi neki ušminkan svijet. Ili mi se samo u prolazu učini da je ušminkan? Prvi dojam je najvažniji čak i ako je netačan: dakle, crni, mesingani pravokutnik, sav u staklu, pun sjedećih šminkera. Cafeu sam, naravno, odmah zaboravio ime, jer mi je teško upamtiti bilo koje ime namjesto Olomana. Nove zgrade u odnosu na stare funkcioniraju poput palimpsesta. Naročito u iskustvima povremenih povratnika u grad, onih koji imaju neko prethodno, vrlo bogato iskustvo, a o novome mjestu ne znaju ništa, nisu se na njega navikli. Pa onda ispod ovoga crnog pravokutnika, koji u stvarnosti, možda, i nije crn i nije pravokutnik, vide prizemlje jedne austrijske višekatnice, i u prizemlju izlog Olomana, duž izloga visoke barske stolice i uska drvena platforma, da se na nju naslone laktovi, odlože kave i sokovi. Kroz to su staklo ulični svijet zagledali ljudi generacijski, statusno i kulturno-identitetski vrlo različiti, od starmalih đaka Prve gimnazije - tih postmodernih mladobosanaca - i njihovih žuđenih prijateljica koje im nikada neće postati djevojke, do profesora Filozofskog fakulteta, glumaca i Gorana Bregovića, lično. Ta malena i uska cafe slastičarna, u čiju je legendu i narativ kao jedan od osnovnih pokretača ušlo to što se u Olomanu nije smjelo pušiti, ostala je važna u povijesti onoga grada što je bila jedinstveno mjesto miješanja generacija i staleža. Drugo takvo mjesto ne postoji.

I sada se pred mojim očima, u nekom sinhronicitetu, u istom prostoru, a u različitim vremenskim tokovima, razvijaju i egzistiraju dva toposa: Oloman iz osamdeset i neke, u čijem izlogu vidim i sebe, nesigurnog, ošišanog na milimetar, ozbiljnog, i ovaj crni pravokutnik s jeseni 2016, u kojemu sjede neki novi, drukčiji ljudi.

To me u Sarajevu, ili u mom doživljaju Sarajeva, najviše iznenađuje. Nikad više duhova i aveti na jednome mjestu. A sve to usred jednoga vrlo živog i dinamičnog svijeta koji se u međuvremenu, u posljednjih četiri-pet godina otkako Sarajevo ne gledam onim očima, izgradilo, razvilo i obogatilo. (A sirotinja se, kako to biva, samo umnožila.) Pejzaži koji su izgubili na ljepoti i skladu najednom su postali silno skupi. Kao da se jedna postradala kasaba sa zapadnih granica Osmanskoga i Titinog carstva, u kojoj sam se jednom davno rodio, u međuvremenu kalemila Las Vegasom i Abu Dabijem.

I onda usred toga sjaja i bogatstva marijindvorskog, na džinovskim displejima vidim sjene jučerašnjeg svijeta.