Roman Petrović ili smrt u slikarskom ateljeu

U plitkom kamenom okviru dva grobna mjesta, podijeljena na dvije grubo obrađene položene ploče, iznad kojih je, unutar okvira, zemljani pravougaonik za sadnju cvijeća, iz kojeg su i u rano ljeto 2017. rasle tri kultivirane grobljanske biljčice. Na lijevoj su ploči crnom bojom, u lijepo kreiranom fontu ispisana četiri imena. Na desnoj su nacrtane dvije djevojčice, sjede na kubusu, jedna na krilu drži lutku. Iznad njih, više poput životnog mota, nego posmrtnog slova, angažirani je četverostih: “Borbom za umjetnost/ za čovjeka se borih./ Preko zapreka koračah,/ dok dadoh što stvorih”. Iako je autor nepotpisan, zna se da su to riječi pjesnika Hamze Hume.

Ovaj grob pamtim otkako dolazim na Svetog Josipa. A to je skoro pedeset godina. Stajao sam nad njim, čudio se i raspitivao, otkako znam pisati. A to je skoro četrdeset i pet godina. Naime, imena pokojnika ispisana su u dva različita pisma, ćiriličnom i latiničnom. Dječaku, ne samo da mi je to bilo čudno, nego sam bio siguran i da je neispravno. Kada bi se u ćiriličnoj pismenoj zadaći nepažljivu đaku zadesilo neko latinično slovo ili cijela riječ, učiteljica bi ga podvukla crvenom olovkom, i đak bi dobio nižu ocjenu. Mnogo kasnije, shvatit ću logiku nadgrobnih pisama. A još kasnije, nakon ratova i iseljenja, razumjet ću i njihovu tragiku.

Dva su imena uklesana ruskom ćirilicom, ime oca Ivana Petrovića (a zapravo Petroviča), i ime sina Romana Petrovića, a dva su uklesana poljskom latinicom, ime majke Zofje Petrowicz i sestre Kazimire Petrowicz. Po nekom samoodabranom, porodičnom redu identiteta, sin je preuzeo očevo ukrajinsko – a ne rusko – a kći je preuzela majčino poljsko podrijetlo. I svi leže u istome grobu, pod jednim od najljepših – a svakako pod najmodernijim – nadgrobnika na groblju koje je otvoreno 1882, a prvi put zatvoreno početkom sedamdesetih, kada je podignuto novo gradsko groblje na Barama, gdje će se kopati pokojnici svih vjera i denominacija.

I svi su, naravno, katolici.

Ivan Petrović bio je carski i kraljevski činovnik, sitni ćato, koji se u Bosnu, trbuhom za kruhom, doselio sa ženom Sofijom, i tu živio a da nikada nije uhvatio dubljeg korijena, niti se odrekao onih životnih snova i planova što ih je imao u velikoj zemlji Rusiji. U slobodno vrijeme bavio se crtanjem i slikanjem. Slikao je, kao i toliki drugi, ozbiljniji i školovaniji od njega, kao i manje ozbiljni i školovani, učitelji, geometri, vojnici i činovnici, uglavnom, lica i predjele daleke i čudesno egzotične zemlje u koju ga je nanijela sudbina. I naravno, bio je presretan Ivan Petrović, kada je u sina Romana prepoznao umjetnički dar, a još više od toga, interes da se bavi slikarstvom.

Ono što većini onodobnih očeva ne bi bilo po volji, da mu se sin da u umjetnike, njemu je bilo ostvarenje sna.

Roman Petrović rodio se u Donjem Vakufu. Na jednom od prvih satova povijesti umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, profesor Boro Mihačević nas je naučio da se ne kaže Petrović, kao da je riječ o nekome iz Ljubuškog ili iz Užica, nego se kaže Petrović, s dugim naglaskom na o. I kako sam tada naučio, tako mi je ostalo do danas. U rijetkim trenucima kada bi ga netko spomenuo – redovito mu krivo izgovarajući prezime – ili kada bih ga se sam sjetio sjećajući se Sarajeva, sarajevske sirotinje, Isaka Samokovlije i socijalno angažirane umjetnosti, došlo bi mi to Petrović, s dugim, dugim o.

Otac se po diktatu službe morao seliti, pa je obitelj živjela u Mostaru, gdje je Roman proveo formativne godine djetinjstva, da bi se zatim konačno naselila u Sarajevo. Nakon ranih razreda gimnazije, i prvih, vrlo uspjelih likovnih radova, pada odluka da dječak ide na akademiju u Petrograd, današnji Sankt Peterburg. Tamo ga dočekuje Ilja Rjepin, veliki meštar likovnog realizma i posljednji veliki slikar one tradicionalne Rusije, koji ga je zavolio, ali ubrzo i odgovorio od daljih studija u Petrogradu. Treba ići na Zapad, rekao mu je, na Zapadu je budućnost umjetnosti. Ubrzo, Roman Petrović produžava za Krakov, gdje studira sljedeće dvije godine, u nesigurnosti i siromaštvu koje će ga pratiti sve do kraja života, odakle se vraća u Zagreb, pa u Budimpeštu, gdje studije konačno privodi kraju.

Roman Petrović bio je slikar velikog dara, ali i stvaralačke inteligencije. 

Nije slikao po instinktu, nego po nekom unutrašnjem, intelektualnom planu, s idejom da bi slika nešto trebala reći o svijetu, što bi, na kraju, trebalo dovesti do toga da svijet postane bolji. Usput je, od Rusije, preko Krakova, koji je tada bio jedno od dva-tri najvažnija likovna središta u Europi, pa do Zagreba i Pešte, kupio različite utjecaje i – kontrolirano – predavao se različitim fascinacijama. Oduševio se impresionizmom, pa Cézanneom, a zatim i ranim kubizmom. Savladao je i upio osnove ikonopisa i freskoslikarstva, ali se upoznao i s mišljenjem i stremljenjima svoga vijeka, s anarhizmom, socijalizmom, komunizmom. Rođen i odrastao na granici, između ćirilice i latinice, Istoka i Zapada, kršćanstva i islama, Roman Petrović je nastavio svoje formiranje kroz granične pojmove, doživljaje i shvaćanja, sabirući u sebi naizgled odbojne i suprotstavljene pojmove i značenja.

Umjesto da ostane u Europi, umjesto da se izgubi – a možda i proslavi – na ulicama i trgovima Krakova, Beča ili Berlina, umjesto da ode u Pariz u vrijeme kada su tamo svi odlazili, on se vratio u Sarajevo. Što li je tog kuferaškog sina, neukorijenjenog i nepripadajućeg, moglo vući nazad Sarajevu? Ovo me se pitanje osobno tiče i vjerojatno ću se njime baviti dok sam živ. Što je te ljude vuklo gradu koji ih je odbijao i tjerao od sebe, grad u kojem, suštinski, nisu imali nikoga tko bi im pomagao, tko bi ih volio i štitio?

Što mene danas vuče Sarajevu, da pišem o njemu?

Roman Petrović bio je prvi moderni slikar u tom gradu, i ubrzo je postao svojevrsni prorok i guru mladih koji su težili svijetu i modernom slikarstvu. Živio je u siromaštvu, kao tipični urbani isposnik, onaj koji ne pripada nikome i nikoga se ne tiče u gradu koji je bio jasno razdijeljen po vjerskim i etnonacionalnim pripadnostima, te se znalo za koga su odgovorni i na koga se pozivaju Hrvati i katolici, na koga Srbi i pravoslavci, na koga Muslimani, a na koga oni najmalobrojniji i najpotisnutiji, sarajevski Jevreji. Roman Petrović u takvom je rasporedu uloga morao ostati ničiji.

Ozbiljnog i trajnog posla na gimnaziji nije mogao dobiti, a to bi ga spasilo. Možda je to bilo i zbog života kojim je živio. Iako nije bio pijanac, kafanski čovjek ni boem, po vas dan je crtao i slikao, i iz činovničke perspektive – gubio vrijeme. Nije im se, valjda, činio pouzdanim.

Jedan od rijetkih velikih poslova, iako za nevelike pare, što ga je dobio bilo je oslikavanje sarajevske Saborne crkve, te pravoslavne katedrale čiji su nadležni pokazali i mudrost, i ukus, ali i stanovitu otvorenost duha, kada su posao povjerili jednome modernom slikaru, pa još i katoliku i popriličnom nevjerniku. Na kraju, Roman Petrović se i izdržavao slikajući po pravoslavnim crkvama.

Istovremeno s freskama, bavio se onim svojim radom koji će ga, možda, koštati života. Crtao je i slikao sarajevsku sirotinju, uglavnom raspuštenu djecu Sarajeva, siročad i gradske huligančiće, koji su na njegovim crtežima i slikama na pola puta između sivo-žutih lica njemačkog ekspresionizma i ulične razigranosti talijanskoga filmskog realizma, koji će nastajati u vremenima pred Romanov pad u grob. Ta djeca su bila njegova životna tema, a onda i motiv njegove vjerojatno i najznačajnije slike, jedne od onih slika koje su mi se rano utisnule u svijest.

Dječak s balonom veliko je ulje na platnu (318 x 400) iz 1929. godine. Na pozadini umirućih boja, u sepiji, modrini i sivilu, među oblicima koji se ne diferenciraju u jasne predmete, lica i figure, iz ničega izranja dječarac, samrtnički blijedog lica, blago osmjehnut, drži uzicu na kojoj lebdi jednako blijed balon. I to je jedna od najljepših i najupečatljivijih slika mog života.

Ako na maloprije postavljeno pitanje – što mene danas vuče Sarajevu? – postoji jednostavan, i pritom tačan odgovor, onda je on u Dječaku s balonom Romana Petrovića. 

A onda i u njegovom neobičnom nadgrobniku, ispisanom na ćirilici i latinici – i nigdje učiteljice da podvuče crvenim – pa u grobljima, u Svetom Josipu i Svetom Mihovilu, a onda i Svetom Marku. U predmetima, dokumentima, fasadama, licima prošlog svijeta…

Roman Petrović umro je u svom ateljeu, od srčanog udara. Bila je 1947. Tek je navršio pedeset i prvu. Ivo Andrić nije bio zaljubljen u svoje slike. Bio je stidljiv čovjek, bježao je od tuđih pogleda. Ali je žalio za izgubljenim portretom što mu ga je bio načinio Roman Petrović. Žalio je za slikom, ali i za onim što stoji iza slike.

Jedna me je stvar na tom nadgrobniku tješila. Mislio sam da je Kazimira živa, jer iza njezinog imena samo je prva brojka: 1900. Tada je rođena. Slijedi crtica nakon koje će jednom, mislio sam, biti uklesana sljedeća brojka. Toga sam se sjetio ovog ljeta na Svetom Josipu. Godina je 2017, a iza crtice i dalje ne piše ništa. Nekome je zaboravljen život. A nekome i smrt.