Njemačka kao memorija i savjest ujedinjene Europe

Evo me u tramvaju broj 107, vozim se od glavnog kolodvora u Essenu, prema Gelsenkirchenu i tamošnjem Industriemuseumu, gdje se od 30. travnja sve do 26. listopada održava izložba “1914. Mitten in Europa”, posvećana Rurskoj oblasti u Prvome svjetskom ratu.

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Ovdje sam kratko, po književnim poslovima, i ništa od gradova neću vidjeti, osim ove izložbe. Uostalom, više vrijedi jedna vožnja tramvajem, kroz stare rudarske kolonije, tipske jednokatnice, sagrađene krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća, nego svi muzeji i galerije koje bih mogao obići ispunjen entuzijazmom nekoga europskog turista. Te su kućice slične onima u Kaknju ili Zenici, samo što su malo veće, i što ih je povijest na kraju častila preuređenjem, tako da u njima sad, očito, stanuju neki bogati novi ljudi, a ne rurska i srednjobosanska rudarska sirotinja. Tu je, računao je Marx, a za njim i Lenjin, najprije trebala izbiti komunistička revolucija, da bi se zatim poput požara raširila Europom i Svijetom. Tako se vjerovalo među komunistima, sve dok se 1919. i u nekoliko sljedećih godina nisu jedna za drugom ugasile sve te male radničke revolucije, a crveni barjak je ostao da se vihori samo u Sovjetskom Savezu, toj najvećoj seljačkoj zemlji na svijetu, gdje radničke klase skoro da nije ni bilo. Na kraju je baš Staljin revidirao marksističko uvjerenje da će revolucije izbiti tamo gdje je proletarijat na najvišoj tački razvoja, i gdje su odnosi između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju najnapetiji i najintenzivniji.

Industriemuseum nalazi se u nekadašnjem Zollvereinu, separaciji za preradu ugljena i koksari, spomeniku industrijske arhitekture, koji je pod zaštitom UNESCO-a, ali što je, vjerojatno, mnogo važnije, i pod zaštitom žive njemačke kulturne i povijesne svijesti. To je naizgled zahrđalo, ali dobro konzervirano čelično srce ove zemlje, i srce Europe, koje je tokom dvadesetog stoljeća uglavnom bilo bezdušno i okrutno prema manjima i nezaštićenim, da bi se na kraju, u novome vijeku, pretvorilo u organ njemačkoga pamćenja. Njemačka je memorija, pak, onolika koliki je zaborav svakoga zločinca, i svakoga dobrog i mirnog Nijemca, koji je povjerovao da se nema čega sjećati iz vremena kada su mu odvodili susjede. Iz male perspektive onoga koji se dovezao tramvajem broj 107, noseći u džepu putnicu zemlje koju su lani napoprijeko primili u Europsku Uniju, mjesto Industriemuseuma apsolutno je neusporedivo. Nikada nisam vidio prostraniji kulturni kompleks, veću i razvedeniju galeriju ili muzej, oko kojih bi se kilometrima moglo pješačiti, i gdje sam zbog 1914. propustio barem još dvije aktivne izložbe koje bih rado obilazio: izložbu o ugljenu i o ugljenokopima i izložbu genijalnoga rusko-američkog konceptualista Ilje Kabakova.

Do ulaza u izložbeni prostor vozimo se u otvorenim rudarskim vagonetima za dvoje, strmo u visinu, onako kako se vozio ugljen prema ždrijelima koksare. Čuvarica izložbe svakoga upozori da ne pruža ruke izvan vagoneta, a u vožnji shvaćamo i zašto. Čudno je kada ti negdje u Rurskoj oblasti, daleko od kuće, željeznička šina položena u betonsku konstrukciju građevine, otkine ruku. Ili je barem prelomi. Na vrhu najprije izlazim van, gdje je vidikovac, i ispod nogu mi je metalna mreža kroz koju se, dvadesetak katova niže, vide tla, umrljana ugljenom koji se stoljećima neće isprati iz ove zemlje. Dok odnekud sa sjevera puše ledeni svibanjski vjetar, razmišljam o tome kakve bi društvene posljedice donijela moja odluka da se vinem u bezdan. Bit će nikakve. Nitko u domovini ne bi pomislio da su me Nijemci gurnuli dolje.

Ispred samog ulaza u prvu dvoranu patetične su, na platnu odštampane, ilustracije vremena pred Veliki rat. Prikaz prekooceanskog broda, neprirodno uspravljenog, da se pokaže koliko je visok: poput nebodera od tko zna koliko katova. Je li u proljeće 1914. veće čudo brod ili neboder? A unutra: rana pakiranja Bayerovih aspirina od po pola kilograma i kilogram – za prodaju na tabletu po apotekama – kutije Persilovih deterdženata i sapuna, tko zna kako sačuvanih, reklamni plakati, dokumenti i važne potvrde o registriranim patentima, koji će tokom stoljeća njihovim vlasnicima donijeti milijarde dojč maraka, američkih dolara, eura, i zbog kojih će, na kraju krajeva, biti proliveno more krvi. Zatim, prvi motocikli, nezgrapni i naizgled opasni, i primjerci građanske mode tih godina, mrka, crna i siva odijela i ženski kostimi, s ponekim snježnobijelim detaljem, koji samo potvrđuje svu efikasnost Persilovih proizvoda. Zanimljivo, ali tek nakon krvavog rata, građanska će odjeća dobiti boje, u odnosu na 1914. zašareniti se kao papagajev rep, ali to ćemo vidjeti na donjim katovima izložbe. Prije toga moramo proći kroz pakao, a prije pakla kroz još svakodnevice, koja će nas, pak, uvjeriti kako i pakao ima svoju svakodnevicu, i kako se i u paklu može živjeti nekim običnim njemačkim ili europskim životom.

Puškomitraljezi i teški mitraljezi načinjeni od najboljih Kruppovih kovina, iz jednoga takvog zapucao je, pa se istoga dana razbolio od užasa, jedan djedov školski drug iz jezuitske gimnazije u Travniku, a onda i topovi, silni, golemi, najveći njemački topovi, i njemačke ratne zastave, crno-crveno-bijele, s jednoglavnom ptičurinom raširenih krila, i pedantno otisnuti njemački oglasi, u kojima se njemačku ženu upozorava na to kakve su njene ratne obaveze. Patriotizam je ogroman, patriotizam je čudo fatamorgane, tako da invalidi s fronte, ljudi bez ruku i nogu, shvaćaju da im proteze kojim ih domovina dariva bolje služe nego što su im služili rođeni njihovi udovi. Gledamo propagandne filmove i fotografije, gomile umjetnih ruku i nogu, čuvanih i sačuvanih cijelih stotinu godina, i jedna strašna, poluzahrđala starinska invalidska kolica. Domovina voli bogalje, bez bogalja ne bi bilo ni fašizma. Ali do toga još valja hodati i gledati. Dokumenti, umjetničke slike, knjige, plakati, spomenici od još težih kovina i nepregledni spiskovi onih koji su za Njemačku dali svoje živote, ispisani po zidnim pločama, koje danas čuvaju neki bogati Nijemci u svojim arhivima.

A onda kraj rata. Poraz, pa neuspjela revolucija. Originalni crveni barjak radnika iz Düsseldorfa, koji se jednoga dana, i više nikad, vihorio na najvišem jarbolu u gradu. Vrijedi li revolucija više od domovine? Nitko se to neće stići upitati, jer se već u sljedećem trenutku pojavljuju novi motocikli, belgijski vojnički bicikli, prvi usisivači za prašinu, radioaparati, pisaći strojevi (valjak jednoga od njih proizveden je u tvornici Torpedo u Rijeci, što je, uz fotografiju zarobljenoga srpskog vojnika, jedini južnoslavenski trag na ovoj grandioznoj izložbi), pa još fotografija, dokumenata, djevojačkih češljeva, nevjerojatno ljupkih haljina, muških odijela za kazalište i halp cilindara, svijeta koji je u ritmu čarlstona izašao iz rata. A onda sasvim nedužno: predizborni plakati. Komunisti, centrumaši, nacionalsocijalisti. Mnogo plakata, papira, agitacija vrlo moderna, sve do trenutka u kojemu će se sve pretvoriti u sliku nacističke parade, u sliku logoraša iza žice, u kraj svijeta i kraj izložbe.

Nigdje Gavrila Principa, ni pripovijesti o tuđoj krivnji i odgovornosti. Njemačka je raj svakome savjesnom Europljaninu. Postoje li savjesni Europljani, koliko ih još ima?