Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca

...i u toj fascikli nešto što se – parafraziram po sjećanju – zvalo “Otvoreno pismo gospodinu Goranu Bregoviću”.

Objavljen na dvolisnici zagrebačkog Starta, u to vrijeme najelitnijoj kulturnoj i političkoj platformi u državi, bio je to manifest benda koji u to vrijeme nije imao snimljenu ploču i za koji izvan sarajevske kotline nije znao apsolutno nitko. Potpisnik je bio Elvis J. Kurtovich. Grupa se zvala Elvis J. Kurtovich & His Meteors. A menadžer koji je, vjerojatno, ishodio nečuvenu novinsku objavu, kakve nikad prije nije bilo, niti će je ikada biti – bilo je to kao da u središnjem televizijskom dnevniku mladi, kurčeviti i nečuveno duhoviti pisac najavi svoju prvu knjigu otvorenim pismom najvažnijem piscu u zemlji – zvao se Malkolm Muharem. Ustvari zvao se nekako drukčije, kao i Elvis, kao i svi drugi koji će se pojaviti u ovoj priči, ali njihova su privatna imena bez većeg značaja i služe, uglavnom, samo tome da novinar pokaže svu svoju obaviještenost ili, što je još iritantnije, privatnu bliskost s likovime jedne ponajvećma fikcionalne priče.

Pismo je bilo persiflaža, kao što je i sam čin objavljivanja, skupa s tobožnjim skandalom, bio persiflaža. Elvisov svijet, koji će biti prikazan i rekonstruiran na albumu prvijencu Mitovi i legende o kralju Elvisu, što ga je malo zatim objavila Založba kaset in plošč RTV Ljubljana, zasnovan je na nizu uglavnom slavnih predložaka, koji se reinterpretiraju, pretumačuju i udomaćuju u lokalnome, sarajevsko-čaršijskom, kodu. Naravno, i taj kod, njegov jezik, stil i metaforika, bili su artificijelni, izmišljeni u svrhu pjesme i priče, iz kojih će se tek zatim preseliti na ulice i u intelektualne salone, u preseravališta nove sarajevske kulturne i književne elite (kojim ni potpisniku ovoga teksta nije bilo mrsko pribivati). Onako kako se govorilo u ranoj Top listi nadrealista i na prvim albumima Elvisa i Zabranjenog pušenja nigdje se u stvarnosti nije govorilo. I taj jezik bio je svojevrsna persiflaža, ruganje samima sebi, koje je podrazumijevalo pretjerivanja svake vrste. Ali ono što je jučer bilo persiflaža sutra će, ili prekosutra, postati standard. A zahvaljujući rijetkim duhovitim Bosancima – među kojima je Elvis jedan od najduhovitijih i najkreativnijih – najednom će smisao za humor postati kolektivni dar. Biva, ako svi Cigani sviraju i pjevaju, svi Crnci drže ritam i plešu, onda i svi Bosanci pričaju viceve i zabavljaju ekipu.

Elvisove meteore sačinjavala je ekipa mlađih sarajevskih muzičara, s pjevačem Rizom na čelu. Među njima će najpoznatiji jednom postati Zijo, koji će, kao Dražen Ričl zajedno sa Zlatkom Arslanagićem, osnivati Crvenu jabuku. Sam Elvis nije ni svirao ni pjevao – osim, povremeno, prateće vokale – ali se šou odvijao oko njega i njegove pojave. Bio je centralna figura na pozornici, svirao je neozvučenu gitaru ili akustičnu gitaru bez žica, i bio sam svoj konferansje. U to je vrijeme davao dvoglasne intervjue s Malkolmom Muharemom. Menadžer je intelektualizirao, a Elvis je razrađivao vlastitu legendu, koja je bila briljantan, nemoguće duhovit spoj globalne i lokalne priče, američkog stereotipa i sarajevske zbilje, bajke i sirovoga života, Koševa i Las Vegasa… Uloga koju je zaigrao i stalno nadograđivao imala je svoje uzore u svakome našem gradu, svakoj varošici, palanki i čaršiji, od Srednje Bosne, preko Slavonije i Dalmacije, do atlantskih obala Portugala i američkoga Srednjeg Zapada, gdje god bi se neki čudak zaigrao vlastitom osobom i povjerovao u to da je Elvis glavom ili, barem, njegov najvjerniji interpretator. Ali takve Elvis nikad nije ismijavao. Don Quijoteu će se rugati samo onaj tko ne razumiju stvar ili se sam ne usuđuju biti Don Quijote.

Pohađao je Drugu gimnaziju, onu u koju su išla djeca kojoj ide matematika, zatim je odstudirao građevinu i bila mu je suđena pristojna građanska egzistencija u onome Sarajevu čiji su građevinski i industrijski giganti stvarali čuda i donosili goleme novce iz Libije, Alžira, Sirije, Iraka… Ali Elvis se u neka doba, očito, razišao s vlastitom egzistencijom. Inženjerske karijere koštala su ga dva njegova fatalna talenta: prvi je dar zapažanja, sposobnost da se u svakome ljudskom kontaktu, u dječjoj igri, mimoilaženju prolaznika na ulici, prepozna društvena igra i u njoj priča, crtica, anegdota, skeč; drugi Elvisov dar je u ubilačkom, jedinstvenom smislu za humor. Ni jedno ni drugo nije, međutim, bilo za građevine.

Na Mitovima i legendama o kralju Elvisu, kao predzadnja pjesma na B strani, nalazi se Maggie’s Farm, punk persiflaža, s ovakvim tekstom:

Ja sam realan i nisam tračer,
al ne volim gospođu Margaretu Tačer.
Davno je rođena, djeca su joj novinari
zemljaci direktori, rođaci političari.

Ali ja ću uvijek pjevat protiv nje,
dok mi usta ne začepe!

Ekonomiju zemlje ona loše vodi,
sa svojim sivim bentlijem i u WC hodi.
Istinu od naroda ona vješto skriva,
za događaje dole u Irskoj ona je kriva.

Ali ja ću uvijek pjevat protiv nje,
dok mi usta ne začepe!

O čemu je, o komu je pjevala ova pjesma? Pa o predsjednici Saveznog izvršnog vijeća, jugoslavenskoj premijerki Milki Planinc. Davno je rođena, partizanska prvoborkinja, koja pod sobom u savršeno uhodanom koruptivnom sistemu ima novinare, direktore i političare, i naravno, ono glavno: ekonomiju loše vodi! A događaji Dole u Irskoj su, bezbeli, to svatko vidi, čuje, zna, ustvari događaji dolje na Kosovu.

Maggie’s Farm bila je prijeteća i vedra Elvisova provokacija, koja je tisuću puta ponovljena na isto toliko koncerata i javnih nastupa, a da nikada ne izbije skandal. Alegorija je moćno sredstvo pjesnika u svakom društvu koje muče deficiti slobode. Samo je pitanje hoće li, i kada će, komesari rasklopiti i razotkriti alegoriju, a njezinog autora goniti baš kao da je rekao nešto što, zapravo, i nije rekao. Ali ako je alegorija dobro smišljena i napisana, ako je njezin stroj dovoljno vješto postavljen, onome tko u njega dirne mogao bi eksplodirati u lice. Eto baš zato sredinom osamdesetih nitko nije dirao u Elvisovu pjesmu, premda su svi znali o čemu ona govori. Svi osim naših bezazlenih roditelja.

Ali ova je pjesma govorila o još nečemu – što je danas mnogo važnije i zanimljivije, mnogo aktualnije – govorila je o junaštvu lažnog angažmana. U socijalističkoj Jugoslaviji je za pjevanje protiv Margaret Thatcher bilo potrebno taman onoliko hrabrosti koliko bi u današnjoj Hrvatskoj trebalo hrabrosti za pjevanje – kada bi još netko o nečemu ovdje pjevao – protiv Vladimira Putina. Ili Viktora Orbana. Ili, na kraju krajeva, protiv Therese May. A u ono je vrijeme, kao i danas, bila živa i razvijena kultura bezbolnog i beskonfliktnog angažmana. Recimo, biti hrvatski izdavač Thomasa Bernharda, i pritom biti uslužan prema svakoj vlasti i režimu, isto je što i 1984. po Jugoslaviji pjevati protiv Margaret Thatcher. Uz tu razliku što više nema alegorije.

U njegovom se humoru otpočetka usporedo razvijala nota tuge. Pisao je, zajedno sa Sejom Sexonom, a kasnije i s Pokom, o napuštenim curama, prodavačicama iz granapa, o nesretnicama koje su nosile ljubav k’o prokletstvo, o dječacima koje bi ljeti očevi ostavili kući same s majkama, a oni bi otišli na more… 

Čak je i u onom Hajle Selasije, car Afrike i Azije bilo neke nepodnošljive tuge: “Bio je to divan čovjek, omiljenog lika/ Mudar kao Gandi i lijep kao slika/ Od svih naših prijatelja bio je najveći/ Vodio svoj narod bogatstvu i sreći.” U dobrim Elvisovim pjesmama postoji trenutak u kojem se dogodi nešto, pa čovjeku zastane smijeh u grlu. Ili mu se onako malo plače. To je lukavstvo najvećih humorista: omogućiti svojoj publici, uključujući i onu najtvrđu mušku, da se pošteno isplače, i da može poslije reći kako su mu to suze tekle od smijeha.

Elvis je primijenjeni pjesnik, briljantan usmeni pripovjedač, improvizator, autor skečeva, televizijski scenarist, priučeni muzičar, diskofil čudnih ploča, sakupljač bizarnih sadržaja… Jedan od onih umjetnika – nekad se govorilo: stvaralaca – prema kojima osjećam cjeloživotno strahopoštovanje. Naprosto sam bio te sreće da ga od rana pratim, kao publika iz prvih i iz posljednjih redova. Duga bi bila priča o svim razlozima tog poštovanja.

Danas je Elvis J. Kurtovich glavni muzički urednik na Radiju Sarajevo i tjedni kolumnist na portalu tog radija. Vrijedilo bi vam da jednu noć provedete tako što ćete jednu po jednu pročitati sve Elvisove kolumne.