Milenko, naš Milenko

Radiosarajevo.ba
Milenko, naš Milenko


Piše: Miljenko Jergović

Priča mi znanica, koja je prije tridesetak godina iz Hrvatske iselila u Njemačku, ali je nastavila svakoga ljeta dolaziti na odmor na jedan mali, skoro nenaseljeni otok, gdje svatko svakoga zna. Ovoga je kolovoza, kao za nevolju, ponijela Das Walnusshaus, njemački prijevod mog romana Dvori od oraha. I tako, jednoga dana, na plaži, nailazi čovjek kojeg sreće na plaži i po otoku svih ovih trideset godina, policijski inspektor iz Zagreba, i onako usput, familijarno, podviri se da vidi što to ona čita. Podviri i smrači se kao oluja nad Krajinom:

A našeg Milenka čitaš, je li, Milenka čitaš?

U prvi mah, nije shvatila što joj to govori, a onda se, kaže, prestravila. Što zbog mene, koji tu, u toj zemlji, živim dvanaest mjeseci godišnje – ne računajući vrijeme koje provedem po inozemstvima – a dijelom, bogme, i zbog sebe. Tolike godine tog čovjeka sreće, viđala ga je i za vrijeme rata, kada je u inat JNA, Miloševiću i inim srpskim agresorima nastavila dolaziti na otok, a da ga svo to vrijeme nije poznavala. Niti je on, očito, poznavao nju, i nije mu na um palo da bi ona, Hrvatica i katolkinja sa dna kace, mogla čitati Milenka, našeg Milenka, makar i u njemačkom prijevodu.

Djetinjstvo bez imenjaka

U ona vremena, u osnovnoj školi, na ulici, u ambulanti, u vrijeme vakcinacije, pa na šalteru, na logorovanju s izviđačima i na kraju na regrutaciji, prečesto mi se događalo da me zovu Milenko ili da čak, čitajući mi ime s papira, pročitaju Milenko. Nikada, evo ni dandanas, dok se toga sjećam, nisam prihvatio da je u tome, s bilo čije strane, bilo nekog nacionalizma i šovinizma. Ime Milenko je markantno srpsko, premda su ga znali ponijeti i hrvatski sinovi, naročito u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini, dok je Miljenko skroz hrvatsko, premda znam barem za dvojicu Srba, Beograđana, koji su moji imenjaci: aktivistu i javnog intelektualca Deretu, te pjesnika Žuborskog. Ali u Sarajevu, gdje je Srba uvijek, pa i u moje vrijeme, bilo više nego Hrvata, ime Milenko bilo je puno češće od imena Miljenko. Osim narodnoga heroja Miljenka Cvitkovića, tokom djetinjstva u Sarajevu nisam imao nijednog imenjaka.

A ljudi će, uvijek, radije izgovoriti riječ koja im je poznata, nego što će petljati jezikom oko neke nove riječi. Tako je i s imenima. Zato su me često u onom nekadašnjem Sarajevu zazvali Milenko. I redovno bi ih, kako je i red, ispravljao.

Onda je to, negdje krajem osamdesetih iznenada prestalo. Ili sam već bio postao poznat – objavio sam prvu knjigu, pisao u Oslobođenju i Našim danima – ili su ljudi pred vremenima koja su nailazila već postajali vrlo oprezni. Volio bih da je riječ o prvom, ne zato što bi mi imponirala ta poznatost, nego zato što osjećam – možda nisam u pravu – da je u ovoj vrsti opreza nagovještaj nečega što bi se moglo izroditi u vrlo mračne stvari. Recimo, u to da u percepciji zagrebačkog policajca četvrt stoljeća kasnije budem Milenko, naš Milenko. Oni koji su me u mom djetinjstvu krivo imenovali nisu imali pojma kako je golema, duboka i sudbonosna razlika između ova dva imena. Ne kažem da je dobro što nisu znali, ne može biti dobrog neznanja, pa ni u takvim stvarima, i ne može dobro biti ako svakoga čovjeka  ne zovemo njegovim imenom, nego imenom koje je, eto, nama bliže  više nam se sviđa ili nam ga je lakše izgovoriti.

Utovariti me na traktor i poslati u Srbiju

Razlika je u tome što me oni nisu ni kanili uvrijediti – ako sam po sebi uvredljiv nije već i nemar u izgovoru mog imena – a zagrebački me policajac, kao i toliki drugi danas, htio ne samo uvrijediti, preimenovati i preformatirati, nego mi je namjerio odrediti sudbinu koja, iz njegove perspektive, pripada cijelom kolektivitetu. Utovariti me na traktor i poslati u Srbiju, premlatiti me, učiniti mi život nepodnošljivim, tako da sam odem, ili me, barem, učiniti odgovornim za ono što su  Srbi činili u posljednjem ratu i u svim drugim ratovima koji su mu prethodili.

U najboljem smislu po mene i moju fizičku sigurnost, on bi da me liši prava na odgovornost za ono što su u tom i u svim prethodnim ratovima i mirovima činili Hrvati. A to ne ide, jer me nije lišio ni moga podrijetla, ni odgoja, ni osjećaja pripadnosti koji se u čovjeku javlja kad shvati da je zlo učinjeno u njegovo ime. On bi da me nema ili da se sad najednom, kada me on proglasi Srbinom Milenkom, osjećam odgovornim za svako srpsko zlo. Ili bi me, vratimo se uvjerljivijoj varijanti, naprosto poništio. U moralnom, duhovnom, mentalnom i fizičkom smislu. Time, možda, ne bi riješio sve svoje probleme, ali bi osjetio zadovoljstvo.

Nema gore uvrede od te kada vam netko kaže da ste Srbin. Ili kada vam umjesto majke ustaške psuje majku četničku. Biti Srbin i biti Milenko naravno da nije samo po sebi uvredljivo, u dlaku je isto kao i biti Hrvat, i ne biti Milenko. Uvreda počinje kad počinje i istrebljenje, još uvijek samo na riječi, a to je trenutak kada vam kažu da ste, što zbog svojih stavova, što zbog brade ili oblika nosa, nešto što niste. Nije, međutim, uvredljivo ako vam kažu da ste Islanđanin, a vi niste Islanđanin, taman koliko niste ni Milenko.

To nije uvredljivo jer u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini ne postoji živ čovjek, a kamo li velika grupa ljudi, ozbiljan postotak građana, koji bi mrzili Islanđane, spremali im logore ili na televiziji izjavljivali kako u obrambenom ratu ne može postojati zločin nad Islanđanima, kao što je, kada su u pitanju Srbi, govorio nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković.

Njuškanje po rodoslovima

Uvreda je u prijetnji, ali i u poniženju. Uvreda je u tome što su za svakoga tko bi, kao policajac na plaži, u nekome tko nije Milenko vidio Milenka, Srbi su, zapravo, podljudi, patološki zločinci, genocidni tipovi, nedaroviti, glupi i prljavi, pa bi ih, u najboljem slučaju, trebalo vratiti u Srbiju. S nadom da ćemo, jednom, kao u onoj slavnoj pjesmi, "Drinu pregaziti, Srbiju zapaliti".

U našem slučaju, to je uvijek tako i nikako drukčije, o kome god se govorilo i tko god o tome govorio.

Nakon Drugoga svjetskog rata Europa je shvatila gorku istinu: Židov je svaki onaj za kojeg drugi kažu da je Židov. Antisemitizam i holokaust učinili su tu razliku između Židova i pripadnika drugih naroda. Jer nakon što bi vas nacisti označili kao Židova, bilo vam je uzalud insistirati da vi to, bez obzira na svoje podrijetlo, nikada niste bili, nego ste se osjećali Hrvatom, Talijanom, Nijemce, i još ste išli u crkvu i molili se pod raspelom Sina Božjega. Tako su, recimo, nacisti Židovom stvorili i u Auschwitz zatvorili budućega velikog talijanskog pisca Prima Levija. Nakon što je preživio, Primo Levi je o toj okolnosti, opsesivno, pisao u većini svojih knjiga. Naravno, kao Židov.

Iako ništa nije usporedivo ni sa čim, a pogotovo ništa nije usporedivo sa stradanjem Židova u Drugome svjetskom ratu, motiv onoga tko bi vas htio zvati drukčijim imenom od imena koje nosite, ili tko bi vas, naprimjer, htio na zor posrbiti, zapravo je vrlo sličan  motivima ljudi koji su, poput pasa krvosljednika, njuškali po rodoslovima i provjeravali ljudima imena, e ne bi li otkrili putnika za Auschwitz.

Moja znanica se, na jednome malom dalmatinskom otoku, razotkrila čitajući pogrešnu knjigu. Onaj koji ju je razotkrivao sada je uvjeren da o njoj sve zna. Bilo mu je dovoljno samo ime pisca, i pred očima mu se rastvorio jedan veliki slučaj, jedan pravi casus. Ona je zgrožena, a ja joj, pomalo, i zavidim. Bilo bi joj, naime, dovoljno da promijeni otok na kojem će ljetovati, dok ja ništa ne mogu mijenjati. Predugo već živim s ovim imenom.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije